“Svemirska tehnologija nam osigurava bolji i sigurniji život”

“Svemirska tehnologija nam osigurava bolji i sigurniji život”

Ante Radonić: Mnogo se novca potrošilo na instrumente koji su iz svemira promatrali i špijunirali Zemlju. Tehnologija nam je omogućila da bolje upoznamo jedni druge i da neprijateljske zemlje međusobno vide koliko su jake i što rade, a što je omogućilo provedbu određenih sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja i sl.

Razgovarala: Melita Funda

Ante Radonić je najpoznatiji hrvatski edukator i popularizator astronomije i astronautike. Više od četiri desetljeća radio je u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla” u Zagrebu na mjestu voditelja planetarija s odjelom astronautike. Vrsni je poznavatelj i raketne tehnike. Iako je formalno u mirovini, ne prestaje nastupati u javnosti i govoriti o svemirskim istraživanjima i njihovoj važnosti za našu vrstu. Zapravo, već godinama održava javna predavanja koja su odlično posjećena. Za njegova predavanja zainteresirani su svi uzrasti. Dosad je održao preko 800 javnih predavanja u mnogim gradovima širom Hrvatske. Bavi se i pisanjem. Objavio je više od 300 popularno-znanstvenih članaka u časopisima, tjednicima i dnevnim novinama. Za časopis Čovjek i svemir zagrebačke Zvjezdarnice piše od 1970. godine. Čest je komentator i u elektronskim medijima kad god je riječ o istraživanju svemira i svemirskih letova i misija. Od 1997. radi i na mjestu stručnog suradnika tjedne emisije Andromeda, posvećene istraživanju svemira, na Drugom programu Hrvatskog radija (utorak od 20.00 do 22.00). Prije dvije godine (2014.) primio je nagradu za životno djelo Hrvatske zajednice tehničke kulture.

Gospodine Radoniću, možete li nam reći što je svemir? Je li se možda u 21. stoljeću u nekom smislu promijenila definicija svemira?

To nije teško reći. Svemir je sve što postoji, sve što znamo. Ali tu imamo jedan problem: postavlja se pitanje postoje li i drugi svemiri i ako postoje, koliko ih ima. Mi možda nećemo saznati postoje li drugi svemiri. Ako postoje drugi svemiri, onda ih može biti mnogo. Dakle, možemo govoriti samo o ovom svemiru kojeg mi poznajemo, iako ga ne možemo cijelog spoznati i vidjeti. Za mnogo toga mislimo da postoji ali ne možemo izravno vidjeti pa tako ne možemo precizno utvrditi.

Jedno od osnovnih pitanja vezano je uz nastanak svemira. Kako je svemir mogao nastati ni iz čega?

Ne znamo kako je nastao svemir. Znanost može samo pružiti određenu teoriju koja će vrijediti sve do onog trenutka dok netko drugi eventualno ne ponudi neku bolju teoriju. Važeća teorija za koju većina fizičara, astrofizičara i astronoma vjeruje da je aktualna i da najbolje tumači sve ono što vidimo jest teorija Velikog praska. U trenutku nula Velikog praska nisu važili prirodni zakoni. Zato ne možemo komentirati što je bilo u trenutku nula niti što je bilo prije tog trenutka. Tek nakon njega mogu se raditi računice i računske simulacije. U trenutku nula i prije nule mi nemamo nikakve parametre da bismo mogli o tome govoriti.

Kako si možemo predočiti stvarne dimenzije svemira?

