Suludi projekt zagrebačke spalionice

Suludi projekt zagrebačke spalionice

Nažalost, na nesreću nas običnih građana, oni manje mudri, kojima je znanje stalo na ranim 70-im, ili oni koji nikada nisu imali znanja i dalje misle kako treba razdvajati u što više posuda na izvoru

dr. Viktor Simončič

Upozoren sam na tribinu „Ekološki zasnovan sustav gospodarenja otpadom za grad Zagreb – zagrebački koncept“ koja je održana uoči važnog odlučivanja oko koncepta postupanja s komunalnim otpadom u gradu Zagrebu u organizaciji Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Kako je to u najavi izjavila voditeljica tribina, mr. sc. Jasna Matekalo-Dobranić, u nizu aktualnih tema, u kojima akademska zajednica ima i treba što reći, ova tema spada u grupu onih „gorućih“.

Kako će sada tih 5-6 kanti stajati na Jelačić placu, Ilici ili na Zrinjevcu? Ako se dobro sjećam Zagreb se prije puno desetljeća odlučio za „vrećice” jer se procijenilo da bi bio problem smjestiti jednu posudu! A 4, 5 ili 6, nema frke, “ako se stavi prava stvar na svoje mjesto”!

Zamoljen za mali osvrt jednom stalnom korespondentu napisao sam sljedeće:

»Kratki izvještaj: Građani i akademska zajednica se odlučila da slijedi primjer San Francisca umjesto spalionica! Kao, nešto takvo postoji i u nekoliko gradova Europe. Kažu trenutno se kod manje od 2 % stanovništva reciklira sve i sva. Ono što skoro nitko u EU još nije postigao mi ćemo za manje od 12 mjeseci. Sve što je vezano s tehnikom je za akademsku zajednicu Zagreba “bau-bau”. Sreća da su automobili došli ranije, inače ne bi bilo ništa od njih. Jedna uvažena profesorica je briljantnu ideju profesora S. Uršića pohvalila na način da je to pravi izraz domoljuba. Sada mi je lakše. Da samo znate kako sam sretan da nisam (više) profesor.«

Odmah treba naglasiti da sam svjestan svoje subjektivnosti i da ponekima mojim pisanjem činim nepravdu. To su oni, predani učitelji i profesori, koji ozbiljno shvaćaju svoju ulogu i ukazuju na moguće probleme u društvu i nakon što održe predavanje iz konstrukcije mosta, diode, soneta i trputca. Oni koji iskorištavaju svoj položaju u našoj tehnički podosta neukoj sredini i koriste zvučne titule za obmanjivanje javnosti oduvijek zaslužuju moj prezir.

Graditi spalionicu, na način kako to želi gradonačelnik Bandić, ako sam dobro razumio za mješoviti komunalni otpad i kapacitet od 400 000 tona otpada je skoro pa suludo. Na pitanje kako se boriti protiv toga, rekao sam – jednostavno. Treba obavijestiti EU jer nam to neće dopustiti zbog hijerarhije u postupanju s otpadom. Spaljivanje se tolerira samo za onaj dio otpada za kojeg u danoj sredini ne postoji tržište. Mora se naglasiti da moguća zabrana nema veze s mogućim utjecajem na okoliš i zdravlje, kako „plaše“ čak i uvaženi sveučilišni profesori, jer su kod modernih spalionica takvi utjecaji su svedeni na prihvatljivo. Ta nisu valjda stanovnici Beča baš toliko neuki da bi dopustili spaljivanje u centru grada, ili možda ne znaju ono što znaju poneki predstavnici naše akademske zajednice. U više navrata sam njih, na slična „apokaliptična“ upozorenja, zamolio da o tome obavijeste svjetsku javnost. Zašto to ne čine? Zašto drže tako dragocjena znanja samo za sebe? Pogađajmo!

U nizu navrata sam pokušao na neke propuste u postojećem konceptu postupanja s otpadom u gradu Zagrebu upozoriti gradonačelnika M. Bandića. Unatoč činjenici da Zagreb spada u red uređenih europskih metropola, gospodin M. Bandić kao i većina političara ne odgovara. Čak niti onako uljudno, s hvala što ste nam se javili. U tome je velik predsjednik Josipović, koji se zahvali čak i na kritike. No to ovdje nije bitno.

»Spaliti sve i sva« vs. koncept »bez otpada«

Ekstremu „spaliti sve i sva“ suprotstavlja se danas koncept „bez otpada“, ili kružno gospodarstvo. Reciklirajmo „sve i sva“. Ovaj koncept je prihvatljiv samo kao daleki cilj i ako se ne tvrdi kako se preko noći može reciklirati preko 80 % otpada. Prvo, to do sada nije uspjelo, čast malom selu ispod Alpa u Italiji s 1 500 stanovnika, San Franciscu i još ponegdje, niti u jednoj realnoj sredini, a kamoli u gradovima veličine Zagreba. Drugo, da bi iskorištavali sekundarne sirovine morate imati, uz vrhunsku logistiku, s izraženom brigom za vlastitu ekonomiju i vrlo razvijeno gospodarstvo. Što i kako najbolje ilustrira ova anegdota. Na nedavnom skupu o „nula otpada“ i „cirkularnom gospodarenju s otpadom“ u Rijeci, predstavnik iz Italije, hvaleći njihov sistem postupanja s otpadom, izjavio je kako im je jednom skoro stala proizvodnja automobila jer je ponestalo otpadne plastike. Predstavnik „Čakoma“, tvrtke koja je glede reciklaže, uz Krk i još ponegdje broj jedan u Hrvatskoj, izjavio je da imaju problema s plasmanom otpadne plastike. Predložio sam mu neka primjene koncept „bez otpada“ (e. zero waste) i izgrade tvornicu automobila i riješe problem.

