Svakom jedan “krug” dok bicikl izdrži

Svakom jedan “krug” dok bicikl izdrži

Izbor kadrova za javne funkcije i upravljanje javnim tvrtkama i imovinom podsjeća me na djetinjstvo. Vrijeme kada je bicikl bio rijetkost. Tada smo stajali u redu kako bi mogli odvesti jedan krug. Danas tako rade naše političke elite. Oni koji dolaze smjenjuju prethodne po nepisanom pravilu po kojem pobjednik dijeli plijen

dr. sc. Viktor Siomončič

Citati nisu ništa drugo nego inspiracija za ljude bez inspiracije. (Richard Kemph)

Viktor Simončič

U ovom poučku neće biti imena. Da sam navodio imena, onda bi ispao manji telefonski imenika. Vjerujem da bi mi neki mogli dokazati na sudovima, kako oni sve mogu usput i kako je sve onako usput i kako sam im usput nanio teške duševne boli. Usput eto, danas ne spominjem imena jer je plagiranje i prepisivanje nešto normalno na ovim prostorima. Gledam na jednoj TV kako se na tu temu javljaju novinari iz regije. Nekoliko ministara u Srbiji ima upitne doktorate, u Bosni i Hercegovini ništa bolje. Prepisao čovjek rad od riječi do riječi, to mu dokazano, a on postao dekan.

Kod nas smo imali »aferu indeks«, sjeća li se tko toga? Sjeća li se itko odgovora profesora, kojem asistent kaže kako student nema novaca da plati ispit: »Onda neka nauči!« Sjeća li se itko onih 5 000 položenih ispita u ljetnoj školi Ekonomskog fakulteta po principu plati i prođi? Imamo primjer prepisanih diplomskih na Policijskoj akademiji. Prepisao i sadašnji potpredsjednik Sabora, i nikom ništa. Na društvenim mrežama našao sam komentar povodom zadnjih optužbi plagiranja: »Zašto bi (Barišić) podnio ostavku? Velika većina diplomskim, nekadašnjih magistarskih i doktorskih radova su plagijati, a ako nisu plagijati onda su gomila stranica teksta citata. Dakle velika većina ljudi nije svojim radovima opravdala svoju titulu. To je stvar erozije društva u svakom pogledu. Čovjek se sasvim dobro uklopio u našu svakodnevnicu. Ako i ode opet će doći neko njemu nalik, a razlika će biti samo u broju citata«.

Gotovo na marginama prolazi informacija o nedavno objavljenoj knjizi umirovljenog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu Vjekoslava Miličića u kojoj navodi tridesetak primjera znanstvenih radova za koje tvrdi da su plagirani. Među njima je i doktorska disertacija predsjednika Ustavnog suda koju je napisao kao sudac tog suda. Našao je vremena za to. Isto kao mnogi koji doktoriraju onako usput. Zavidim im. Ja sam, uglavnom samo doktorat radio skoro 5 godina. Najmanje 8 – 10 sati dnevno i nikada manje od šest dana tjedno. Ma nisam se ni ja baš ubijao od posla. Bilo je naravno i odmora.

Nova definicija plagijata i prepisivanja

Inače, između plagijata i prepisivanja postoji razlika. Prema lako dostupnoj definiciji plagijat (lat. plagere = oteti), označava čin prisvajanja ili kopiranja tuđeg pisanog, umjetničkog ili drugog kreativnog rada u svoj vlastiti, bilo djelomice ili u cijelosti, bez navođenja izvornog autorstva ili izvornika. Pokušao sam naći i definiciju za prepisati. Nisam uspio. Vjerojatno je za razliku od plagijata, u kojem netko želi prodati kao vlastitu umotvorinu intelektualni trud nekog drugog, kako bi i sam djelovao pametno, prepisati onako kako se radi kod nas, ima značenje prevare. Nešto na tragu kriminalnog djela, po kojem netko želi dobiti nešto, a da nije uložio ništa. Kod sofisticiranih plagijata je problem, jer netko tko ocjenjuje takav rad mora biti upoznat sa svim trenutnim dostignućima u sklopu cjelokupne svjetske zajednice. Pa se kod plagijat može raditi o stanju kod kojeg je samo autor znao da plagira.

