Suradnja nastavnika i logopeda trebala bi biti još bolja

Suradnja nastavnika i logopeda trebala bi biti još bolja

(Foto: www.efzg.unizg.hr)

Prof. dr. Mirjana Lenček: “U samim nastavničkim programima pojam disleksije je nedovoljno zastupljen i to se osjeti u školama, to osjete i roditelji i učenici. Stoga bi u tom dijelu trebala i dodatna edukacija nastavničkog kadra, ali i inicijativa da se u studijske programe uvrste sadržaji vezani uz disleksiju”

Razgovarala: Ivana Vranješ

Nacionalnu kampanju “I ja želim čitati” pokrenuli su Hrvatsko knjižničarsko društvo, Knjižnice grada Zagreba te Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu sa svrhom da se informira, educira i senzibilizira javnost o problematici osoba s teškoćama čitanja i disleksijom.

U sklopu Nacionalne kampanje prošli tjedan na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održano je predavanje Što treba znati o disleksiji? Studentska gledišta. Gošća predavačica je bila prof. dr. sc Mirjana Lenček, redovita profesorica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, što je i povod intervjua s njom.

Kako prepoznati disleksiju i u kojoj životnoj dobi?

prof. dr. Mirjana Lenček

Disleksija je jedan od specifičnih poremećaja učenja. Dijagnozu disleksije postavlja logoped, u pravilu u suradnji s psihologom, a dijagnostički proces se najčešće odvija u školskoj dobi i to najučestalije kod djece u trećem razredu osnovne škole, odnosno između devete i desete godine života. To ne znači da se rizik za disleksiju ne može prepoznati i prije, odnosno već u ranom predškolskom razdoblju kada se kod dijela djece može vidjeti odstupanje u jezičnom razvoju i kašnjenje u vještinama rane pismenosti.

Koje su poteškoće djece s disleksijom?

Kod djece koja imaju dijagnosticiranu disleksiju u školskoj dobi se u čitanju na glas mogu čuti ispuštanja, dodavanje, zamjena glasova, odnosno slova u pisanju, a nije rijetka ni zamjena slogova kao i cijele riječi. U pisanju se može još vidjeti niz pravopisnih grešaka, pisanje riječi zajedno. Kod učenika i osoba s disleksijom teškoće se mogu vidjeti i u drugim aktivnostima, tako da će ta djeca imati problema i u jeziku, s organizacijom vremena i prostornom orijentacijom, ponekad teškoće s brzim prisjećanjem činjenica. Općenito, imat će više teškoća u obavljanju školskih zadataka, posebno onih koji uključuju čitanje i pisanje. Nerijetko će u svim takvim zadacima biti i značajno sporija od druge djece.

Kolika je prisutnost disleksije kod odraslih?

Podaci su različiti. U Hrvatskoj nemamo provedenih studija usmjerenih na utvrđivanje učestalosti, podaci europskih zemalja govore da u školskoj populaciji imamo 5 do 10 posto djece s disleksijom. O studentskoj populaciji postoje različiti podaci. U Hrvatskoj do 2011. godine i pokretanja ISHEDS Tempus projekta nije bio formalno evidentiran niti jedan student s disleksijom. Situacija se promijenila zahvaljujući ovom projektu kao i aktivnostima dijagnostike za studente u Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, nakon čega su se počeli javljati studenti. Sveučilište u Zagrebu je upravo prema rezultatima ovog projekta, kao i nastojanja Ureda za studente s invaliditetom pokrenulo postupak donošenja Smjernica za izjednačavanje mogućnosti studiranja osoba s disleksijom koje su na Sveučilištu usvojene u vidu preporuka. Danas već postoji prilično značajan broj studenata, uglavnom sa Sveučilišta u Zagrebu, ali i u Rijeci i Splitu koji su prošli proces dijagnostike te su zatražili prilagodbe na svom fakultetu.

Koji su uzroci disleksije?

Postoji različitih teorija uzroka. No svakako jedan od ključnih je onaj koji govori da je specifični kognitivni nedostatak – fonološki nedostatak odgovoran za nastanak disleksije.

Kakvi su uspjesi logopedskog tretmana u ublažavanju disleksije?

Rad s djecom s disleksijom je dugotrajan i nije jednostavan. Logoped koristi niz tehnika i postupaka kako bi stvorio nadomjesne strategije koje će olakšati čitanje, pisanje i učenje kod djece s disleksijom. Kako disleksija traje cijeli život i mijenja svoja obilježja, tako se mijenjaju postupci te tretmani.