Teško je predočiti stvarne dimenzije svemira jer kad gledamo najdalje poznate objekte, onda možemo reći da je svjetlo tih najdaljih objekata do nas putovalo više od 3 milijardi godina. Mi gledamo u objekte i vidimo ih onako kako su izgledali u vrijeme koje je daleko prije nego što je nastalo naše Sunce i Sunčev sustav. Teško je shvatiti tako velike udaljenosti gdje svjetlost mora putovati milijarde godina. Jedna godina svjetlosti je daljina koju svjetlo prevali u godini dana a mi govorimo o tome da je svjetlost putovala preko 13 milijardi godina. Međutim, kako mi stalno gledamo u prošlost, dublje i dalje u svemir, zapravo ne možemo vidjeti gdje su sada ti najdalji objekti čiju sliku dobivamo. Možemo samo pretpostaviti. Astronomi pretpostavljaju da su ti najdalji objekti čiju mi sliku danas gledamo udaljeni od nas preko 40 milijardi godina svjetlosti, što znači da je promjer poznatog svemira ono što mi danas ne možemo vidjeti. Danas bi promjer vidljivog svemira trebao iznositi negdje oko 90 milijardi godina svjetlosti. Dakle, ono što mi gledamo, mi vidimo objekte koji su poslali svoje svjetlo prije više milijardi godina.

Što znači za čovječanstvo odlazak u svemir? Koliko nam je to bitno i na koji način?

Aleksej Leonov bio je prvi čovjek koji je hodao u svemiru (18. ožujka 1965.)

Aleksej Leonov bio je prvi čovjek koji je hodao u svemiru (18. ožujka 1965.)

Nismo ni svjesni koliko je naša civilizacija ovisna o svemirskoj tehnologiji. Svemirska tehnologija nam je s jedne strane na stanovit način olakšala i omogućila bolji i sigurniji život.

A s druge strane, svemirska istraživanja traže multidisciplinarnost i jaka su inspiracija za mnoge mlade ljude koji će jednoga dana biti inženjeri i znanstvenici jer ih potiču da se posvete novim znanostima i imaju veće ambicije da uče kemiju i biologiju, fiziku, matematiku.

Kad govorimo o tome koliko je naša civilizacija vezana za svemirsku tehnologiju, ako govorimo o onim čisto neposrednim stvarima, to su, recimo, komunikacije i komunikacijski sateliti. Bez satelita danas ne možemo zamisliti komunikaciju u suvremenom svijetu koji je putem satelita postao jedno globalno selo. U trenutku, uz slike, doznajemo što se događa na bilo kojem kraju svijeta. Tu su čitave mreže satelita za meteorologiju, mreže satelita za navigaciju. Ti nam sateliti omogućavaju da u svakom trenutku svatko može znati gdje se točno nalazite. To je jako važno za pozicije prometnih sredstava, kao što su npr. zrakoplovi i brodovi. Tu su i sateliti za Zemljine resurse koji iz svemira istražuju gdje možemo naći nešto što nam je korisno.

Američka astronautkinja Marha Ivins na jednoj od misija

Američka astronautkinja Marha Ivins na jednoj od misija

Zatim tu je i kontrola prirodnog okoliša koja se obavlja putem satelita i klimatske promjene se na neki način prate preko satelita. Sateliti nam služe i u planiranju poljoprivrednih radova i proučavanju poljoprivrednih površina zahvaćenih štetočinama i bolestima. Sve se to može puno bolje i lakše pratiti iz satelita s visine od više stotina kilometara. Nadalje, sateliti su važni i kad se treba ustanoviti nekakva pomoć, pogotovo kad su u pitanju prirodne katastrofe. Evo, imali smo nedavno potres koji se dogodio u Italiji, vidjeli smo kako su sateliti vrlo brzo uspjeli dati potrebne podatke na osnovu kojih se vidi koji su dijelovi teritorija u Italiji bili više pogođeni, koliko centimetara se tlo pomaknulo ili u stranu ili po visini, tako da se moglo izraditi mapu gdje su takve promjene bile najočitije. Sateliti prate mnogo toga što se na našoj Zemlji događa.

Zna li se točan broj satelita koji su odaslani u svemir?