Kod prepisivanja »diplomskih« su u postupku najmanje dvojica koji znaju, a neki puta i pokoji više. Da je prepisao zna kandidat, zna njegov mentor – profesor, a na pravim obrazovnim institucijama to znaju još barem dva člana komisije pred kojom kandidat brani »prepisivačko dostignuće«. I tako mi pada nova definicija za ovakve stvari. Plagijat je čin neetičnog prisvajanja tuđeg kreativnog djela, a kod prepisivanja se radi o »udruživanju za kriminalni poduhvat prepisivanja najmanje dvije i/ili više osoba«.

Danas se doktorira usput. Postaje profesorom usput. Predaje usput. Sve nekako usput. Neki obavljaju i po 8 (slovima osam) poslova usput. I za to i propadamo usput. Usput stjecanja nezasluženih titula i nevjerojatnog nepotizma. Primjer zagrebačke dinastije od 7 članova našlo je mjesta u svjetskim medijima. Piše se i o plagiranju. Usput na pozicije dolaze i oni koji odlučuju. Usput dajemo u ruke ostatke obiteljskog blaga onima koji sve postižu usput.

Sve nam se događa onako, usput

I samo onako usput nam se dogodi zadnja presuda arbitraže iz Švicarske. Usputni nisu uspjeli dokazati niti da se nije ulagalo u modernizaciju rafinerija. Usput, mogući trošak arbitraže bi mogao biti 30 milijuna dolara. Usput i arbitraža u SAD-u polako dolazi kraju. Koliko ta može koštati, ako je ne dobijemo? A možemo li… Ako će nas voditi usputni… Imamo li mi još ponekog, a da nije usputan, u kojeg se ima povjerenja?

I sve što nam se događa kreće (ne samo od njih, ali…) i od plagijata i prepisivanja. Tolerantni spram toga, postavili smo na mnoge funkcije sklone takvim nepodopštinama. I ti usputni zastupaju naše interese u arbitražama, bilo da sami sudjeluju, bilo da izaberu one koji će tamo sudjelovati u naše ime. Usputni biraju usputne. A kako neki drugi ne uzimaju usputne nego prave, onda nije čudo da mi ne možemo u našu korist dokazati ni najdokazivije. Ne možemo dokazati čak niti sami sebi, da li je nešto bilo ili nije korupcija. I eto, događa nam se to što nam se događa. U svim sferama društva.

Kako nam se usput ne bi dogodilo još neke šteta, upozoravam ponovno kako treba biti mudar kod »HEP za INA-u«. Ideju da se zadrži INA-a i rafinerija u Sisku, kao stanovnik Siska apsolutno podržavam. U vrijeme najvećeg zagađenja rafinerije, kada je ono bilo 10 pa i 100 puta više od sadašnjeg u Slavonskom Brod, branio sam rafineriju, i trpio kritike i napade, od političara, novinara i Sisačke ekološke akcije. Svima kojim je rafinerija smetala. Protiv dijela modernizacije sisačke rafinerije bio je i tadašnji sindikat, kada su peć za spaljivanje ostatka iz rafinerije, koju imaju sve rafinerije, zbog nedozrelih zelenih i sami pogrešno počeli smatrati spalionicom i javno bili protiv. Jedna od najsimpatičnijih kletvi na moje ime je bila da volim industriju. Ja je eto kao inženjer volim i ne mogu si pomoći, iako mi nije strana niti priroda Gorskog Kotara, gdje trenutno provodimo najviše vremena.

Donosiocima (usputnih?) ishitrenih odluka skrećem pažnju da moraju biti oprezni, jer je INA izgubila mnoga tržišta i nije više ono što je bila. Čitam i slušam da su tržišta poklonjena možda čak i protuzakonito. Navode se i konkretna imena i potpisi na dokumentima koji to pokazuju. Da nisu možda i institucije sistema to primijetile?

Rafinerije imaju smisla ako se ima tržište. Inače se čak i zatvaraju. U zadnje vrijeme je modernizirana i dalje se modernizira rafinerija u Srbiji. Isto se događa s rafinerijom u Bosanskom Brodu. Osim toga, sa susjedima i nismo u najboljim odnosima pa sve to treba uzeti u obzir kod vraćanja INA-e pod državno vlasništvo. Argument kako će se privatizacijom dijela HEP-a spriječiti političko kadroviranje nije čak niti na razini bajke. A kako usputni mogu birati kadrove? Po uspješnosti? A izjava Mosta kako sve treba zaštiti promjenama Ustava i zakona je čak i manje od toga. Ta oni su pokazali da niti kod javnog bilježnika ovjerena obećanja, dana urbi et orbi ne vrijede ni toliko da se osuši tinta s potpisa.

