Sve je povezano

Sve je povezano

(Naslovna fotografija: Park Yorkshire skulptura / Izvor: http://www.lai.ar.tum.de)

Bioetiku krasi inter-, multi- i transdisciplinarnost. Što to zapravo znači? Interdisciplinarnost u ovoj znanstvenoj disciplini označava pristupanje nekom problemu s više susjednih, srodnih područja

Saša Zavrtnik

Potkraj siječnja navršila se već puna godina dana od znanstveno-popularnog predavanja Svijest o živome i savjestan život koje je prof. dr. Damir Žubčić s Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao na Geotehničkom fakultetu u sklopu poznatih tribina srijedom pod nazivom „5 do 12 za okoliš“. Predavanje nije bilo jako posjećeno, prisustvovalo je nekih 20-ak ljudi. Profesor je tada definirao pojmove kao što su svijest, savjest, bioetika, tradicija i naveo pregršt praktičnih primjera svijesti, savjesnosti i međuodnosa čovjeka i životinja, odnosno čovjeka i žive i nežive prirode. Unatoč nevelikom odazivu, predavanje je dobro prihvaćeno na što ukazuju brojna pitanja upućena na kraju.

No, ostaje neodgovoreno pitanje zašto naši budući inženjeri i inženjerke okoliša nisu u ovome uspjeli pronaći ono nešto za sebe i odazvali se u većem broju. Možda postoji neki jednostavan i praktičan odgovor… ne znam. Možda mladi ljudi, konkretno studenti, nisu dovoljno upoznati s ovim segmentom svog razvoja i s takvim temama u ovoj fazi svog obrazovanja ne vide poveznicu. Ipak, zasigurno stoji i neosporno je važno shvatiti da bez onog (bio)etičkog, moralnog, svjesnog i savjesnog te odgovornog dijela u njihovom budućem djelovanju, radu i donošenju odluka nema trajnog uspjeha. Možda se jednostavno premalo o tome govori i sve se svodi na pojedinačne primjere. Jedan od njih je dakako i diplomski rad našeg studenta Zvonimira Gečeka iz 2009. godine pod nazivom „Odnos geotehničkih zahvata i općih etičkih načela“ u kojemu je sve ovo spomenuto bilo lijepo istaknuto i potkrijepljeno mnogim opipljivim primjerima iz naše sredine. Potreba za uspostavljanjem poveznice očito postoji.

Danas studenti inženjerstva okoliša na preddiplomskom i diplomskom studiju, a evo sad i na doktorskom studiju, imaju priliku s obzirom na svoje interdisciplinarno područje itekako steći uvid u mnoga saznanja, obogatiti i proširiti ih na druga „susjedna“ područja. Upravo tu je ljepota te interdisciplinarnosti. S obzirom na karakter svog djelovanja, a to su utjecaj na okoliš, njegova zaštita i mogući doprinos društvu, u nekim sferama moguće je poslužiti se multidisciplinarnošću. Ovdje se mogu uklopiti ranije spomenuti bioetički principi. Pojasnimo, bioetika predstavlja znanstvenu disciplinu odnosno kako to kaže Siep: „ono područje etike, koje se bavi ispravnim načinima djelovanja čovjeka u odnosu prema živome (…) ili prirodi u cjelini“. Jurić to još ljepše kazuje: „Bioetika je otvoreno područje susreta i dijaloga različitih znanosti i djelatnosti, te različitih pristupa i pogleda na svijet, koji se okupljaju radi artikuliranja, diskutiranja i rješavanja etičkih pitanja vezanih za život, za život u cjelini i u svakom od dijelova te cjeline”. Ona objedinjuje ne samo znanstvene nego i vanznanstvene doprinose različitih pogleda i njihove posebnosti.