Prošlo je 59 godina od prvog satelita i možemo reći da je do danas lansirano više od 5200 nosača raketa. Mnoge rakete su lansirale više satelita tako da broj lansiranih satelita zasigurno premašuje 10 000 satelita. Trenutno je aktivno više od tisuću satelita, onih satelita koji se nalaze u raznim orbitama oko našeg planeta. Danas su aktualna i lansiranja mini satelita. Takvi su sateliti veličine kutije za cipele ili čak i manji. Izbacuju se masovno, odjednom se izbaci cijela serija. Dovedu se na Međunarodnu svemirsku postaju pa se pomoću malih katapulta izbace u orbitu. Teško je pratiti što sve leti i koliko stvarno ima satelita koji su u orbiti Zemlje. Danas razna sveučilišta u svijetu mogu napraviti male satelite koji se relativno jeftino mogu poslati kao usputni teret u svemir. Mnogi znanstveni centri i mnoga sveučilišta u svijetu su u stanju dosta lako napraviti male satelite koji im služe i za edukaciju i za testiranje novih tehnologija. Upravo ti sateliti služe za testiranje i isprobavanje raznih tehnoloških rješenja koja su za dobrobit ljudi na Zemlji.

Kojom su dinamikom usvajana nova znanja i teorije o svemiru u povijesti proučavanja svemira?

U samom početku to je išlo polako. Napredak fizike je omogućio i bitne spoznaje na području astrofizike. Do važnih spoznaja o svemiru došlo se u zadnjih dvjesto godina, posebno u zadnjih sto godina. Prije gotovo stotinu godina ljudi su spoznali da postoje galaksije i da je naša galaksija samo jedna među milijardama galaksija. Vjerojatno postoji više od tisuću milijardi galaksija u poznatom svemiru, ali tek prije nepunih sto godina, tamo negdje oko 1924. godine, ljudi su spoznali da su mnoge maglice zapravo galaksije. Mi se nalazimo u galaksiji Mliječni put. Oko 1929. godine ljudi su spoznali da se svemir širi. Unatrag desetak godina, malo više od desetljeća, spoznali smo da širenje svemira nije ujednačeno, nego da se radi o ubrzanom širenju, ako znanstvenici nisu negdje pogriješili. Svemir se ubrzano širi, a ne možemo točno objasniti zašto je to tako. Također, vidi se da postoji nekakva energija koju su prozvali tamna energija, tamna jer nam je nepoznata. Ona djeluje suprotno od gravitacije koja bi trebala usporavati širenje svemira. Što su galaktička jata dalja jedno od drugog, to je i veća brzina njihovog udaljavanja.

Kad gledamo daleke galaksije u svemiru, što su dalje od nas, one se većom brzinom udaljavaju. Neke su u današnje vrijeme toliko daleko da se od nas udaljavaju brže od svjetlosti. To je moguće jer je riječ o širenju prostora između galaktičkih jata. U lokalnom području prevladava gravitacijska sila i naša će galaksija susresti Andromedinu spiralanu galaksiju za negdje oko 3,5 milijardi godina nakon čega bi moglo doći od miješanja zvijezda iz naše i Andromedine galaksije.

ISS-svemirska-postajaSpomenuli ste zvijezde. Možete li nam objasniti podjelu nebeskih tijela i koliko ih danas poznajemo? U čemu je razlika između planeta i zvijezda?

Ono prvo što vidimo, to su zvijezde i planete. Vidimo Mjesec. Mjesec je tijelo koje kao prirodni satelit kruži oko Zemlje te spada u posebnu kategoriju prirodnih satelita ili mjeseca. Planeti su nebeska tijela koja su po svojoj masi neusporedivo mala u odnosu na zvijezde. Da bi nešto bilo zvijezda mora funkcionirati kroz proces fuzije baš kao termonuklearna ili hidrogenska bomba. Sunce kroz proces fuzije troši vodik i pretvara ga u helij, a zvijezda na takav način stvara fantastično veliku energiju, tako zvijezde funkcioniraju.

