Tko je ta osoba u ogledalu?

Tko je ta osoba u ogledalu?

 Na kraju krajeva, odluke na kraju donosimo sami, ne možemo od sebe pobjeći, niti biti netko drugi, nemamo izbora, jer kako je još jedan divan pisac Oscar Wilde rekao: »Budite svoji, svi ostali su već zauzeti«

Alisa W.

Zapitate li se ponekad tko je ta osoba koja vas gleda u ogledalu? Čini li vam se da je znate? Koliko puta ste bili nepravedno strogi i sudili joj da ne izgleda dobro? Zašto ste htjeli vidjeti Claudiu Schiffer i postali mrzovoljni ugledavši SEBE! A što je tek ako pogledate u dubinu tih očiju?

Danas mi je jedna prijateljica govorila o svojem sinu, mladom, nervoznom tinejđeru kojem ništa nije po volji. Požalila se je kako joj je teško nositi se s njim. Rekla sam joj da je to normalno, proći će, kao što je i nas prošlo. Pri tom sam na trenutak osjetila olakšanje što sam osobno prošla tu „fazu traženja sebe“ , uspoređivanja sa ostalima, borbe s nezadovoljstvom i nesigurnošću… Pa stvarno je teško pronaći sebe u tom vrtlogu želja, mogućnosti, predrasuda, strahova i ograničenja. Uče nas da budemo svoji, a istovremeno nam kroje život po njihovoj mjeri. Pa zar je onda čudan taj zbunjen pogled u ogledalo koji traži odgovor na pitanje: Tko si ti? Odrastamo okruženi idolima, idealima, tuđim iskustvima, s pomiješanim osjećajima, tražeći svoj put, stječemo iskustva, želimo biti svoji, pa se onda ipak moramo postaviti u zadane okvire, jer nije dobro da talasamo. A nismo svi „umjetničke duše“ s pravom na nered u ormaru i životu.

Razmišljala sam kako nije lako njenom sinu, a na kraju sam se zapitala što je sa mnom? Nisam opterećena usporedbama, to me je, kao što sam i njoj rekla, odavno prošlo. Prirodno je uspoređivati se, ponekad i nužno, ali ako se stalno s nekim uspoređujete uvjerena sam da rezultat toga može biti samo – frustracija. Osjećam da sam zaglavila, i koliko god poticajno bilo čuti od psihologa da je „strah u nama te da ne postoji izvan nas, da moramo izaći iz čahura“ , da ne postoji ispravno i pogrešno i da imamo slobodu živjeti svoj život kako god mi odaberemo, uz iskustvo koje imam, čak i motivaciju koju od tih savjeta dobijem opet se iskreno zapitam: o čemu oni to pričaju? Život uopće nije tako jednostavan, život je borba, egzistencijalna prije svega, prepun emocija, sreće, ali i udaraca ispod pojasa, gdje ako si pošten ne možeš misliti samo na sebe, već i na one koji te okružuju. A tako to mora i biti. Dakle, apsolutna sloboda ne postoji, ograničava nas život i pravila koja su odredili davno prije nas. Nije samo tako napustiti čahuru, a pitanje je da li je okretanje novog lista- želja ili kompromis. Milan Kundera je o dvojbama u životu tako zgodno pisao u romanu „Nepodnošljiva lakoća postojanja“:

Ljutio se na samoga sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, posve prirodno što ne zna što želi. Čovjek nikad ne može znati što treba željeti, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u slijedećim životima popraviti. Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost usporedbe. Čovjek sve proživljava prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već život sam?

Svi smo mi glavni glumci, u svom životu ne možeš birati sporednu ulogu, a u opasnim scenama neće te zamijeniti kaskader.

Mi stvarno ne možemo znati što će biti, improviziramo i svakim danom se mijenjamo, rastemo i zaista jesmo svoji. Ako ogledalo pokazuje sliku nas, mi svakako pokazujemo sliku svijeta u kojem živimo, a kako je put kojim idemo nepoznat, nije čudno da smo i sami sebi često nepoznanica.

Na kraju krajeva, odluke na kraju donosimo sami, ne možemo od sebe pobjeći, niti biti netko drugi, nemamo izbora, jer kako je još jedan divan pisac Oscar Wilde rekao: Budite svoji, svi ostali su već zauzeti.