Teror prava

Teror prava

Suci nikome nisu odgovorni, a svako preispitivanje presude smatra se pristiskom na sud, neciviliziranim ponašanjem, gotovo zločinom. Zar sudac nikad ne može pogriješiti?

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Sjećam se u doba svoje mladosti jednog postarijeg gospodina koji je građanskom parnicom htio promijeniti ishod Druga svjetskog rata. Kako? Imao je sa ženom veliku, nasljeđenu imovinu, stanove i slično, no nakon rata sve je izgubio – zbog nacionalizacije. I onda je htio tu nacionaliziranu imovinu vratiti vodeći beskrajne parnice u kojima je potrošio toliko novca da je mogao, da ga je pametnije utrošio, sagraditi kuću. Misao na tog čovjeka opet mi se vratila nakon završetka suđenja u Haagu i tragične, no časne smrti Slobodina Praljka, koja mi je to teže pala što sam generala Praljka osobno poznavao. (Jednom sam ga sreo na ulici: »Vidim da se baviš politikom.« »To je obrana domovine – a ne politika.«)

Izricanje presude generalu Praljku, 29. studenoga 2017.

No nije samo slučaj generala Praljka u pitanju. Pogledajmo što se dogodilo s našim generalima. Kako se može dogoditi da se na prvom suđenju netko proglasi krivim te se osudi na tešku kaznu, a na drugom biva proglašen nevinim – i pušten kući. O čemu je ovisila sudbina jednoga čovjeka i na kraju ugled naše zemlje? O glasu jednog jedinog čovjeka, člana sudskoga vijeća. Pa tko je taj čovjek da ima takvu moć? Tko mu daje to pravo? To mu pravo daje pravna država.

Razdioba vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu čini se najboljim rješenjem za sve političke probleme. U teoriji dakako. Izvršna se vlast ne smije miješati u onu sudsku, politički je nekorektno komentirati sudske presude. To drugim riječima znači da suci mogu raditi što hoće. Oni nikome nisu odgovorni za svoj rad, za svoje pravedne i nepravedne, primjerene i neprimjerene presude. Svako preispitivanje presude smatra se pristiskom na sud, neciviliziranim ponašanjem, gotovo zločinom. Zar sudac nikad ne može pogriješiti? Zar je čist od svake predrasude? Zar je njegov osjećaj za pravdu apsolutan?

Još do goreg dolazmo kada sudu dajemo ovlast da sudi o političkim događajima, posebice ratovima. Je li Napoleon bio heroj ili ratni zločinac? Pogledajmo samo što je o njemu napisao Victor Hugo (u Jadnicima) i Tolstoj (u Ratu i miru). (Napoleon nije mogao biti ratni zločinac, ma kolike zločine počinio – čitam što kaže neki pravnik – jer u njegovo vrijeme nije postojao zakon koji bi takve zločine sankcionirao.) Neki je naš mladić studirao sedamdesetih godina povijest u Parizu, na Sorbonni. Kada je napisao seminarski rad o Napoleonu profesor ga stade grditi – pa kako ga je mogao tako naružiti! »Ali, gospodine profesore, ja sam u radu napisao samo ono što ste vi o Napoleonu rekli na predavanju«, stane se braniti student. »Ali ja sam Francuz!«, odbrusi mu profesor.

Što europski birokrat zna o ratu?

To je sukus svega. Profesor je Francuz, toga je svjestan, toga se ne stidi i time se ponosi. Napoleon je napravio nebrojene zločine, no opet je stvorio prvi francuski građanski zakonik koji je postao temelj suvremenog europskog zakonodavstva. Možemo se mi zgražati nad zločinima Ratka Mladića koliko hoćemo, no taj je čovjek ipak stvorio srpsku državu na teritoriju Bosne i Hercegovine – htjeli mi to ili ne. Povijest je ogrezla u krvi, u divljaštvu, u ratovima. I sada bi mi htjeli da se sve to izbriše potezom pera, sudskom presudom.

»Haaški sud je politički sud«, često se čuje – a nije. To je samo sudstvo izdvojeno iz konkretne društvene (političke) stvarnosti. Što može znati nekakav europski birokrat o ratu, posebice ratu na našim prostorima? Je li ikad sudjelovao u ratu? Je li ga i kao civil doživio? I onda naravno da nema blage veze što je rat, a ponajmanje razumije kako u ratu vrijede posve drugi zakoni nego u miru. »Ako se zli ljudi udruže da čine zlo, dobrima ne preostaje drugo nego da čine isto«, kaže Tolstoj. Čovjek se bori za svoj život, za svoju domovinu, za opstojnost svoga naroda na vjekovnim prostorima. Gdje su granice zla koje je čovjek kadar za to učiniti?

U ratu ne možeš biti neutralan. Ili si uz mene ili si protiv mene. Nema trećega. Ili ćeš ubijati ili biti ubijen. Nema tu paragrafa, fiškalskog nadmudrivanja, pozivanja na ovaj ili onaj zakon ili podzakonski akt. Čista nužda, nepatvorena i nepromjenjiva zbilja. To treba razumjeti. Nema čistih ratova. No poslije rata može izići čišći svijet, no samo onda ako se uklone uzroci koji su do njega doveli, ako se isprave nepravde. To haaški sud nije učinio: samo je otvorio stare rane. Protivnici su ostali na istim pozicijama na kojima su i bili – sjeme budućih ratova.

Ostavi komentar

*