Da bi to moglo funkcionirati, zvijezda mora imati dovoljno veliku masu jer samo dovoljno velika masa može stvoriti uvjete za nuklearnu fuziju. Potrebna je dovoljno velika temperatura, velik pritisak. Zvijezde su one koje proizvode veliku količinu zračenja pa proizvode i ovo vidljivo svjetlo dok planeti ne proizvode vidljivo svjetlo, iako i oni zrače. Zvijezde same stvaraju svjetlo a planeti samo odbijaju svjetlost od svoje zvijezde.

Međutim, moram naglasiti da uz zvijezde i planete postoje i objekti koji su kategorija između. Nisu prave zvijezde, a nisu ni pravi planeti. To su smeđi patuljci. Oni su poput zvijezda ali u njima nema normalne nuklearne fuzije za pretvaranje vodika u helij. Kad govorimo o planetima, svijet planeta je fantastično raznolik. Dosad je otkriveno oko tri i pol tisuća planeta oko drugih zvijezda. Te planete uglavnom ne možemo izravno vidjeti, njih posredno otkrivaju. Ali vidimo da je to jedan jako raznolik svijet. Neki su planeti tako vrući da im je temperatura preko tisuću Celzijevih stupnjeva. Neki su ogromni, strahovito veliki, ali još uvijek nismo našli planet koji bi zaista bio sličan Zemlji. Neki planeti imaju slične dimenzije kao Zemlja ali dok ne saznamo kakva je njihova atmosfera ne možemo govoriti o sličnosti.

Kako zvijezde i planeti dobivaju imena?

zvijezde_valentinovoKroz razna stoljeća mijenjale su se podjele na zviježđa. Mijenjala su se imena zviježđa i njihove veličine. Godine 1930. astronomi su se dogovorili i otad postoje točne granice zviježđa i njihovi nazivi. Nebo je podijeljeno na 88 zviježđa. Najsjajnije zvijezde imaju imena. Za zvijezde se po tradiciji koriste arapska imena, kao što se po tradiciji za planete koriste imena Starog Rima. Što se tiče zvijezda, svaka zvijezda ima neki broj u katalogu, galaksije također imaju broj u katalogu. Imena se dodjeljuju i za mala tijela kao što su asteroidi i kometi. Međunarodna astronomska unija prima prijedloge, razmatra ih dok se ne postigne konačan dogovor oko nekog imena. Kad su u pitanju asteroidi, onaj tko je otkrio asteroid ima pravo predložiti naziv. Isto je i s kometima. Zvijezde se nikad ne imenuju po njihovim otkrivačima. Zvijezde imaju svoje osobne brojeve.

Koja je svemirska misija dosad bila najzahtjevnija?

Ako gledamo što je dosad bilo najzahtjevnije, onda moramo spomenuti program Apollo i letove na Mjesec. Bilo je devet letova oko Mjeseca sa posadom, od toga šest ekspedicija koje su se spustile na Mjesec. Te su ekspedicije sjajno odrađene, astronauti koji su išli na Mjesec i sretno se vratili na Zemlju donijeli su ukupno 383 kg uzoraka mjesečeve prašine i kamenja. Na Mjesecu su ostavili instrumente koji su još dugo godinama radili i slali podatke. Još i danas se koriste laserska zrcala za mjerenje točne daljine i promjene udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. Govoreći o složenim projektima, bilo ih je zaista puno, kao što su spuštanja robotskih rovera na površinu planeta Marsa. Ili, primjerice, spuštanje europske sonde na površinu Saturnovog mjeseca Titana. To su nekakve misije koje su posebno zanimljive ali bilo je puno takvih ambicioznih misija pa je tako i nedavno pokrenuta jedna misija Europske svemirske agencije, misija letjelice Rosetta, riječ je o prvoj letjelici koja je istraživala i pratila komet na putu oko Sunca, prva letjelica koja je ušla u orbitu kometa. Zapravo je prva letjelica koja se spustila na površinu jednog kometa, kometa Čurjumov-Gerasimenko.