S obzirom na teškoće u čitanju i pisanju – kako oblikovati i koncipirati tekst za osobe s disleksijom?

Postoje sadržajne i grafičke prilagodbe. Sadržajne se odnose na parametre koji proizlaze iz činjenice da materijal za čitanje može biti više ili manje zahtjevan. U grafičkom dijelu oblikovanje podrazumijeva veličinu fonta, na primjer dvanaest ili četrnaest točaka, vrstu slova (široka slova bez dodatnih linija), prored koji je dupli ili barem jedan i pol, neporavnanje desnih margina, krem papir koji je bolji nego bijeli i plava slova.

Djevojčica, 2. razred – nedostatna fonološka obrada riječi (Izvor: http://hud.hr/)

Koliko su educirani nastavnici u radu s djecom koja imaju disleksiju?

U samim nastavničkim programima pojam disleksije je nedovoljno zastupljen i to se osjeti u školama, to osjete i roditelji i učenici. Stoga bi u tom dijelu trebala i dodatna edukacija nastavničkog kadra, ali i inicijativa da se u studijske programe uvrste sadržaji vezani uz disleksiju.

Kako bi trebalo prilagoditi nastavu djeci s disleksijom?

Nema jednostavnog načina, postoje temeljni principi, o kojima sam već nešto rekla kroz način prilagodbi. Načelno, u pravilu djeci s disleksijom treba više vremena, nadgledanje u smislu uočavanja pogrešaka, ispravljanja, provjere je li dijete razumjelo, pojašnjavanja sadržaja koji su dani pismeno. Uvažavati stil učenja koji je pretežno globalni, vizualni. Svakako obratiti pozornost na brzinu i točnost u čitanju i pisanju, s jedne strane prilagodbi, a s druge strane na razumijevanje. To su dvije temeljne karakteristike i na tome bi trebalo poraditi u dijelu nastavničkih sadržaja. Svako dijete je osobito i zahtjeva individualni pristup.

Djevojčica, 1.razred – diktat, teškoće s vizualnom percepcijom, zrcalno okretanje slova (Izvor: http://hud.hr)

Kako poboljšati suradnju s stručnjacima koji rade s osobama s disleksijom?

U školama su nastavnici koji imaju vrijedne podatke o učenicima s disleksijom, a postoje i stručni suradnici, prije svega tu mislim na logopede. Ta suradnja je važna, a ona treba biti još bolja. Nastavnici i stručni suradnici trebaju surađivati s roditeljima. Svi stručnjaci trebaju uvažavati rezultate, spoznaje koje dolaze iz istraživačkih aktivnosti. Važno je da prepoznaju obilježja urednog razvoja i znaju što podrazumijeva odstupanje u smislu disleksije. Važno je definirati što ta djeca mogu, u čemu su dobra, što su njihove jake strane. Sve to treba uklopiti i s raznim spoznajama koje su vezane uz svakodnevni život, a tu su važni i drugi članovi obitelji, braća, sestre, bake i djedovi. Zajednička suradnja sa svima je put da se učini pomak za dobrobit djeteta.

Koliko je javnost informirana o problematici osoba s disleksijom?

U Hrvatskoj je zadnjih deset godina napravljen napredak u smislu osviještenosti činjenice da postoje djeca koja imaju dijagnozu disleksije. Sam pojam i termin disleksija se udomaćio. Ono što je evidentno da je puno više djece koja imaju rješenja o individualiziranom pristupu u školovanju zbog disleksije, a i to je pokazatelj da je osviještenost bolja nego što je bila. Mislim da je značajno pripomogla državna matura zbog koje neki roditelji djece dijagnostiku i pomoć traže sve ranije, a da bi ta djeca ostvarila prava na prilagodbe. Premda bi smo radije da se dijagnostika obavlja što ranije, odnosno da se rizik za disleksiju otkriva u predškolskoj dobi i ovaj pomak u starijoj dobi govori o važnosti i svijesti o potrebi podrške djeci i adolescentima (maturantima) s disleksijom. Činjenica je da je državna matura jedna granica i djeca koja imaju disleksiju trebaju prilagodbu, pa se sve više disleksija dijagnosticira upravo u toj dobi.