Tiskan Senjski glagoljski misal, rođen hrvatski šansonijer Vlaho Paljetak

Tiskan Senjski glagoljski misal, rođen hrvatski šansonijer Vlaho Paljetak

(Senjski misal / Izvor: www.cres-samostan.com)

Pod utjecajem kulture kabareta Paljetak je i sam počeo skladati. Napisao je velik broj pjesama, od kojih mnoge na vlastite stihove. Najpoznatije su mu pjesme Adio Mare, Fala, Marijana (kojom je stekao međunarodni uspjeh), Na Jadranu plavom i dr.

Dogodilo se na današnji dan, 7. kolovoza:

1494.Tiskan Senjski glagoljski misal: Nakon Brevijara koji je tiskan u Veneciji, u Senju je 7. kolovoza 1494. godine tiskan Misal, knjiga u kojoj su skupljeni svi tekstovi što se upotrebljavaju za vrijeme mise tijekom cijele liturgijske godine. Tiskara je u Senju započela svoj rad upravo tiskanjem Misala. Tiskan je na 216 listova, dvobojno i dvostupačno. Svaki stupac ima 37 redaka. Sadržava kalendar, vlastite mise liturgijskih doba, red mise, čin mise, zavjetne i mrtvačke mise, zajedničke svetačke mise, vlastite svetačke mise, obredne tekstove, a završava kolofonom* (podatci o tiskaru, mjestu i godini tiskanja, navedeni na kraju knjige). Sačuvana su tri primjerka Misala tiskana na papiru. Nažalost, najpopularniji primjerak nalazi se u Budimpešti. Misal je tiskan u vrijeme kada je kraljevao ugarski i hrvatski kralj Vladislav, a na apostolskom prijestolju bio je papa Aleksandar VI.

1893. – Hrvatski šansonijer i skladatelj zabavne glazbe Vlaho Paljetak rođen je 7. kolovoza 1893. u Dubrovniku , a umro 1944. u Zagrebu. Završio je učiteljsku školu. Neko je vrijeme radio kao učitelj po dalmatinskim otocima, a 1919. zaposlio se u Zagrebačkom kazalištu, gdje je radio kao šaptač te kao glumac i glazbenik. Svirao je violinu u tzv. Malom orkestru, koji su vodili J. Gotovac i I. Tijardović. Pod utjecajem kulture kabareta Paljetak je i sam počeo skladati. Napisao je velik broj pjesama, od kojih mnoge na vlastite stihove. Najpoznatije su mu pjesme Adio Mare, Fala, Marijana (kojom je stekao međunarodni uspjeh), Na Jadranu plavom i dr. Nastupao je u zagrebačkom kabaretu Dverce. Na nosače zvuka snimio je velik broj svojih te francuskih i talijanskih pjesama kao i pjesama iz popularnih filmova.

1819. – Nakon pobjede nad španjolskim kolonijalnim gospodarima (posljednje španjolske jedinice odlaze tek 1822.) Kolumbija proglašava neovisnost. U prosincu se s Venezuelom povezuje u Veliku Kolumbiju; predsjednik republike postaje Simon Bolívar.

1920. – U Moskvi (koja postaje stalno središte Komunističke internacionale) završava drugi kongres te organizacije na kojem V. I. Lenjin uspijeva partijskim delegacijama iz 37 država nametnuti pravila koja moraju provoditi nacionalne komunističke stranke žele li biti uključene u Internacionalu; time je ozakonjen sovjetski diktat u međunarodnom komunističkom poretku.

Vladimir Iljič Lenjin 1919. godine

1921. – U Petrogradu umro pjesnik Alesandr Aleksandrovič Blok (rođ. 21. 11. 1880.), glavni predstavnik ruskog simbolizma i jedan od najistaknutiji ruskih liričara. Od 1919. godine i dramaturg Boljšoj teatra; Zemlja u snijegu, Noćni sati, Jambi, Cvijet i križ.