Bilo je dosta spektakularnih i rekao bih vrlo složenih svemirskih misija. Tu spada i spuštanje sondi na samu površinu planeta Venere. Treba istaknuti Međunarodnu svemirsku postaju jer to je kompleks koji je sastavljen od mnogobrojnih dijelova i modula. To je najveći umjetni kompleks koji kruži oko Zemlje u svemiru. Međunarodna svemirska postaja teži oko 400 tona, a na njoj rade astronauti iz raznih zemalja. To je jedan doista krasan međunarodni program koji pokazuje kako jako različite države u svemiru mogu jako lijepo surađivati.

Dugoročno gledano, ovisi li opstanak ljudske vrste o svemirskim istraživanjima i nastojanjima da ga što bolje upoznamo?

Svakako da nam svemirska tehnologija može pomoći u smislu da nam osigura ne samo bolji, nego i sigurniji život. Na ovom mjestu treba spomenuti činjenicu da najveću opasnost za naš planet predstavljaju ljudi. Mnogo se novca potrošilo na instrumente koji su iz svemira promatrali i špijunirali Zemlju. Velike sile su špijunirale jedna drugu i na taj su način onemogućile iznenađenja. U tom smislu nam je tehnologija omogućila da bolje upoznamo jedni druge i da neprijateljske zemlje međusobno vide koliko su jake i što rade, a što je na kraju krajeva omogućilo da se onda mogu provoditi određeni sporazumi. Sporazumi o neširenju nuklearnog oružja, ograničavanje nuklearnih projektila i sl., to je bilo moguće raditi na osnovu poznavanja situacije na cijelom globusu. Svemirska tehnologija omogućava da se prati provedba takvih zakona, da se prati pridržavaju li se zemlje potpisnice onoga što su potpisale.

Kao što na Zemlji postoje razne prirodne katastrofe, tako jedna katastrofa prijeti iz svemira. U blizini Zemljine staze postoje milijuni malih tijela koja lete oko Sunca ali isto tako postoje milijuni malih tijela koji imaju orbite bliske Zemlji i prolaze blizu Zemljine staze. Niti jedna velika svemirska agencija nije napravila neki poseban satelit sa velikim teleskopom koji će tražiti asteroide koji bi nam mogli zaprijetiti. Jedna neprofitna međunarodna udruga koja je sebe nazvala B-612, to je inače broj asteroida koji popularno nosi ime Malog princa, ta je udruga željela napraviti satelit koji bi bio u orbiti tamo negdje otprilike gdje je Venera, i da kruži oko Sunca da nas može upozoriti ako nam dolete neki asteroidi između orbite Zemlje i orbite Venere, ali nije prikupljeno dovoljno novaca da bi se tako nešto postavilo. Neprofitna udruga pokušava napraviti nešto što niti jedna svemirska agencija nije napravila! Ako i kad nam dolazi nešto iz pravca Sunca, mi to ne možemo vidjeti. To nas može jako iznenaditi. Znači, nije se dovoljno napravilo upravo u tom poslu da vidimo što sve može ugroziti Zemlju.

Sljedeći zadatak je da se počnu otkrivati i manji asteroidi, što je moguće u većem broju. Zasad se to prvenstveno radi s teleskopima na Zemlji.

A što s je s Marsom? Gdje je planet Mars u svemu tome?

NASA-in rover "Curiosity"

NASA-in rover “Curiosity”

Mars je najpogodniji među planetima našeg sustava za istraživanja, iako tamo ne postoji zaštita od zračenja, što je velik problem. Preslaba je atmosfera, na Marsu voda ne može postojati u tekućem stanju jer je atmosferski tlak premalen. Budući novi instrumenti koji će doći moći će nam nešto reći o atmosferama udaljenih planeta koji kruže oko drugih zvijezda.

Možemo li na temelju dosadašnjih spoznaja konstatirati da je Zemlja jedinstvena kao takva?

