Svijet naprijed, mi nazad

Svijet naprijed, mi nazad

Pogledajte prijedlog sastava buduće Vlade i vodstva Sabora. Unatoč bezbroj direktiva i preporuka, pa čak i obvezujućih ciljeva o ravnopravnosti spolova, žena nigdje! Nijedne, a kamoli 50 %

dr. sc. Viktor Simončič

Za jednake dužnosti pravo je da se uživaju i prava jednaka. (Ivan Mažuranić)

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Svaka naša žena je umjetnica u razvlačenju tijesta, punjenju tijesta raznim delicijama i njegovom slaganju na sto načina. Kod nas, tijesto razvuku malo deblje, ali bogato napune jabukama, šljivama, trešnjama i višnjama, s puno oraha i maka, neki puta i sirom. Tako nastaju štrudle i pite, a kada se sve to pomiješa i kada je više grožđica, oraha i maka od svega drugoga, nastaje poznata »prekmurska gibanica«. U šali, kada se prevodi strancima, kojima se prekmurska gibanica nudi u pravilu kao kolač na kraju bogatog ručka, s kalorijama dovoljnim za tjedan dana težačkog rada, uz zadnji tanki gemišt, ona postaje »over – mura – muving – keik«! Ili je kolač toliko dobar, ili su susjedi s obala Mure tolerantni jedni do drugih, pa još nijedna strana nije poželjela da samo ona ima pravo na »overmuramuvigkeik«. Čudno, kada znamo navlačenja oko istarskog terana, varaždinskog zelja i kranjskih kobasica.

Istočnije, svaka je žena umjetnica da tijesto razvuče na debljinu najfinijeg papira, pa se onda slažu listovi tog tankog tijesta i pune onim što je pri ruci. Sirom ili mesom, ili sve i jednom vrstom povrća, ili orasima i makom i svime što ide na tu temu. Tako nastaju pite, burek ili baklava. Tamo burek nije uvijek ono što mi mislimo. Južni i istočni susjedi burekom zovu samo kada se na tanko tijesto nanosi meso, neka vrsta smjese slične onom za faširane šnicle. Samo to je burek, sve ostalo su pite. I mora da im smiješno zvuči, kada mi naručujemo burek sa sirom. A pite mogu biti zeljanice, krumpiruše, sirnice i ona slatka kalorijska bomba, koja nije pita – baklava. Slatkoća jednaka graničnoj topivosti šećera u vodi, na način da sve izgleda kao malo rjeđi med. Baklava se »ne giba – ne ljulja«, ali je slično njeno posluženje na kraju ručka. Poslije sogan dolme, par redova pita i barem 15 ćevapa i tko zna koje čega, slijedi kalorijska bomba – baklava.

U Sisku nema ni posla, ni para

I od kuda sada ja na bureku? Na moj komentar o pokušaju eliminacije industrijske tehnologije izdvajanja korisnog otpada iz mješovitog otpada, i teksta na temu Špagetima protiv tehnološkog napretka, u kojem sam za to optužio lijepljenje špageta na papir i problem zauljenog papira, javio mi se kolega iz Zenice, inženjer starog kova, spominjući umjesto špageta burek. S njim smo bitke vodili protiv industrijskog zagađenja, kada je tvornica bilo u svakom selu. On sa željezarom u Zenici, ja sa željezarom u Sisku. On još i sada kao aktivist vodi bitke sa zagađenjem iz željezare. Željezara, pardon – metalurški kombinat u Zenici zagađuje i radi. Kažu da je unatrag par godina Zenica uređena i prilagođena građanima do neprepoznatljivosti.

 U Sisku više nema problema s zagađenjem. Željezare, pardon – metalurškog kombinata, već davno nema, a rafinerija više gotovo da ni ne radi, a izgleda da ni neće. Nafta se iz Siska počela voziti na preradu u Rijeku. Možda sisačka rafinerija proradi još par puta po par dana, da preostale radnike polako dovede do zadnjeg stupnja otupljenosti, do letargije, kada će se predati i najuporniji i kako se više nitko ne bi sjetio nesposobnih političara koji su do toga doveli. Sisak, unatoč naporima da se uredi, polako gubi bitku sam sa sobom. Nema posla, pa nema ni para pa nema ni pravog uređenja.

I tako dobijem ja kratku poruku iz Zenice: »Danas ću biti na Okruglom stolu koji se održava u okviru Zeničkog sajma ZEPS 2016. Kako ću da iznenadim s Viktorovim poučkom ‘Burekom protiv tehnološkog razvoja’. Umašćeni papir od špageta je mila majka u odnosu na papir umašćen burekom. Zamisli da na kraju ispadne Bosanci kupili Tehnixovu tehnologiju pa se pokajali jer se ne može tretirati papir umašćen burekom. I šta će, kud će proglase Direktivu da se više ne smije jesti burek. Jer nema toga što mi više volimo od Direktive«.

E to je ta visprenost koju sam prepoznao u zadnjoj rečenici »jer nema toga što mi više volimo od Direktive«. A tek mi! Ljubav prema direktivama kod nas se potvrđuje lakoćom prepisivanja obaveza, sa svim prilozima, koji nas se tiču i ne tiču, bez da se pročita tekst, a kamo li da se razumije. A posljedice da ne mogu biti gore. Broj farmi muznih krava pao s ranijih skoro 100 000 na manje od 10 000 – isprika ako su brojevi malo drugačiji i ako sam pretjerao s brojem onih koji još imaju krave. Polja se prestaju obrađivati, a mladi odlaze. Industrija postaje nepoznati pojam. S kravama je nekako lakše, jer će ih biti u zoološkim vrtovima, ali gdje će se moći vidjeti industrija? U nekim industrijskim vrtovima?

