“Taksi priče (II)”

II.

Dragi gospon,
Bi mogla sa svojim pesekom ući?
Nije on nikakav đukela,
On je fino odgojeno pseto.
Porijeklom sa sela,
Prošao je kroz sito i rešeto
I kraj svakojakih jela.
Dobri moj čupavi,
Vidiš kaj nervozni gospon misli o tebi.
Kaj češ,
Zločeste naravi
Uvijek najviše govore o sebi.

Laje,
Pa svaki pas laje.
Laju i neki ljudi
Koji prema sebi kroje običaje
I žive u predrasudi.
Ne, ne grize niti ujeda.
Zadnji put je ugrizel susjeda,
Nervozna gospona,
Prije dva tri ljeta…
Niš nije bilo.
Dlakavi je bil cijepljen,
A susjedu ne smeta
Kaj ga malo boli peta.

Pitam se
Zakaj taksisti ne vole životinje.
Gdje tu zapinje
Moje je pitanje.
Moj dlakavi,
Dlakavi sa sela,
On je iz fine obitelji.
Činili su samo dobra djela
I zato su ih cijenili
Jer su plijenili
I neprijatelji i prijatelji.
Svi su bili šampioni.
Da uđemo?
Hvala…
Živahni
Kao na vjetru lampioni.

Samo njegova mama,
Zvijer prevrtljiva,
Nije se ponašala kao dama
I jedino je ona kriva
Što moj dlakavi
Živi s flekicom srama.

Vozite samo.
Zakaj vam lajanje smeta?
Moj dlakavi u vožnji laje,
A šuti kad šeta.
Možda jadnik
Okolinu ne prepoznaje.

Pa ne bute rekli
Da vam smetaju i dvije tri buhe.
One žive u dlaci,
Potpuno su gluhe,
Skaču,
Na koži se hrane.
Nisu vukodlaci,
Na crno su ofarbane.

Joj, gospon,
Stanite, za ime Boga!
Dlakavi bi piškio,
Samo što nije.
U zraku je već jedna noga,
Znak
Da u njemu vrije.
Hvala.
Oprostite za ono prije.
Vidim,
Sve kaj o vama pričaju
Da istina nije.

Gospon taksist,
Nismo još na cilju…
Da ne povjeruješ u zbilju
Otišao je bez nas.
Što ću jadna ja,
A što će moj dlakavi pas.

Ladislav Prežigalo