Svijet od šibica(ra)

Svijet od šibica(ra)

Vjerojatno se prevare s putnim nalozima događaju oduvijek pa netko uz putni nalog, s putovanja na kojem je bio, podvalio ekstra račun za taksi ili neki hotelski račun. Ali da netko tako potkrada naciju za puste milijune bez putovanja u samoj Vladi i možda i u Saboru, e to nisam mogao zamisliti ni u snu

dr. sc. Viktor Simončič

Svaki varalica na Sudnjem danu će imati zastavu koja će biti podignuta sukladno obimu njegove pronevjere. Nema veće pronevjere od pronevjere vladara. (Muhamed)

Viktor Simončič

Šibicarenje je naziv za neku od prevara lakovjernih na račun njihove pohlepe i nepromišljenosti. Staro je koliko i svijet. Radi se o igrici s tri kutijice od šibica i kuglicom. Prevarant stavi kuglicu pod jednu kutiju. Onda brzo promijeni mjesta kutijica. Više je nego očito gdje se nalazi kuglica. Tko pogodi dobije novac. Ako ne pogodi gubi novac. A lakovjernik novac uvijek gubi, jer prevarant – šibicar, vješto sakrije kuglicu, pa se u vrijeme pogađanja ne nalazi ni pod jednom kutijicom. Kasnije vješto spusti kuglicu pod kutijicu koju lakovjernik nije podigao. U toj igri postoje i suigrači, koji na početku nešto i dobiju, ali samo da navuku lakovjerne.

Na tom primitivno jednostavnom šibicarenju se gubi par desetaka i možda koja stotina kuna, jer lakovjerni koji nasjedaju na taj trik obično nemaju više u džepu.

Samo malo složenije šibicarenje od tri kutijice i kuglice je ovo što nam se događa s putnim nalozima. Dugo živim, ali nisam mogao ni zamisliti da netko izvlači stotine tisuća pa i više kuna na fiktivne putne naloge u Vladi? Vjerojatno se prevare s putnim nalozima događaju oduvijek pa netko uz putni nalog, s putovanja na kojem je bio, podvalio ekstra račun za taksi ili neki hotelski račun. Ali da netko tako potkrada naciju za puste milijune bez putovanja u samoj Vladi i možda i u Saboru, e to nisam mogao zamisliti ni u snu. Kako je to moguće? Naš politički vrh, odbijam upotrijebiti izraz političke elite, kada dozvoljava šibicarenje, je ili partner u šibicarenju ili bahato neodgovoran. Vjerojatno uvijek netko nešto može uzeti, ali da netko godinama potkrada, e to nije moguće bez znanja ili neodgovornosti prvog odgovornog. I sam sam kratko radio na mjestu gdje su se potpisivali putni nalozi i raspolagalo budžetom. A pamtim i praksu nekih drugih pretpostavljenih. Gotovo na dnevnom principu se kontroliralo račune, kako se ne bi »probila« neka stavka i trošilo više od onoga što je planirano, dobiveno ili prihodovano. Računovodstvo se kod svakog izdatka pitalo »imamo mi li taj novac«?

Neodgovorni i nekompetentni

 Mogu me uvjeravati kako god hoće, ali me nitko ne može uvjeriti da možda sve nije umreženo. Od samog vrha pa do mjesta uz blagajnu. Da netko potroši puste milijune, da u reviziji napišu »kako je nešto trulo u hrvatskoj Vladi«, a onda nikome ništa, sve dok se neki od rijetkih pravih preostalih novinara, iz grupe onih koji su učili da propitkuju sve i svakoga, ne postavi pitanje nepostojećih putovanja, meni liči na »šibicarenje«. Umjesto kutijica, obrasci za putne naloge, umjesto kuglice potpisi i štambilji. Umjesto kune od lakovjernih, naš novac iz državne blagajne. Suigrači koji ohrabruju na prijevaru također postoje. Oni su neodgovorni i nekompetentni… Ako ste mislili da se dam uhvatiti na mamac i da spomenem imena, pa da onda snosim silne troškove jer bi nekom mogao nanijeti psihičke traume, jer bi mene odmah osudili, dok bi onaj s psihičkim traumama vjerojatno doživio zastaru postupka ili bi na koncu ogulio 2 – 3 kile starog krumpira, jer se lakše guli, prevarili ste se.

