Uz sjećanje na ovaj nemili događaj, ima još jedna ljudska „katastrofa“ koje se trebamo prisjetiti ovog Uskrsa, dva tjedna uoči godišnjice Titanicova potonuća. Ljudi su Božjeg Sina, unatoč svemu dobrome što je rekao, učinio i posvjedočio, vrijeđali, pljuvali, mučili i na kraju ubili razapinjanjem na križ. Je li moguća veća katastrofa od ove?! Bog dođe na svijet, a svijet ga odbaci i ubije!
Saša Zavrtnik
U nedjelju 15. travnja 2018. godine bit će sto i šesta godišnjica potonuća slavnog prekooceanskog putničkog broda Titanica, britanskog broda čija je slava bila kratkoga vijeka jer je potonuo u sjevernom Atlantiku na svom djevičanskom putovanju iz Southamptona prema New Yorku 1912. godine. Bio je to za ono vrijeme najveći brod. Dapače, najveće plovilo, najveće ljudskom rukom sagrađeno pokretalo. Uz to, smatralo ga se najsigurnijim i najluksuznijim brodom. U istoimenom filmu Jamesa Camerona iz 1997. godine, o tom su brodu govorili kako ga ni sam Bog ne bi mogao potopiti. U miniseriji o Titanicu rečeno je kako ga ni priroda ne može potopiti, već samo čovjek.
Titanica uistinu nije potopio Bog, pa ni priroda nije glavni krivac njegova potonuća. Titanic je u stvari potonuo radi čovjeka. Koliko god čudno zvučalo, možemo reći da se taj brod sudario sa santom leda zbog ljudske oholosti. Naime, vidi se da su ljudi Titanicu pridavali natprirodne osobine što je na neki način odraz gledanja i unutarnjeg stanja njihovog bića. Oni su se zbog djela svojih ruku previše uznosili pridajući stvari, vlastitoj rukotvorini, a time i sebi samima, neosnovanu važnost i nepostojeću moć.
Prema izvještajima o potonuću ovog, kako su ga zvali „nepotopivog broda“, kapetan i časnici primili su više upozorenja o opasnosti ledenih santi na njihovom plovnom putu. Unatoč tome, željeli su da Titanic uz svoju veličinu bude poznat i po svojoj brzini. Međutim, brod je plovio prebrzo s obzirom na uvjete – more je bilo mirno, bez valova koji bi se razbijali o sante leda čineći ih uočljivijima, a dežurnima na osmatračnici navodno je nedostajao dalekozor. Tako su ove okolnosti zanemarivanja upozorenja, prebrze plovidbe i smanjene mogućnosti zapažanja ledenih santi rezultirale najgorim mogućim ishodom.
Nezamisliva agonija za 2222 putnika
Titanic se 14. travnja 1912. godine u 23:40 sudario s plutajućom ledenom gromadom. Za 2222 putnika uslijedila je nezamisliva agonija. Nakon samo dva sata i četrdeset minuta, u 02:20 sati 15. travnja 1912., Titanic je potonuo u hladne i mračne dubine Atlantskog oceana. Sa sobom je odnio 1517 ljudskih života. Da bi ljudska glupost u svemu tome bila još i veća, s obzirom na Titanicovu „nepotopivu“ reputaciju, na njemu nije bilo dovoljno čamaca za spašavanje, a od onih koji su bili na raspolaganju, nisu svi bili dokraja napunjeni. Isprva, ljudi uvjereni u stabilnost ovog moćnog plovila nisu ni shvaćali ozbiljnost situacije, dok oni iz prvog razreda nisu htjeli biti nagužvani zajedno s onima iz nižih klasa. Sudeći prema svemu ovome, Titanic je sa svojim ponosom, luksuzom i profinjenim dijelom putnika potonuo u dubine mraka i hladnoće puno prije nego li je isplovio iz engleske luke u Southamptonu u podne 10. travnja 1912. godine i utonuo u studen i tamu oceanskih dubina.