1941. – U Kolati umro veliki pjesnik, indijski književnik Rabīndranāth Tagore (Calcutta, 6. 5. 1861. – 7. 8. 1941.). Potomak ugledne bengalske obitelji vjerskih i društvenih reformatora i umjetnika u kojoj se njegovao duh univerzalnoga humanizma. Stekao je široku naobrazbu, zanimala ga je književnost, osobito engleski romantičari. U Engleskoj je višekratno boravio; kao već slavan književnik obišao je mnogobrojne zemlje, gdje je često održavao predavanja. Svoje je ideale o univerzalnom čovjeku i kulturi koja povezuje Istok i Zapad nastojao ostvariti u vlastitoj školi. Djelovao je kao pjesnik, prozni i dramski autor, glazbenik, slikar, filozofski pisac, učitelj. Pisao je na bengalskom, a svoja je djela sâm prevodio na engleski i tako postao svjetski poznat. Putujući brodom u Englesku 1912., preveo je na engleski svoje pjesme iz već objavljenih zbirki; objavljene su kao zbirka duhovne lirike Rukovet ili pregršt pjesama (Gītāñjali), s predgovorom W. B. Yeatsa; zahvaljujući njoj dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1913.

R. Tagore i A. Einstein

Među prvim prijevodima te zbirke bio je i hrvatski prijevod P. Vuk-Pavlovića, objavljen 1914. Poznate su i ostale njegove rane zbirke duhovnih i ljubavnih pjesama (Mjesec mlađak – The Crescent Moon, 1913.; Vrtlar – The Gardener, 1913.; Žetva – Fruit Gathering, 1916.; Bjegunica – The Fugitive, 1921., i drugo). Premda najpoznatiji kao pjesnik, bio je iznimno značajan za razvoj bengalske proze. U romanima, u kojima je uvijek prisutna i ljubavna priča, pokazao je razvijenu socijalnu svijest prikazujući probleme tradicionalnog indijskoga života. Roman s psihološkim ocrtavanjem likova i realističkim prikazom društvenih prilika, Binodini ili Trn u oku (Cokher bāli, 1901.), smatra se prvim modernim romanom u bengalskoj književnosti, ali i u indijskoj književnosti uopće.

Ostavio je i četrdesetak kazališnih komada, tj. drama koje uključuju tekst, glazbu i ples. Za svoje je predstave skladao glazbu, bio je redatelj i koreograf, katkad i glumac. Autor je i mnogobrojnih eseja o književnosti, religiji, estetici, glazbi, bengalskom jeziku, političkim problemima i drugo. Napisao je dvije knjige autobiografskih obilježja Sjećanja na život (Jībansmṛti, 1912.) i Dječaštvo (Chelebelā, 1940.) te ostavio bogatu korespondenciju sa znamenitim osobama (E. Pound, B. Russell, A. Einstein, R. Rolland, A. Schweitzer i drugi).

1947.Kon-Tiki, splav kojom je norveški znanstvenik i istraživač Thor Heyerdahl 1947. s pet sudrugova otplovio od mjesta Callao u Peruu na zapadnoj obali Južne Amerike do grebena Raroia (arhipelag Tuamotu u Francuskoj Polineziji) razbila se udarivši u hridi kod Raroie nakon 101 dana puta i gotovo  7000 prijeđenih kilometara. Heyerdahl se zaputio na splavi preko Pacifika u nastojanju da dokaže kako su prethistorisjki narodi iz Južne Amerike mogli naseliti pacifičke otoke. Kon-Tiki je ime dobio po Viracochi, bogu sunca Inka koji se navodno nekad nazivao Kon-Tiki. Pustolovni Norvežanin je tvrdio da su južnoamerički narodi naselili Polineziju u južnom Pacifiku u pretkolumbovska vremena što je znanost tada smatrala nemogućim usprkos nekim čvrstim dokazima da su narodi u spomenutim područjima imali kontakata kroz povijest. Kon-Tiki je ekspedicija organizirana isključivo kako bi se dokazalo da je bilo tehnički moguće preploviti Tihi ocean isključivo uz pomoć materijala i tehnologije iz tog doba.

