Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen

Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen

Kandidati za gradonačelničko mjesto Grada Zagreba arhitektica Anka Mrak Taritaš, dr. sc. Sandra Švaljek, uvelike obilaze zagrebačke punktove, domove umirovljenika, vatrogasne zabave, tržnice, fejsaju i govore kakav će to Zagreb biti u njihovoj viziji. Gradonačelnik Milan Bandić – dela

Snježana Kratz

Bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu, poznata je izreka u narodu, jer u gradu to nerijetko znači glava u kontejneru ili ubiranje vrećica, u kojima dobri građani i oni koji se takvima žele pokazati, ostavljaju namirnice, točnije hranu. Ali samo oni koji je imaju, jer takvih je sve manje. A baš na takve, čini se zaboravlja gospođa Anka Mrak Taritaš jedna od kandidatkinja za gradonačelnicu grada Zagreba, na predstojećim nam lokalnim izborima u svibnju. Itekako simpatična likom, žena koja se ne voli šminkati jer joj je kako često navodi »dostatan samo crveni ruž, kako bi se pofriškala«, u jednoj se TV emisiji našalila na svoj račun kada je izjavila da kad dođe doma »prvo očima pojede vrata frižidera, a potom i ono u njemu«. Kako i neće jer događa se to (kao i mnogima) nakon radnog dana, gdje nema puno mjesta jelu. A želudac kasnije ne pita. No baš na takve, praznih želudaca, ali i praznih frižidera, nigdje u njenom programu za gradonačelnicu.

U slobodno vrijeme ljubiteljica skijanja, ali i jedrenja (sada nešto manje), simpatična i svakako »mrak«, ona uglavnom brine o zgradama, otpadu, prometnim gužvama… I to je OK, rekla bi Fani Čapalija, jer je gospođa Mrak Taritaš po struci arhitektica, pa ne čudi da su joj zgrade na prvom mjestu. I prometne gužve nisu nam drage, a posebice prazna vozila samo s jednom osobom u njima – onom koja vozi. Treba svakako i otpad rješavati govori ona i – u pravu je! Ali gdje su ljudi? Gdje su ljudi, gospođo Mrak Taritaš? Koliko slova njenog programa govori o osobama s invaliditetom, a u Zagrebu ih je oko 80.000, starijima – popularnijoj »gerijatriji«, populaciji kojoj u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj pripada svaki peti stanovnik. Što je s onih 14 posto teško siromašnih građana koje u svojoj realnosti Hrvatska na žalost već broji, kao i 68.000 blokiranih samo u Zagrebu? Ljudi koji su donedavno imali život, a danas strepe od odvjetničkih kandži i traže slikovito rečeno »pod koje će drvo«. Hoće li za takve ljude biti kakav zalogaj u gradskom frižideru pitanje je, jer njih se ne spominje.

Možda i zato jer bivša ministrica i arhitektica na takve u životu, čini se baš i nije nailazila, obzirom da potječe iz dobrostojće građanske obitelji iz Bjelovara. Kandidatkinja Mrak predstavlja se(be) prvotno kao osobu i nezavisnu personu, ali budimo iskreni – tko jest i tko danas u politici, a posebice našoj može biti nezavisan? Također, gospođa Mrak u gradonačelničkom skijaškom super Gi-ju, kaže kako » … ovu kampanju radim za građane,uz pomoć građana i ne želim biti dužnik nikome osim građanima«! »Donirajte ‘mrak’ kampanju on line!«, stoji tako na Facebook profilu sudionice gradske utrke.

Mantra o modernom Zagrebu

Mantru o nezavisnosti i ljubavi s građanima koji će dobiti sve što požele ponavlja i doktorica ekonomskih znanosti rodom iz Krapine, gospođa Sandra Švaljek. Ljepuškasta Zagorka stazu do gradonačelničkog ureda svojedobno je već bila prošla. I tamo joj se, čini se svidjelo. Ne sviđa joj se, međutim ono što dela gradonačelnik Bandić jer ona zna bolje, poštenije, iskrenije, odanije … A zaživjela je na političkoj sceni, držeći se uz Milana Bandića, zagrebačkog Batmana. Izronila je uvažena ekonomistica, dobitnica nagrade kao najbolja ekonomska analitičarka za 2016., s vjernim joj osmjehom koji je još nedavno izvirivao iza Bandićevih leđa. Kružio joj je i »ekonomski« pogled na Zagreb, i ispostavilo se, kada je po »slovu zakona« Milan Bandić, za kojega je plaćena golema jamčevina, načas otišao u pržun, brižna je gđa. Švaljek – zablistala! Zbrojila je što će sve učiniti za boljitak grada, ali vratio se svemogući Milan, Milanče, Bandinjo i kako ga sve ne zovu, i čini se osujetio joj planove. Ali ne toliko da se ne kuju novi.

I ona ponavlja »nestranački sam i neovisni kandidat«. Ali »… ako neka od stranaka u svom internom radu (ma što god to značilo op. a.) odluči podržati moju kandidaturu, vjerovatno ćemo razgovarati o tome«. Eto ti neovisnosti. Prije svega, moja su podrška građani, kaže poliglotkinja na svom Facebook profilu. Ljubiteljica književnosti, ali više brojaka, voli trčati, plesati, planinariti, a Zagreb vidi kao »moderan grad«. Ona mu tu modernost, odlučno tvrdi -»može izrealizirati«. Ma štogod to opet značilo. Jer živjet ćemo u realnosti od modernizma. S njenom plaćom kao i svih političara, o takvom se izričaju gotovo može razmišljati uz šalicu kave, čaja ili čega već. A gdje su i vama ljudi, gospođo Švaljek? Ne želite kao drugi, populistički dobivati glasove na programu za socijalu, ali ona prava i reklo bi se – poštena – čeka ruku spasa, koncept boljitka koji ćete pružiti njima i svim žiteljima grada.

