Svake godine od dijabetesa u Hrvatskoj oboli 35.000 ljudi

Svake godine od dijabetesa u Hrvatskoj oboli 35.000 ljudi

Dijabetes – tihi ubojica

Svake godine od dijabetesa u Hrvatskoj oboli 35.000 ljudi. Registrirano je preko 260.000 ljudi oboljelih od šećerne bolesti, a smatra se da ih je još toliko bolesnih a da ni ne znaju da boluju od ove bolesti zbog njezine prirode

Šećerna bolest ili diabetes mellitus je kronično stanje koje nastaje kad gušterača prestane potpuno ili djelomično proizvoditi inzulin ili proizvedeni inzulin nije djelotvoran u organizmu zbog otpornosti stanica na njega i to stanje zovemo inzulinska rezistencija. Posljedica je porast šećera u krvi jer ga mi i dalje unosimo hranom, ali on iz krvi otežano ulazi u stanice zbog nedostatka ili nedjelotvornosti inzulina. Kao rezultat toga stanja, stanice organizma ne dobivaju energiju potrebnu za njihov rad.

Osnovna je osobina bolesti povišena razina glukoze u krvi. Višak glukoze lijepi se na stijenke malih i velikih krvnih žila te ih oštećuje. Ta oštećenja koja se događaju tijekom vremena nisu bolna, ali postupno narušavaju rad organa u kojima se nalaze krvne žile. Najčešće pogođeni organi, odnosno dijelovi tijela, su oči, bubrezi te živčane stanice. Ovakve promjene nazivamo kroničnim komplikacijama šećerne bolesti. Postoje dvije glavne kategorije dijabetesa: dijabetes tip 1 i dijabetes tip 2.

Dijabetes tip 1 se javlja u djetinjstvu ili mladosti i inzulin je neophodan u liječenju. Izazvan je samim imunim sustavom tijela koji uništava stanice gušterače koje proizvode inzulin, a nazivaju se beta stanice. Dijabetes tipa 2 se obično polako razvija kod odraslih osoba te napreduje s vremenom. U početku se može liječiti dijetom i tjelovježbom, a u kasnijoj fazi bolesti potrebno je uvesti u liječenje tablete te inzulin.

Svjetski dan šećerne bolesti prvi je puta obilježen 1991. godine u organizaciji Internacionalne dijabetičke federacije (IDF) uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Otada naovamo svake se godine 14. studenoga obilježava kao Svjetski dan šećerne bolesti.

Broj osoba s dijabetesom u cijelom svijetu pa tako i u Hrvatskoj u stalnom je porastu.

Prema podacima Međunarodne dijabetičke federacije (IDF), 387 milijuna ljudi u svijetu trenutno boluje od dijabetesa, a svakih sedam sekundi jedna osoba umre od dijabetesa. Podaci također procjenjuju kako će kroz narednih 20 godina ta brojka narasti na 592 milijuna. Svake godine od dijabetesa u Hrvatskoj oboli 35.000 ljudi. Registrirano je preko 260.000 ljudi oboljelih od šećerne bolesti, a smatra se da ih je još toliko bolesnih a da ni ne znaju da boluju od ove bolesti zbog njezine prirode.

U Hrvatskoj je dijabetes na petom mjestu na ljestvici uzroka smrtnosti, dok je u svijetu na četvrtom. Dakle, možemo reći da dijabetes danas u svijetu doživljava svoju ekspanziju. Ono što je cilj u liječenju dijabetesa jest da se spriječe akutne komplikacije te da se odgodi nastanak kroničnih komplikacija. Osim što je vrlo raširen dijabetes je i vrlo skupa bolest, a najveći dio troškova otpada na zbrinjavanje i liječenje kroničnih komplikacija dijabetesa kao što su: štećenje velikih i malih krvnih žila (mikro i makroangiopatije), oštećenje bubrega (nefropatije) i dijaliza, oštećenje živaca (neuropatije), oštećenje vida (retinopatije) i sljepoća, sindrom dijabetičkog stopala kao i amputacije.

Važnost samokontrole šećera u krvi

Suvremeni pristup liječenju dijabetesa zasniva se na aktivnom uključivanju pacijenata usvajanjem zdravijih životnih navika (pravilna prehrana, tjelesna aktivnost, prestanak pušenja i sl.) te provođenjem samokontrole šećera u krvi.

Samokontrola razine šećera u krvi daje informaciju o tome kako pojedine namirnice i životne navike utječu na razinu šećera u krvi (GUK) te pridonosi motiviranosti pacijenta za usvajanjem zdravijih životnih navika. U Rosso studiji provedenoj u Njemačkoj u razdoblju od šest i pol godina, na uzorku od 3 268 ljudi, po prvi puta je dokazano da redovna samokontrola šećera u krvi kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti, smanjuje rizik od morbiditeta (kroničnih komplikacija) i to za 1/3, a rizik od smrtnosti smanjuje čak i do 50 posto.

Medicinski krugovi u cijelome svijetu neprestano vrše istraživanja o ovoj opasnoj bolesti, takozvanom tihom ubojici koji lagano ubija – umiranje na rate. Svaka nova studija znatno doprinosi kako dijagnosticiranju ove široko rasprostranjene bolesti tako i pristupu u njezinom liječenju. Tako je i do vrlo zanimljivih otkrića došla i grupa japanskih stručnjaka koji su početkom 2000. godine otkrili skupinu ljudi oboljelih od dijabetesa tipa 1 (liječenje inzulinom) koji se ne uklapa u poznate oblike bolesti.

Otkrića su rezultat proučavanja japanskih pacijenata, a istraživači napominju kako su znanstvenici u prijašnjim ispitivanjima dijabetesa, većinom provedenim na pacijentima bijele rase, možda jednostavno predvidjeli tu podvrstu bolesti. Bijelci mnogo rjeđe obolijevaju od neautoimunološkog iznenadnog tipa 1 diabetesa mellitusa.

Dr. Akihisa Imagawa i njegove kolege sa Sveučilišta u Osaki otkrili su to ispitujući skupinu od 56 ljudi kojima je bio tek otkriven dijabetes tipa 1. U ljudi s tim tipom bolesti, a njih je manje od 10 posto, tijelo stvara vrlo malo inzulina, hormona koji regulira razinu šećera u krvi, ili ga uopće ne stvara. Većina osoba s dijabetesom tipa 1 oboli prije 30-e godine i svakodnevno se liječi injekcijama inzulina. Dakle, dijabets tipa 1 spada u autoimunološke poremećaje, što znači da se obrambeni sustav tijela okreće protiv samoga sebe, to jest protiv gušterače, organa koji proizvodi inzulin. No 11 od 56 pacijenata koji su sudjelovali u tom istraživanju nije pokazivalo znakove autoimunoloških bolesti.

Prema rezultatima istraživanja, trošak liječenja šećerne bolesti i njezinih posljedica u Hrvatskoj iznosi 2,5 milijarde kuna godišnje, odnosno 11,5 posto proračuna HZZO-a. Bitno je pojasniti da čak 86 posto ovog iznosa čine troškovi zbrinjavanja i liječenja komplikacija šećerne bolesti – oštećenja očiju, bubrega i krvožilnog sustava. Epidemiološki podaci pokazuju koliko je važno na vrijeme prepoznati i liječiti dijabetes, ali i podići razinu svjesnosti šire javnosti kako bi se spriječile njezine komplikacije i produžio što kvalitetniji život oboljelim osobama.

M. Funda