Talijan osmislio sklopivi bicikl bez žbica

Talijan osmislio sklopivi bicikl bez žbica

„Napravljeni su mnogobrojni pokušaji kako bi se proizveo idealan sklopivi bicikl, pri čemu je velik naglasak stavljen na smanjenje težine i veličine, što je pak dovelo do dimenzijama premalenih rješenja. Tako je zbog prenosivost rađena nauštrb stabilnosti“, objašnjava talijanski inovator Gianluca Sada

Nakon što je pred malo više od dva desetljeća Franco Sbarro, švicarski dizajner automobila, redizajnirao kotač osmislivši kotač bez središnje osovine, njegov orbitalni „bezosovinski“ kotač, nažalost, nije doživio ozbiljnu primjenu u serijskoj proizvodnji. Iako bi ovakvo rješenje u praski omogućavalo niži smještaj težišta vozila, što bi odmah teoretski vodilo ka njegovom boljem držanju ceste i većoj aerodinamičnosti, nastojanja da se njegova kreacija primjeni na komercijalnim vozilima nije doživjela ozbiljnih pokušaja. Pred inženjerima je preostao zadatak da osmisle kako bi ovo radikalno rješenje povezali sa standardnim pogonskim sustavom, ovjesom i kočnicama.

Dodatna otegotna okolnost je da je za izradu takvog sustava potreban visok stupanj preciznosti, a da ne spominjemo astronomski visoke troškove proizvodnje. Talijanski dizajner Gianluca Sada međutim ima potpuno praktične razloge zbog kojih se odlučio na primjenu kotača bez glavčina. Prototip njegovog Sadabike sklopivog bicikla bez žbica napravljen je od aluminijskog okvira i 26-inčnih kotača, uz svoju vrhunsku prenosivost navodno pruža i beskompromisnu kvalitetu vožnje.

Kako bi ga se sklopilo, potrebno je samo skinuti kotače i gurnuti sjedalo prema naprijed sve dok se ne složi u konstrukciju koja je svojom veličinom usporediva s kišobranom. Bezosovinski kotači i okvir se pak mogu umetnuti u posebne elastične futrole, koje se mogu pretvoriti u čvrst ruksak u kojem se bez problema mogu nositi školske knjige ili prijenosno računalo.

Sada je novinaru Washington posta opisao kako je došao na ovakav dizajn: „Napravljeni su mnogobrojni pokušaji kako bi se proizveo idealan sklopivi bicikl, pri čemu je velik naglasak stavljen na smanjenje težine i veličine, što je pak dovelo do dimenzijama premalenih rješenja. Tako je zbog prenosivost rađena nauštrb stabilnosti“, objašnjava Sada i nastavlja: “Daljnji kompromis je što su položaj vozača i udobnost dodatno pogoršani majušnim kotačima i drugačijim prijenosom. Stoga sam želio stvoriti nešto što omogućava prenosivost, ali također i funkcionalan prijevoz“.

Prednost sklopivih bicikala u gradovima je što javni službenici lakše dopuštaju putnicima da ih unose u vozila javnog gradskog prijevoza, a također mogu se ukrcati i u aviona kao prtljaga. Istini za volju, Sadabike nije najmanji sklopivi bicikl. Tom se titulom diči Kwiggle Bike, koji je debitirao lani u kolovozu na Eurobike sajmu u Njemačkoj. Taj se bicikl sklapa na dimenzije 48,3 x 38,1 x 22,9 centimetara, dok su kotači promjera od svega dvadesetak centimetara.

Ostaje za vidjeti može li Sadabike zaista postati prometalo koje će se svakodnevno koristiti u urbanom okruženju. Službena mrežna stranica na kojoj je prototip prikazan prikazuje fotografije i promotivni video isječak u kojem inovator pokazuje lakoću kojom bicikl može biti vožen pločnikom, a zatim sklopljen i unesen u zgradu. Sam proces sklapanja, međutim, nije prikazan.

U nedostatku dodatnih podataka kritičari su se već počeli pitati može li Sadabike uopće postati komercijalni proizvod. Urednik MSN-ove rubrike za inovacije Rob Clymo npr. nagađa da bi obruči morali biti dodatno ojačani ne bi li nadoknadili nedostatak žbica, što bi pak osjetno otežalo kotače.

Kat Baumann s dizajnerskog bloga Core 77 iznijela je svoja razmišljanja o problematičnostima primjene bezosovinskog kotača. Ona navodi kako je i ovdje, kao i sa svim drugim kotačima ove vrste, problem što se ne može predvidjeti njihova trajnost ni izdržljivost. Ako uklanjanjem osovine dobivamo na trenju, otporu i masi, pri čemu koristimo skupe i složene zamjenske dijelove, onda baš i nismo na pravom putu uspjeha, navodi Baumann. Bez ravnomjerne raspodjele težine što omogućavaju žbice, mora se raditi ili o krutim i neudobnim obručima od magnezijske legure, ili pak, kao što je slučaj sa Sadom, o superosjetljivom „hula hoop“ metalnom obruču s gumom. „Udarite u jamu s ovim kotačem pa me onda obavijestite o njegovoj trajnosti“, poručila je Baumann.

Unatoč svemu, talijanski inovator se ne da smesti. On je trenutačno u potrazi za investitorima koji bi mu pomogli da se njegov bicikl nađe u prodaji po (procijenjenoj) cijeni od 1500 eura. (ZG-magazin)