Uz sjećanje na ovaj nemili događaj, ima još jedna ljudska „katastrofa“ koje se trebamo prisjetiti ovog Uskrsa, dva tjedna uoči godišnjice Titanicova potonuća. Sjećamo se da je Bog tako volio sve ljude, da je prije gotovo 2000 godina došao na ovaj svijet, „spustio“ se na naš nivo kako bi nas spasio od lutanja, promašaja i grijeha. On – po Isusu Kristu – ljudima je propovijedao i činio samo dobro. Prenosio je poruku Božje ljubavi i brige za ljude, liječio je ljude, iscjeljivao ih, istjerivao zle duhove iz njih, uskrisivao je mrtve. Isus je u Božjoj vlasti i punomoći opraštao grijehe za koje se na kraju i sam nevin žrtvovao predajući se kažnjavanju. I tu leži bit spomenute ljudske „katastrofe“, reći ću najveće ljudske tragedije.
Ljudi su Božjeg Sina, unatoč svemu dobrome što je rekao, učinio i posvjedočio, vrijeđali, pljuvali, mučili i na kraju ubili razapinjanjem na križ. Je li moguća veća katastrofa od ove?! Bog dođe na svijet, a svijet ga odbaci i ubije! Ovo se dogodilo iz istog razloga zbog kojeg je i Titanic potonuo, a to je ljudska oholost. Uzoholjenost ljudi koji nisu željeli prihvatiti živoga Boga u svojoj blizini i svojim životima, već su željeli nekom svojom samodostatnošću, samodopadnošću i samopravednošću doći do njega, a on je zapravo cijelo vrijeme bio tu, među njima i s njima. Imali su lažnu predodžbu vlastite veličine i veličine samopravednih djela što im je davalo lažnu sigurnost. Poput Titanica koji je završio u dubokoj tami, tama je bila na svijetu usred dana za vrijeme raspeća Isusa Krista, kada se sunce pomračilo, označavajući tako mrak duša u kojem se našlo čovječanstvo koje se okrenulo od Boga, koje ga je odbacilo, osudilo i ubilo. Svaki čovjek sa svojim teretom nedostatnosti, nesavršenosti, pogrešaka i promašaja na neki način može naći svoje mjesto u tom trenutku, u tom času i u tom činu.
Bez obzira na to što se radi o groznim povijesnim ljudskim promašajima, koji mogu pokazivati određene sličnosti, ipak ishod i poruka tih katastrofa nije ista. Titanic već više od 100 godina leži i raspada se u hladnom i mračnom grobu na dubini većoj od 3800 metara. Više od 1500 ljudi je u svega par sati izgubilo svoje živote, njihove su obitelji ostale osakaćene ili čak okončane. Život im je odjednom i u agoniji prekinut. S druge strane, nakon agonije raspeća koje su ljudi priuštili Isusu, on je također bio stavljen u grob, no tu nije kraj. Isus je ustao od mrtvih, on je uskrsnuo! Pobijedivši zlo grijeha, raspadljivosti i samu smrt, pokazao je put u Božji vječni život, u vječno ispunjenje i zajedništvo s Bogom. Tome je svjedočilo više stotina ljudi kojima se Isus Krist ukazao, a tome i danas svjedoče milijuni ljudi koji su doživjeli susret sa živim Bogom.
Jonin brodolom
Tako za razliku od zastrašujućih dubina Titanicova posljednjeg počivališta, Bog je nešto najkatastrofalnije što su ljudi učinili pretvorio u nešto najdivnije. Otvorio je Nebo. Svatko tko želi biti u vječnosti s Bogom to i može biti, po Isusu, po njegovom djelu i životu, po njegovoj žrtvi i uskrsnuću – po Božjoj milosti. Osobnom vjerom. Jednostavnim i iskrenim vapajem srca za spasenjem od samodostatnosti, oholosti, lažne veličine, grešnosti i izgubljenosti vlastita života uklanja se strah od bilo kakve katastrofe koja bi mogla život pojedinca pretvoriti u olupinu.
Bog je veličanstven. Zašto? Pa zato što čovjek, koji se pokazao kao onaj koji može napraviti spektakularne stvari u svojoj povijesti, a koje nažalost zbog ljudskog zastranjenja mogu i katastrofalno završiti, može biti spašen od samog svog katastrofama sklonog nasljeđa. Bog može i najveće zlo učinjeno od strane čovjeka okrenuti na nešto najbolje. To je potvrdio životom Isusa Krista u kojem nam se taj isti Bog utjelovio i približio. I hvala mu na tome! Najmanje što možemo zauzvrat učiniti jest prihvatiti ga kao milosni dar s Neba i uživati blagoslove njegove ljubavi još ovdje, za života, a ne samo u vječnosti.