Sada mi cinično zvuči da se preispituje ima li jedna osumnjičena završenu srednju školu. Pa nije važno ima li gospođa srednju ekonomsku ako zna znanje. Ako nema završenu školu, a vozala je (kako izgleda najmanje) četiri Vlade, s pustim školovanima, svi okićeni s »mr-br-dr-đr-fr« na podsjetnicima, slično kao oficiri na svojim reverima, e onda gospođa zaslužuje da ostane na tom mjestu, naravno ako nije kriva. Ako je kriva, onda je očito toliko sposobna da je mogu preporučiti realnom sektoru, jer tamo trebaju one koji znaju, a ne prazne diplome.

I ovaj slučaj pokazuje, kako i u našem školovanju postoji »šibicarenje« i da se nakon školovanja ne postaje školovaniji! Što će nam škole? Pa i na radnim mjestima nad kojima svoj suverenitet i neku vrstu »pravo prvog imenovanja« (svaka asocijacija na feudalno »pravo prve noći« je namjerna) polaže gradonačelnik Bandić, ispada da skoro pola radi na mjestima na kojima nema formalno obrazovanje. Očito da nam (ni) škole nisu bogzna kaj. Vidim to i po doktorskim studijima.

Mislim da se na njima čak postaje i nekako manje sposoban. To zaključujem iz ponašanja Predsjednice. Kao da na nju negativno utječe učenje na doktoratu na Fakultetu političkih znanosti. Da ju možda krivo ne uče, na nekim studijskim programima iz prošlosti? Ili da ona možda ne posjećuje predavanja i sama pokušava razumjeti ono što bi ju trebalo naučiti pa uči krivo?

Njene zadnje izjave i relativizacija svega pa i najočitijega, u demokraciji 21. stoljeća davanje prava da je slušaju samo njeni »dvorski novinari«, državna putovanja »onako«, guranje da se rukuje s potpredsjednikom neke države na 8 sekundi (slovima: osam sekundi) i onda elaboriranje srdačnog i nadasve prijateljskog razgovora u minutama, kao da smo lobotomirani, kod mene otvara sumnju da je program na Fakultetu političkih znanosti onaj iz najmračnijih dana. Program iz vremena kada je i najmanji sekretar partije bio neka vrsta (barem seoskog) suverena. Mislim da mi to daje za pravo da se zabrinem za Predsjednicu i da predložim posjet prosvjetne inspekcije na Fakultet. Naravno, samo u dijelu koji neće utjecati na samostalnost akademske zajednice, ako je još samostalna. Ako su moje sumnje opravdane, ako je potrebno, neka se provede i lustracija kadrova koji uče naše buduće »dr-mr-br-đr-fr« elite.

Bilo ih je sram priznati da poklanjamo najbolje što imamo

Ali postoje i puno složenija šibicarenja kada gube i nacije i države. Imam osjećaj da su nam (možda) šibicarenje u pravom stilu namjestili pod krinkom Europske unije. Mozartova Čarobna frula je bila muzika koja je vrijeđala sluh u odnosu na slatkorječivost kapitalističke Europe kada nas je »snubila«. Kako je tamo sve izgledalo perfektno sve dok nismo postali ravnopravna članica velike zajednice. Znao sam ja za onu ni med cvetjem ni pravice, ali opet nisam mogao vjerovati da nas »šibicare«. Kada su nas doveli u veliku porodicu, uvjerili su nas da im poklonimo našim novcima sanirane banke, da za kikiriki prodamo, jer je valjda i njih bilo sram reći da poklanjamo najbolje dijelove onoga što smo desetljećima odricanjem izgradili (Pliva, INA, …).

