Sumrak institucija

Sumrak institucija

Na sva se usta govori o strukturnim reformama, no te bi reforme trebali provesti oni koji pripadaju starim strukturama – neradnici, zabušanti, uhljebi, štetočine, društveni paraziti, prevaranti i lopovi. Nazdravlje!

 dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

„Prvo moje radno mjesto bilo je – direktorsko“, reče mi moj sada već pokojni kolega i bivši profesor. Kako to, pita se (mlađi) čitatelj, jer doista je bizarno da čovjeku koji je tek diplomirao kemiju odmah ponude mjesto direktora u kemijskoj tvornici. No jasno je (nama starijima) da je to bilo doba kada su kadrovi dolazili „iz šume“, doba kada je „moralno-politička“ kvalifikacija bila mnogo važnija od one stručne. Nisu svi bili cvijeće, da se razumijemo. Bilo je tu ambicioznih, marljivih i nadasve talentiranih mladih ljudi kojima je nova, „narodna“ vlast pružila priliku da se školuju u inozemstvu na najboljim sveučilištima i da razviju sve svoje talente. No bilo je, naravno, i onih koji su iskoristili novo stanje da ne rade ništa, da ne uče ništa, da ne nauče ništa i da se bahate – iskaljujući svoje frustracije na „neprijateljima socijalizma.“ To je naravno točno, no ipak i od propalog sustava možemo nešto naučiti.

Kada su komunisti došli na vlast bilo im je jasno da sve treba početi iznova. Treba onemogućiti „kontrarevoluciju“, društvene sile koje su vukle na staro. Trebalo je indoktrinirati pučanstvo, posebice mladež, ali prije svega stvoriti nove institucije. Isus reče da se novo vino ne lijeva u stare mješine, no iako ga (Isusa) komunisti nisu citirali, imali su i te kako na umu te njegove riječi.

Novoj, hrvatskoj i demokratskoj vlasti, iako vidimo političare u prvim redovima u crkvi, navedena biblijska prispodoba nekako ne zvuči dobro. Ili je nisu čuli, ili za nju ne mare. Posljedica: propast institucija.

Zapošljavanje po babi i stričevima

Kada kažem „propast“ ne mislim to u smislu nekakve katastrofe, recimo da se zemlja otvorila baš pod zgradom Hrvatskog sabora ili da je meteorit udario u rezidenciju predsjednika Republike, ili da je proradio vulkan pa… e to se već iz geoloških razloga nikako nije moglo dogoditi. Ne mislim na ovakve, pa ni na manje prirodne katastrofe, nego na propast institucija u smislu imenice izvedene iz trajnog oblika glagola „propasti“, naime u smislu propadanja, raspadanja, kvarenja, truljenja, hrđanja, gnjiljenja, procesa značenje kojeg Englezi pokrivaju jednom riječju – corruption.

Dakle, da se vratimo na konkretno. Unatoč velikim ambicijama komunističke vlasti, u institucijama koje je ona stvorila namnožili su se neradnici, zapošljavalo se po babi i po stričevima, nitko nije ni htio niti znao raditi. Kada sam došao prvi dan na posao nisam se mogao načuditi tome da netko može dobivati plaću a da ne radi više od pola sata dnevno, ako i toliko. Jelo se, pilo se, pričali su se vicevi, komentirali ljudi i događaji, a radilo se kada se ništa drugo nije moglo raditi. Radno si mjesto dobivao samo ako si bio „nečiji“. „Odbili ste molbu za zapošljavanje mojoj kćeri iako je moja obitelj uložila više od 400 godina rada u naše poduzeće“, čitao sam žalbu nekog oca-nevoljnika, napisanu u najozbiljnijem tonu.

Što je bilo, bilo je, vratiti se neće. No varate se. Ne samo da se neće vratiti nego još uvijek egzistira tu pokraj nas. Ništa se nije promijenilo. Jada mi se nova ravnateljica neke državne ustanove da ne može ništa: ako što prigovori nekom djelatniku odmah dobije za vrat sve članove njegove, u ustanovi zaposlene članove obitelji. Našla se u ulozi Luja XIV. koji je, da bi udobrovoljio plemstvo, svima dao da žive u slasti i masti na njegovom dvoru u Versaillesu – i da ne rade ništa. No poduzeće, pa bilo i državno, mora ipak nešto raditi. I što sad?

Nove društvene okolnosti

Ništa. Onima koji ne rade ne možeš ništa, ne možeš ih ni prisiliti ni pridobiti. Još gore, ti i takvi djelatnici ne znaju raditi, čak ne znaju što znači raditi. Rad je navika kao i nerad, a teško je, gotovo nemoguće mijenjati navike. Štoviše, njima je, neradnicima, nepojmljivo da se nešto može brzo i kvalitetno napraviti. Bio sam na nekom sastanku na kojem je predsjednica znanstvenoga društva zamolila članove da joj dostave svoju kratku biografiju (recimo pola dužine ovoga teksta), a onda bojažljivo zapitala: „Odgovara li vam rok od 20 dana?“

Ima li mjesta takvim ljudima, znanstvenicima (doktorima, profesorima, akademicima…) koji trebaju 20 dana da napišu 10 rečenica o sebi, u novim, promijenjenim društvenim okolnostima? Kako se takvi ljudi mogu priviknuti na rad kod privatnika, koji od svojih zaposlenika zahtijeva da zasluže svoju plaću? No nisu problem samo ljudi, pojedinci, nego i institucije koje takve ljude štite, podržavaju, stvaraju i umnažaju. Zaključak je očit: dok ne ukinemo stare i ne stvorimo nove institucije u ovoj zemlji ništa neće ići na bolje. Na sva se usta govori o strukturnim reformama, no te bi reforme trebali provesti oni koji pripadaju starim strukturama – neradnici, zabušanti, uhljebi, štetočine, društveni paraziti, prevaranti i lopovi. Nazdravlje!

Da ne završim sve u crnim tonovima, ipak vidim boljitak ove zemlje u novim ljudima koji pokreću inicijative i svojim, novim institucijama zamjenjuju one stare. Na svom putu nalaze beskonačne prepreke upravo od onih koji još žive u starom, propalom sustavu, sustavu koji je bio iskrojen upravo po njihovoj mjeri.

Komentiraj

*