Izdavali biste sportske vaučere, da se djeca više bave sportom. U pravu ste, to svakako trebaju jer djeca su nam sve deblja. A zašto? Zbog kruha i podriguše! Zbog roditelja koji jedva spajaju kraj s krajem, ostali su bez posla, primanja, s računima, ovrhama, kreditima, izdacima djeci za školu, vrtiće, život, blokadama… Pa su djeca prisiljena jesti jeftina peciva puna aditiva, koji napuhuju, debljaju. Ubrojite u to jeftine čokolade i eto debele djece. Ali ima i onih koji nemaju što za jesti. Što s njima? Koje su konkretno opisane aktivnosti za sve spomenute kategorije (su)građana u programu gospođe Švaljek, u naravi se zapravo ne zna ili ga još nije objavila. Što namjerava učiniti za školovanje gluhih, slijepih, pribaviti im koji brajev redak, informatički opremiti kakvu učionicu za takvu djecu (učenike) da ne snimanju predavanja, mole za pomoć druge i snalaze se …

Tu su i druge kategorije nemoćnijih, a stupanj razvijenosti i kvalitete života jednog društva, mjeri se spram odnosa prema najranjivijim kategorijama stanovništva u koje danas na žalost, spadaju i nezaposleni. Gdje su takvi ljudi? Ali zna se da Zagreb treba biti moderan grad. I treba, svakako! No grad čine ljudi, bez njih on je prazan, mrtav.

Ljudi na prvom mjestu

A ljudi nekako ipak iskaču kod tog politologa Milana Bandića iz Donjih Mamića. Kako? Pa čini se da su mu oni ipak na prvom mjestu. Tom »populistu«, »Hercegovcu«, »liscu«, »promućurnom liku«, »lopini« (jer i tako ga zovu) nekako su ljudi ispred svega. Populistički? Tko danas nije u nekoj vrsti populizma, poltičke trgovine? Tko je bez grijeha, a pogotovo u hrvatskoj politici, nek digne kamen prvi! Doduše, i fontane su drage Milanu Bandiću, ali njihov »graditelj« i ljudima daje. Potrebitima, a njih je za one neosviještene – sve više! S dvjesto kuna od Grada daje potrebitima, pomaže i umirovljenicima sa sto, dvjesto, tristo ili koliko već kuna ovisno o mirovinskom cenzusu. Populistički? Može se i tako zvati – ali daje!

Uveo je prvi čovjek grada niskopodne tramvaje, ali nije odradio kaže dio puka, žičaru, rotor, Velesajam kao poslovnu zonu i tko zna što još. Zar drugi jesu? Počevši još od nekada Sveučilišne bolnice u Blatu za koju je čak i Anka Mrak Taritaš u svojim profesionalnim počecima bilježila uratke. Spočitavaju se Milanu Bandiću zapošljavanja obitelji u ZG Holdingu, o čemu je on objavio listu. U duhu jednakih mjerila valja zato zaviriti i u druge gradske i državne institucije kada je o zaposlencima riječ, pa bi se (u)vidjelo štošta. Zaposlio je on svojedobno u Holdingu i supruga kandidatkinje Švaljek, također ekonomista, koji je dao otkaz tek kada je izbila afera. Jer kažu nije bilo javnog natječaja. Taj je čin Sandra Švaljek, čini se smetnula s uma, u ovim aktualnim predstavljanjima sebe, kao boljeg i poštenijeg izbora za prvo mjesto grada. Da je tome tako, iz časnosti i poštenja posao se taj već u startu nije trebao ni prihvatiti i gradonačelniku se na njemu valjalo ljubazno zahvaliti. Ali ipak nije, dok javnost nije na to zapuhala. A da nije? Pa koja je razlika? Spočitava se Bandiću da na socijali prikuplja političke bodove, a zašto bi kad nekadašnji ministrant zna o čemu potrebiti govore. Posebice, jer je u hercegovačkom kamenjaru otkud je potekao, kako mu mnogi vole istaknuti, hodao bosih nogu i raskrvarenih stopala.

Kućni ljubimci – ljute guje

Ali možda i zato jer mu kućni ljubimci nisu bili psi i mačke, već ljute guje. Nije se u njegovoj mladosti imalo previše, valjalo je raditi i školovati se pa je Milan u Zagreb na »škole«, došao uz teret studentskog kredita. Istovarivao je ugljen, vreće šećera, žbukao fasade i vraćao zajam pa zato iz prve ruke zna da »sit gladnom ne vjeruje«. Politički se angažirao, kao uostalom i svi gradonačelnički kandidati kako im stoji u biografijama. A kod nas bez politike teško možeš uspjeti. Kakogod, za razliku od dr. sc. Sandre Švaljek (tata ekonomist, majka profesorica hrvatskog i njemačkog) i arhitektice Mrak Taritaš, zagrebački Hercegovac ne potječe iz dobrostojeće obitelji, pa mu zato valjda i nije problem zagaziti u blato, puzati četveronoške po snijegu i istodobno se dizati, nositi se s divljim zvijerima…

Ne čudi jer atletika mu nekada bijaše odabir, a filozofija i matematika predmetne stavke u kojima je kaže povijest – bio jako dobar. Doduše imao je on svoje afere, uspone i padove (tko ih u životu nema), kandidirao se za predsjednika države i izgubio u drugom krugu, ali u gradonačelničkom je već u petom mandatu i – i dalje dela!

Komentari su zatvoreni