Inače, samo onako usput! Za promisliti. Ofenbach kraj Frankfurta je posudu za bio otpad uveo kao obaveznu 15. 4. 2014. Nije „tipfeler“. Radi se o 2014. Izgleda da i oni tek nedavno čuli za „San Francisco“.

Upozoravam da je danas, tamo gdje sistem prikupljanja otpada na izvoru u više raznobojnih posuda još nije zaživio, takav koncept zastario. Nedavno čak razvijena tehnologija koja omogućuje razdvajanje sirovina, uključujući i bio otpad iz jedne posude. Otpad se skuplja kao i do sada, ne povećava se broj različitih posuda niti broj kamiona na ulicama.

Mudri slijede sada ovakav sistem. Uz velike uštede i ugodnost za građane, doprinosi se i zaštiti okoliša, uključujući posebno smanjenje štetnih emisija u zrak kod smanjenog transporta.

Kamo s tolikom posudama?

Nažalost, na nesreću nas običnih građana, oni manje mudri, kojima je znanje stalo na ranim 70-im, ili oni koji nikada nisu imali znanja i dalje misle kako treba razdvajati u što više posuda na izvoru. Ministar M. Zmajlović se hvali kako će kupovinom kanti riješiti sve probleme, a gradonačelnik Zagreba gospodin M. Bandić opet kako će njegovi sugrađani razdvajati otpad i do 6 posuda. 4 ili 5 je premalo za Zagreb, zar ne? Kako će sada tih 5-6 kanti stajati na Jelačić placu, Ilici ili na Zrinjevcu? Ako se dobro sjećam Zagreb se prije puno desetljeća odlučio za „vrećice” jer se procijenilo da bi bio problem smjestiti jednu posudu! A četiri, pet ili šest – nema frke, “ako se stavi prava stvar na svoje mjesto”! Više uvezenih kanti, više se stvari može staviti na pravo mjesto.

I na jučerašnjoj prezentaciji, kako to činim sve do otvorenih pisama premijeru, na koja on također ne odgovara, kao ni nadležni ministar za okoliš, upozoravam da je tehnika koja omogućuje i sortiranje na izvoru sakupljenog otpada i izdvajanje vrijednih sirovina iz kante s mješovitim otpadom razvijena kod nas. Razvila ju je tvrtka TEHNIX iz Donjeg Kraljevca. Takvih postrojenja ima na desetine u svijetu. Nema ih samo u Hrvatskoj. Da li zbog smanjene mogućnosti stavljanja „pravih stvari“ na pravo mjesto?

Prilagođeno zbrinjavanje otpada

Na tribini sam pokušao sugerirati ono što sam htio (da me je želio poslušati) i gradonačelniku M. Bandiću, kako su i ovakva spalionica i alternativni prijedlozi „al’a San Francisco“ samo manjim dijelom provedivi i da bi ih trebalo objediniti i dopuniti, te prilagoditi Zagrebu i njegovim stanovnicima. Potrebno je uspostaviti konstruktivan dijalog svih sa svima, jer se ne radi o pitanjima koja se odgovaraju s “da i ne”, “za ili protiv” već onima „ili-ili”. Dijalog bi trebalo temeljiti na znanju i provjerenim činjenicama i ne početi tamo gdje su drugi bili prije 30 – 40 godina. Ako bi se respektirala nova moguća rješenja, ponavljam „a’la Tehnix“ ne srameći se jer podržavam „hrvatsko“, provediv sistem bi se je mogao početi uspostavljati, uz dužno uvažavanje najstrožih zahtjeva iz EU, unutar par mjeseci. Preduvjet je da se „dite da materi”. Predložio sam da se umjesto ili barem nakon posjete „Hannoverima, Bečevima i Larnacama”, na tribini nisam spomenuo San Francisco, ali svako prije konačnih odluka ode do Novog Sada. Zašto Novi Sad? Tamo se najbliže može vidjeti kako to sve funkcionira. Ma možda bi se moglo i do Doboja, ali čini mi se da nam je Novi Sad bliži radi mnogih razloga.

Izgleda kako mi svi, kao i oni jučer, najviše zamjeraju upravo poziv u Novi Sad. Svi sve znaju kako nešto ne ide, a tamo eto ide, ali ne žele vidjeti. I profesor S. Dobrović je rekao kako su mu u Münsteru rekli da ne ide izdvajanje korisnih komponenti iz mješovitog otpada. Čast njemačkoj tehnologiji, ali ova naša, međimurska to omogućuje. Treba samo otići do Novog Sada.

Inače je na jučerašnjoj tribini profesor M. Poljak vrlo korektno elaborirao problem mulja s počišćivanja otpadnih voda. Objasnio je sve prednosti i mogućnosti o u podizanju kvalitete manje vrijednih tala. Puno sam jučer naučio od njega. Nažalost, ministar M. Zmajlović još dalje duguje odgovor kako ćemo u buduće rješavati taj problem. Navodno to već godinama radi neke britanska tvrtka, a prvi uređaji već proizvode mulj.

I sve dok „dite ne daju materi“ i ne odu do Novog Sada, sretni su i gradonačelnik M. Bandić i profesor S. Uršić. Obojica imaju na neprovediv projekt onog drugog dovoljno argumenata da su protiv. Nažalost da i sami predlažu nemoguće oni kao da ne vide. Inače mi se čini da dobro znaju što rade. Zašto to ne vidi i akademska zajednica? Mislim da sam ranije naveo odgovor.