Nigdje žena

Često se pitam: »Čita li ovdje itko?«. Iznenađuju me novi i moderni političari. Pogledajte prijedlog sastava buduće Vlade i vodstva Sabora. Unatoč bezbroj direktiva i preporuka, pa čak i obvezujućih ciljeva o ravnopravnosti spolova, žena nigdje! Nijedne, a kamoli 50 %. Ne smijem ni pomisliti na Skandinaviju ili Njemačku.

Iako kada vidim da nam je budući predsjednik Vlade europarlamentarac i da ima i drugih europarlamentaraca koji su sudjelovali u kreiranju nove Vlade, bojim se da oni ne bi propustili dati priliku i ženama, samo da kod nas ima onih s sposobnošću iznad razvlačenja pite. I uvjeren sam da nisu priliku dali našim ženama jer oni misle da su one manje sposobne od žena Europe i Regije. Ne vjerujem da su »muški šovinisti« i da nisu htjeli ispuniti ono što se krije u svim natječajima EU pod »gender« i ravnopravnost spolova. Vjerujem da znaju što je pravednost i jednakost spolova i da su s pozicija euro – parlamentarnosti sigurno prepoznali kako su naše žene za sada na razini gibanica i pita.

Kada će se o pitanju ravnopravnosti spolova razgovarati u EU-u, siguran sam da će gospođa Merkel i drugih skoro pola žena u politici EU-a imati razumijevanja zašto u Hrvatskoj žene služe samo za razvlačenje tijesta i kako su inferiorne stasitim lokalnim muškarčinama. Evo mogućeg prostora za istraživanje, koje će sigurno popratiti neki EU fond: »Poticaj razvoju hrvatskih žena da od razvlačenja štrudli i gibanica dođu na razinu razvlačenja umnih politička pitanja u parlamentu«. Kao uzorak neka se uzmu samo članice HDZ-a i Mosta, jer ispada da su one, dajući podršku svojim muškarčinama, smijuljeći se kao dekoracija u pozadini kada oni daju izjave, nekako najeklatantniji izbor žena na razini »pita i gibanica«. A zna se, istraživanja se najbolje provode na ekstremima, pa prema manje ekstremnom …

O nesposobnosti žena kod nas govori i politika HDZ-a koja je u svoje redove vratila sve odbjegle muške, čak i one koji su doslovno do jučer zdušno »pljuvali po HDZ-u« osnivajući i vlastite stranke. Samo za bivšu premijerku, koja nije osnovala novu stranku i koja je u izjavama ostala na razini dame, vrata su ostala zatvorena.

Lakše otjerati čovjeka s Balkana, nego Balkan iz čovjeka

Pišući ovo sve sam zbunjeniji i ozbiljno zabrinut za sebe. Naime, ja sam oduvijek bio okružen uglavnom sposobnijim ženama od mene. Netko će reći da to ni nije teško, kada se radi o meni. Može biti. Ali dozvolite mi barem malo sumnje da u našim glavama, pa čak i kada vrijeme provodimo u Bruxellesu i Strasbourgu, ostajemo »Balkanci u najgorem kontekstu«. Izgleda da (samo) kod nas još vrijedi ono, kako je lakše otjerati čovjeka s Balkana, nego Balkan iz čovjeka, pa bio i europarlamentarac.

Nismo mi baš jedini. I neke druge bivše socijalističke zemlje ograničavaju prava žena. Umjesto omogućavanja ljudskih sloboda vraćamo se u prošlost, ali ne našu, jer su prava žena u bivšoj državi bila konzumirana u svakodnevnoj praksi na najljudskiji mogući način, već tamo gdje su današnje najkonzervativnije države EU-a bile prije 100 godina. Uglavnom se događa na krilima probuđenih religija, koje su se probudile tamo gdje su druge vjere bile prije dobrog stoljeća.

Svijet naprijed, mi nazad. U zadnjem čitanju teksta naletim na intervju s evolucijskim biologom Robertom Triversom, kojem je Švedska kraljevska akademija 2007. dodijelila nagradu Crafoord Prize »tešku« 500.000 dolara koja se smatra Nobelom za biologiju. Od 10. do 13. listopada u Zagrebu će održati niz zanimljivih predavanja. Za razliku od žena u Hrvata, koje su na razini razvlačenja pite, i hrvatskim muškarčinama negdje do koljena, po njegovom ispada da su žene drugdje u svijetu za glavu iznad muškaraca. Da možda naše muškarčine nisu za toliko više od muškaraca u svijetu, pa su naše razvlakačice tijesta za pitu samo kod nas inferiorne muškarcima? Tješi me, možda se to odnosi samo na žene HDZ-a i Mosta, kada su prihvatile argumente svojih stranačkih muškarčina, da nisu dorasle biti ministrice ili čelniče u Saboru? Mora da im zato ide dobro razvlačenje pita i gibanica. Inače da me ne bi krivo razumjeli, vještinu razvlačenja pita i štrudli smatram nečim predivnim u našoj tradiciji, i znam iz iskustva, probao sam, to jednako dobro rade i klasične domaćice i profesorice i doktorice.

Komentari su zatvoreni