Insistiranje na tradicionalnim vrijednostima

Kako odabrati prave puteve? Prvo bi trebali pokušati razdvojiti žito od kukolja. U poplavi usputnih titula kukolja je sve više, a žito kao da nam odlazi. No ipak se, unatoč potkopanih moralnih vrijednosti, na kojima se temelji prosperitet svakog društva, još može. Stara kineska kaže nešto u stilu kako nije važno gdje si ako znaš kamo ideš. Jedino je sigurno izlaz se ne može niti plagirati niti prepisati.

Plagijat je inače lako otkriti. Nije važno je li netko zaboravio citat ili ne. Kao i u zadnjem slučaju pitanje je, daje li rad daje neku novu znanstvenu spoznaju svjetskoj zajednici znanja, ili je ono što je ponudio nešto što su drugi već dali. Nadglasavanje grupa znanstvenika »za« i »protiv«, unatoč njihovim veličinama, posebno kada relativiziraju plagiranje i prepisivanje, je daljnje narušavanje opće društvenih vrijednosti. Pitanje svih pitanja je li ono što je napisao ministara doprinos znanstvenoj baštini ili ne i sankcioniraju li društva kojima težimo takve postupke ili ne? Znam da se u Njemačkoj, u slučaju preuzimanja dostignuća drugih kao svojih, bez navođenja citata, kod doktorata sankcija jasna – slijedi oduzimanje titule. Čudi me da u pismu podrške ministru to ne znaju naši »Humboldtovci«.

Naravno da se za plagijat ili prepisku u nekom radu odmah ne oduzima i titula, ali se sigurno s takvim bremenom ne može obavljati visoka politička funkcija. Onako usput, kada sam dobio titulu doktora znanosti pojašnjeno mi je, da mi se u slučaju neke veće nepodopštine, nečega što bi štetilo ugledu institucije koja mi ju je dala, titula može oduzeti.

Danas, kada slavimo možda najveću obljetnicu, 25 godina ispunjenja sna o vlastitoj demokratskoj državi, teško nalazimo put potrebnom jedinstvu. Jedinstvu bez kojeg nema prosperiteta. Zašto je tome tako? Pa u zanosu ispunjenja cilja samostalne države zaboravili smo da država bez inzistiranja na tradicionalnim društvenim vrijednostima, teško trajno može predstavljati ostvarenje cilja. Država kao sredstvu za bolji život. Uz sav optimizam, sve teže vidim izlaz. No kako god bilo, početak sigurno počinje s ne prepisuj i ne plagiraj, kako bi, ako ne prije, barem za narednih 25 godina dobili ljude čije će titule i vještine imati pokriće.

U poplavi doktorata i titula i falš znanosti, ja u pravilu, izuzev ako to ne zahtijeva forma, nikada ne spominjem da sam doktor znanosti. Odnosno spominjem tek kada pređem Alpe. Zašto? Pa imam osjećaj da toliko dugujem mom mentoru, danas pokojnom profesoru Lotharu Rikertu. Učio me nečemu drugome, što postaje sve rjeđe…

Bezbroj nijansi sive…

Izbor kadrova za javne funkcije i upravljanje javnim tvrtkama i imovinom podsjeća me na djetinjstvo. Vrijeme kada je bicikl bio rijetkost. Tada smo stajali u redu kako bi mogli odvesti jedan krug. Danas tako rade naše političke elite. Oni koji dolaze smjenjuju prethodne po nepisanom pravilu po kojem pobjednik dijeli plijen. Upravo završava smjena prethodnih. I tako to ide na svim razinama. Od suca Ustavnog suda do člana nadzornog odbora tržnice. Stotine i stotine »ganc novih« koji zamjenjuju one prethodne, koji kao nisu vrijedili, a ovi novi su baš oličenje profesionalnosti i morala. Dobro mi i prolazimo kada svatko želi odvesti po jedan krug. Gubitak arbitraže je prava sitnica cijene da se provoza biciklom.

Svjedoci smo da se skupljaju potpisi da li je nešto plagijat ili ne. Prije konačne odluke treba dosta toga razjasniti. Da li će se odluka donijeti jednostavnom većinom ili na neki drugi način? Da li u glasovanju mogu sudjelovati svi ili samo oni koji misle da su znanstvenici? Vrednuje li se glas uglednog znanstvenika s 1 234 citata više od onoga s 1 233? Računaju li se u glasove na primjer svi stanari jednog stubišta iz »Mamutice« ili se glas daje samo predstavniku stanara?