Bioetiku krasi inter-, multi- i transdisciplinarnost. Što to zapravo znači? Interdisciplinarnost u ovoj znanstvenoj disciplini označava pristupanje nekom problemu s više susjednih, srodnih područja. Multidisciplinarnost označava uključivanje i drugih ne toliko bliskih područja u tu priču. Transdisciplinarnost pak pokušava povezati ta područja i nadići njihove razlike koje bi mogle biti prepreka u njihovoj suradnji. Ovo sve zapravo podastire jednu zajedničku platformu na kojoj se sagledava neki problem s više perspektiva sa ciljem iznalaženja najboljeg rješenja. Kada se nečemu pristupa na ovaj način, to predstavlja jedan cjelovitiji i sveobuhvatniji – jednostavno zaokruženiji pristup. I to je ono što nam je u današnje vrijeme brzog napretka na uštrb mnogo čega itekako potrebno i važno kako u osobnom življenju tako i u inženjersko okolišnoj struci. Suradnja i nadopunjavanje, a ne podjele i ljubomorno držanje samo svoje strane i jednoobraznih interesa. Svjedočimo mnogim moralnim dvojbama uslijed znanstvenog i tehnološkog napretka te stjecanja novih „moći” znanstvenika, (pre)često bez izražene svijesti o mogućim posljedicama. Danas je profit iznad svega ostaloga, dok je moralnost praktički svedena na puki individualizam. Kao da je i u inženjerstvu zapostavljena moralna komponenta i to radi varljivog osjećaja da akademska naobrazba i titula, status i utjecaj, podrazumijevaju ispravno djelovanje.

Međutim, inženjerstvo okoliša, kao tehnička struka, preko okoliša neraskidivo je povezano s društvom jer aktivno djeluje u oba segmenta. Ne može se povući stroga i razgraničavajuća crta između njih pošto su i inženjeri ljudi koji donose odluke za okoliš i za druge. A trebali bi ih donositi prema pravilima struke kao i prema načelima i vrijednostima društva koga se one dotiču, nepristrano. Inženjeri imaju važnu ulogu u razvoju materijalne osnove društva koja može i mora biti podložna bioetičkim promišljanjima i kritici što je zapravo otvoreno mjesto za dijalog, interakciju, umrežavanje. Očito izgubljenu ili zapostavljenu osjetljivost prema okolini mora se ponovno otkriti i poučavati. Ona implicira moralno odnošenje prema ljudskoj egzistenciji, okolišu i prirodi. Potrebno je približiti spoznaju o uzročno-posljedičnoj povezanosti svih oblika života, o djelovanju čovjeka na prirodu koja u tom trenutku postaje naš okoliš i vodi isključivo narušavanju njenih osnovnih karakteristika. To mogu i moraju činiti, počevši od sebe, i naši inženjeri okoliša.

Josipa Lisac u jednoj pjesmi kaže: »život moj je samo most preko kojeg treba proć«… Pa da, mi smo svi u ovom životu kao u prolazu. Stoga nemojmo rušiti mostove za sobom jer još generacije i generacije nakon nas moraju njima prolaziti. Nemamo pravo to im onemogućiti, dapače, imamo obvezu očuvanja tih »mostova«, svog okoliša, naše prirode, bioraznolikosti i općeg zdravlja. Zdravlje (prema SZO) nije samo odsustvo boli ili smetnje organizmu. Ono osim tjelesnog zdravlja uključuje i ono duševno, da ne kažem duhovno, te ono društveno. Zbir tjelesnih, duševnih i društvenih čimbenika čini neku sredinu i pojedinca zdravi ili bolesnim. Za naše zdravlje bitno je da shvaćamo da je netko uvijek »nizvodno« od nas, kao što smo i mi »nizvodno« od nekoga drugoga.

Degradirani okoliš ima kako direktan tako i indirektan utjecaj na zdravlje ljudi. Na svakome od nas počiva moralna odgovornost i bitan je angažman pojedinca ma koliko god se nekome činio malenim, neznatnim i nevažnim. Otac bioetike Potter je rekao: „Sudbina svijeta počiva na integraciji, očuvanju i širenju znanja koje posjeduje relativno mali broj ljudi koji su tek počeli shvaćati kako je neprimjerena njihova snaga i kako je enormna njihova zadaća.” Jeste li vi u tom malom broju ljudi? Želite li biti? Budite!

Za kraj, evo jedne lijepe i stvarne slike iz drevne mudrosti naroda koji se milenijima saživio sa Zemljom: »Sve je živo: biljke, životinje, ali i voda, kamen, zemlja, zvijezde… Ili kao što je rekao Medvjed Koji Stoji, poglavica Oglala Siouxa: »Mudri su bili stari Lakote, znali su da čovjekovo srce postaje tvrdo kad se udalji od prirode i da nepoštivanje živih, rastućih stvari također vodi i nepoštivanju ljudi.« Jer »tek kad posiječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, tek kad upecate posljednju ribu, tek tada ćete saznati da se novac ne može jesti.«

Saša Zavrtnik, dr. med. vet., M.Th.


*Članak je izvorno objavljen na mrežnoj stranici Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, www.gfv.unizg.hr

Komentiraj

*