Mi ne znamo točno kad počinje život. Nema te formule koja će reći sad su uvjeti takvi i tu počinje život. Za astrobiologe koji se bave traženjem života u svemiru, neka tijela u Sunčevom sustavu mogu imati uvjete gdje se mogao razviti primitivan život. Na primjer, oceani slane vode ispod ledene kore Jupiterovog mjeseca Europe, zatim ispod kore Jupiterovog mjeseca zvanog Ganimed, ispod Saturnovih mjeseca Enkelada i Dione, tu ima bitnu ulogu i Saturnov mjesec Titan, svi nabrojani mogu imati vodu ispod svoje površine, oni mogu imati velike oceane, a budući da su negdje u dubini, zaštićeni su od utjecaja iz svemira. S druge strane, određeno grijanje iz jezgre takvih tijela održava tu vodu u tekućem stanju. Na nekim tijelima u Sunčevom sustavu, astrobiolozi vjeruju da bi u njima, ispod površine, mogao postojati nekakav primitivan život, međutim, zasad nemamo načina da to otkrijemo. Još nismo otkrili nikakve znakove života van Zemlje, a kad bi se takvi znakovi otkrili, to bi zaista bilo jedno veliko otkriće.

zemlja_nasa_suomi_2015

Pogled na Zemlju iz svemira (Izvor: NASA)

Isto tako ne možemo tvrditi postoje li ispod površine Marsa uvjeti u kojima bi možda mogli biti neki primitivni organizmi, ali na površini Marsa su preteški uvjeti da bi mogao i primitivan život preživjeti. Mars je jako zgodan planet za istraživanja. Imamo slučaj da američki rover Opportunity već 12 i pol godina funkcionira na površini Marsa i šalje podatke i slike. Tu je i NASA-in rover Curiosity koji preko četiri godine istražuje Mars i to kao dosad najbolji robotski rover. Sad momentalno imamo dva robotska rovera na površini Marsa, imamo ukupno čak osam aparata koji su što na Marsu što oko Marsa, čak je šest letjelica u orbiti oko planeta Marsa. Istraživanjima nikad kraja.

A zagrebačko nebo? Što vidimo na noćnom nebu iznad našeg grada, odnosno što možemo vidjeti golim okom?

Ovdje u planetariju Tehničkog muzeja mi simuliramo ono što se može vidjeti kad i gdje su dobri uvjeti, ali imamo Zvjezdarnicu na Gornjem gradu na Popovom tornju za pravo promatranje. Nakon kiše kad je atmosfera čišća nego inače, bolja je vidljivost i onda se mogu vidjeti mnoge zvijezde i određeni planeti. Planeti koji se mogu vidjeti golim okom, mogu se promatrati sa Zvjezdarnice. Tamo postoji teleskop i jako je dobro doći kada je nebo vedro. Može se doći u večernjim satima između utorka i petka. Ako je nebo vedro, može se promatrati teleskopom. Mjesec je uvijek jako interesantan. Za sve one koji nisu gledali Mjesec teleskopom, bit će im zanimljivo gledati planine i kratere na površini Mjeseca. To se s teleskopom može jako lijepo promatrati. Kada je aktualan Saturn, onda je lijepo gledati Saturnov prsten. Jupiter je sad na jutarnjem nebu i može se lijepo vidjeti golim okom, a lako ga je pronaći jer je on sad najsjajniji objekt na jutarnjem nebu, poslije Mjeseca. Jupiterovi mjeseci mogu se čak vidjeti i s običnim dvogledom. Lijepo je promatrati s teleskopom i svemirske maglice.

Astroamateri ipak imaju veće zahtjeve. Oni će svoj teleskop staviti u automobil i odvesti se dalje od Zagreba. Morate biti što dalje od grada, što bliže nekom vrhu planine, što dalje od umjetnog svjetla. Najbolje je da je nebo što tamnije i još kad nema ni mjesečine, onda možete vidjeti puno više zvijezda.

Komentari su zatvoreni