Heyerdahl i njegovi pomoćnici otišli su u Peru, gdje su isključivo pomoću lokalnih materijala izradili splav koristeći metode i tehnologije lokalnih naroda, a prema crtežima španjolskih konkvistadora. Tijelo splavi bilo je napravljeno od devet trupaca balse (Ochroma pyramidale) dužine oko 13,5 metara i širine oko 60 centimetara. Preko njih su kao lateralna potpora užetom od konoplje vezani trupci dužine oko 5,5 metara i promjera oko 30 centimetara. Glavni jarbol bio je napravljen od mangrovog drveta i vezan tako da tvori A okvir na kojem je bilo oko 20 kvadratnih metara veliko jedro. Na splavi je bila i ‘kabina’ površine nešto manje od 10 kvadratnih metara, načinjena od bambusa i bananinog lišća. Petorica pustolova koji su na Kon-Tikiju isplovili s Heyerdahlom bili su Erik Hesselberg, Bengt Danielsson, Knut Haugland, Torstein Raaby i Herman Watzinger. Sa sobom su ponijeli 250 litara vode pohranjene u bambusovim cijevima, puno kokosa, krumpira, tikava i ostalog voća i povrća koje se moglo prikupiti na polazištu, a tijekom plovidbe često su i s lakoćom lovili velike količine ribe. Jedini komad moderne opreme koji su nosili bio je radio apart. Kon-Tiki je iz peruanskog Callaoa isplovio 28. travnja 1947. , pri čemu mu je povukavši ga kojih 50 milja pomogao vojni brod, a nakon toga ga je uhvatila Humboldtova struja usmjerivši ga prema zapadu.

Kon-Tiki u norveškom muzeju

Prvo kopno koje su ugledali bio je atol Puka-Puka i to 30. srpnja, a 4. kolovoza stupili su i u kontakt sa stanovnicima otoka Angatau no nastavili su put zbog nemogućnosti sigurnog pristajanja. Nakon 101 dana prelaska Pacifika pri prosječnoj brzini od oko 1.5 čvorova, sedam pustolova i njihov Kon-Tiki nasukali su se na Raroi, nenaseljenom otočiću iz otočne skupine Tuamotu. Nakon nekoliko dana na pustom otoku Norvežane su pronašli stanovnici okolnih otoka, poveli ih sa sobom i priredili im kvalitetnu, višednevnu pacifičku feštu. Brodolomci su na koncu spašeni kada ih je pokupila francuska kočarica Tamara, koja ih je, zajedno sa spašenim Kon-Tikijem, prebacila do Tahitija. Heyerdahl je o svojoj pustolovini napisao knjigu ‘Kon-Tiki’ koja je bila veliki hit, a dokumentarni film o ekspediciji osvojio je i Oscara 1951. Originalni Kon-Tiki, spašen s plaže Raroie, danas je izložen u Muzeju Kon-Tiki u Oslu. 

Mata Hari

1876. – U nizozemskom mjestu Leeuwardenu rođena Mata Hari (pravo ime Margaretha Geertruida Zelle), plesačica, kurtizana i špijunka. Pod imenom Mata Hari (malajski: oko zore) pročula se erotskim, kvaziritualnim plesovima u prijestolnicama Europe. Prava ‘femme fatale’ čiji je buran period života počeo već u visokoj školi za odgajatelje odakle je izbačena zbog afere s ravnateljem, zatim udajom za vojnog časnika preko oglasa u novinama s 18 godina, odlaskom na Javu i povratkom u Pariz gdje je počela nastupati kao egzotična plesačica.

Uskoro se počela upuštati i u veze s brojnim političarima i visokim časnicima, što se tijekom I. svjetskog rata pokazalo fatalnim. Uhićena je u Parizu u veljači 1917. pod optužbom špijunaže za Njemačku; unatoč tomu što se, izgleda, nije radilo o bitnim informacijama, osuđena na smrt i strijeljana. Popularnost stekla posmrtno, osobito na osnovi igranog filma u kojem ju je portretirala Greta Garbo (Mata Hari, 1931). (zg-magazin)