Kada smo im dali tržište, pa je sir iz Hamburga na tržnici u Sisku jeftiniji od onog od kumice iz susjednog sela, a mlijeko u dućanima jeftinije od onog kada bi teklo potocima, kada su nam uvalili i još nam uvaljuju za naš novac postrojenja à la Marišćina i uređaj za pročišćavanje otpadnih voda u Sisku, kada nam uzimaju mladost da radi kod njih i za njih, kada se više nema što uzeti i u siromaštvu kojem su doprinijeli izgleda kao da postajemo teret. Oni postali bogatiji, mi postali siromašniji pa ne bi više da se zajedno vozimo u istom vlaku. Europa – zajednica više brzina. Svatko u svoj vlak, pa svatko svojom brzinom naprijed. Europa – zajednica iz koje se jede iz iste zdjele, ali nekom velika žlica, nekom malo manja, nekom ona za kavu, a nekom vilica da jede juhu.

Kako svaki vlak mora imati mogućnost kretanja unatrag, bojim se da bi u Europi više brzina, nama mogao pripasti rikverc. Ne samo nama. Da bi i oni koji će ići u rikverc i dalje trebali plaćati EU-birokraciju, za mjesečne plaće koje predstavljaju višegodišnja primanja blagajnica u njihovim trgovačkim centrima kod nas, s njihovom robom slabije kvalitete proizvedeno namjerno samo za nas, kod koje »štima« samo ista etiketa, jer za nas je dobro i slabo, da će nam i dalje prodavati novac po basnoslovnim kamatama, nezamislivim kod njih, se razumije. Mislim da će našoj mladosti dozvoliti i da s puškom stoji na braniku bogatih, jer mladih života za njihove ratove je oduvijek trebalo.

Kako će sutra bogati sa sirotinjom?

Za sada neka postoji još mala dilema oko »Europe različitih brzina«. Još uvijek nije formalizirano kako će sutra bogati s bogatima, a sirotinja sa sirotinjom. Naš premijer je nakon što se prvi puta pojavila takva ideja već izjavio kako se to već događa i nekako odao dojam kako je to njemu logično. Valjda je i kod njega problem školovanja, ali samo onog na faksu i magisteriju. Jer u mraku je imao tako dobro školovanje, da je, kako se može pročitati, čak i njegov maturalni rad predstavljao malo stručno djelo, koje je postalo priručnik za jačanje diktature samoupravljačkog proletarijata.

Kao veliku poruku moguće novog modela demonstracije (ne)ravnopravnosti unutar EU-a doživio sam kroz imenovanje nečega za nešto Poljaka Donalda Tuska. Poljska je bila protiv njegovog imenovanja. Kažu, prije svega Njemačka je bila za njega. Drugi su također bili za njega, za Njemačku ili im je bilo svejedno. Samo je Poljska glasala protiv. I ne bi bilo čudno da je na primjer Poljska glasala protiv imenovanja nekog iz Estonije za nešto. Zašto nisam uzeo za primjere da se radi o Nijemcu ili Francuzu? Pa nisam, jer se protiv njih ne glasa. I uvjeren sam da je gospodin Tusk dobar za Njemačku i većinu, ali ispada nije za Poljsku. Pljuska EU Poljskoj. Pljuska i poruka svim malim članicama, onima koje bi potencijalno mogle biti u nekoj nižoj brzini. Kada predlažete članove za tijela EU-a nije važno je li to dobro za vas. Važno je da je dobro za velike i bogate.

Inače nama nije nitko kriv za naše neuspjehe. Država koja je dobila priliku da se natječe s najboljima, a ne zna kontrolirati niti putne naloge, sama je kriva za svoje stanje. Nažalost, s takvim načinom šibicarenja nama ne bi pomoglo ni da smo u Raju. Nama bi i tamo išlo lošije.

Svjestan sam da Europska unija nema alternative. Mi smo u EU ušli da budemo ravnopravni. Ušli smo u socijalnu Europu koja je trebala brinuti (i) o slabijima. Ne bi li za promjenu brzine kretanja svoju volju trebali izjasniti na referendumu? Razmislite što nam se može dogoditi kada nas iz vlaka bace na neku terezinku – pružno vozilo na tri kotača koje se pokreće vlastitom snagom.

Inače sve što se događa, gledam kao priliku, a ne kao neku vrstu urote. Još u gimnaziji sam shvatio da se stalno treba pripremati na nove izazove. Priprema li se Hrvatska?