Poziv svima nama – razmišljajmo nad riječima biblijskog proroka Jone iz doba Staroga zavjeta koji je doživio svoj vlastiti „brodolom“ te iskusio mrak i mrtvilo bezdana. Preispitajmo sami sebe riječima njegove molitve kako bi izbjegli iskustvo osobnog brodoloma ili katastrofalnih poplava života.
Pieter Lastman: “Jona i kit” (1621.)
Njegova molitva može biti i naša molitva: „Iz nevolje svoje zavapih Jahvi, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas. Ti me baci moru u dubine, i voda me opteče. Sve poplave tvoje i valovi oboriše se na me. Pomislih: odbačen sam ispred očiju tvojih. Al’ ipak oči upirem svetom Hramu tvojem. Vode me do grla okružiše, bezdan me opkoli. Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini. Al’ ti iz jame izvadi život moj, o Jahve, Bože moj. Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula, prema svetom Hramu tvojemu. Oni koji štuju isprazna ništavila, milost svoju ostavljaju. A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom žrtvu prinijeti. Što se zavjetovah, ispunit ću. Spasenje je od Gospoda.“ (Jona 2:3-10).
Sretan vam Uskrs – spomendan Božje slavne pobjede nad grijehom, zlom i smrti! „Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu!“ (Evanđelje po Marku 16:6) Sretan Vam Život!
© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.
Zato sam i stavio nepotopljiv pod navodnike. Kod Titanica je značajno i to što je na njemu bilo i dosta Hrvata. Moglo se pisati i o jadranskm tragedijama Barona Gautscha ili SMS Szent Istvana, ali su one široj javnosti manje poznate. Tako da mi se čini da je autor odabrao dobar primjer. Uostalom treba mu ostaviti tu slobodu. Koliko vidim u ovoj rubrici se slobode autora dosta poštuju jer se iznose različiti stavovi o najrazličitijim temama.
Ispričavamo se uvaženom kolegi Saši i čitateljima što je stjecajem okolnosti, greškom prvobitno objavljen neredigiran tekst.
Zašto mitologizirati jednu pomorsku nesreću? Ako je Titanic potonuo zbog ljudske oholosti, zašto nisu potonula dva njegova broda blizanca? Nesreće se događaju, one uvijek imaju više uzroka, pa ih tako treba i razumjeti. A onda se jedna razviče, pa se čini da se na moru ne događaju nesreće. Kao da je Titanic jedini putnički brod koji je potonuo.
Apsolutno se slažem. Moje osobno razmišljanje ide u smjeru da u mitove vjeruju oni koji ne znaju pojave objasniti ili (i) realnost im je tmurna ! Tako im je lakše “razumjeti” i pomiriti se sa stvarnošću. Svakoj vlasti takvi su najbolji podanici. Takvi ne mijenjaju svijet. Svaka promjena zahtjeva ponovno prilagođavanje uma novonastaloj stvarnosti a to je ….. (blago rečeno) teško. …. vječna tema ….. Možda su i neki drugi imali utjecaja na potonuće Titanica, … vještice, babe gatare, a možda se to nije ni dogodilo ….. Pružimo šansu i drugim opcijama. Ironija, naravno !
Titanic spada i dalje u jednu od 10 najvećih katastrofa u povijesti pomorstva do danas. I to je gola činjenica. Ali teško je izvući baš ovakav zaključak da ljudi misli da se zbog ovako “razvikane” nesreće stvara dojam da se one ne događaju. Po meni bi zaključak bio dijametralno suprotan – ta potopio se čak i takav pompozan, “nepotopiv” brod. Istina da je bilo i većih tragedija te da je porinuće Titanica bilo jako medijski eksponirano, s obzirom na ugledne putnike na njemu. S druge strane potonuće parobroda SS Sultana (27.4.1865.) na Mississippiju pri kojem je navodno poginulo još više ljudi bilo je osjetno manje medijski popraćeno, što zbog slabije razvijene medijske mreže, što zbog činjenice da je netom prije izvršen atentat na A. Lincolna. Okolnosti se razlikuju, ali mislim da ste ispalili nepotreban “ćorak” na autora.
Titanic je reklamiran kao “praktički nepotopljiv”, ne kao “nepotopljiv” ili “apsolutno nepotopljiv”. No to je bio samo reklamni slogan, pa mu ne valja davati etičku, a ponajmanje teološku dimenziju – kao da je Titanic novovjekovna Kula babilonska. No to dakako ne umanjuje ni razmjere ni neočekivanost nesreće.