Strah od otrova

Strah od otrova

(Britanski mitraljesci s plinskim maskama za strojniciom marke Vickers tijekom Prvoga svjetskog rata / Foto: John Warwick Brooke, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=116987)

Jezom nas ispunjavaju i napadi bojnim otrovima. Strah od nečega nevidljivog što se poput sablasti širi zrakom jača je od spoznaje kako se protiv te opasnosti možemo zaštititi – i to mnogo lakše nego od metaka, bombi, granata i drugih ubojnih sredstava

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Kad me urednik ove mrežne stranice zamolio da napišem nešto o bojnim otrovima prva mi je asocijacija bila morski pas, a druga medijski senzacionalizam. O prvom, a posebice o drugom bi se moglo mnogo toga reći, no radije ću ispričati jednu zgodu, opisati događaj u najužoj vezi s temom ovoga članaka, što se dogodio prije dosta godina u institutu u kojem sam radio do umirovljenja.

Dakle, neki se kemijski tehničar ponudio da će u institut dovesti ekipu s televizije koja će snimiti što ljudi u njegovom laboratoriju rade, čime se bave, što istražuju, s kime surađuju, do kojih svjetski priznatih rezultata dolaze. Svima drago, kako ne bi bilo. Došli s televizije u laboratorij, snimili ovo i ono, ovoga i onoga, pa kad je sve bilo gotovo skupiše se njegovi kolege pred televizorom – kad ono: na ekranu se vidi tehničar koji je sve to organizirao, a u ruci mu epruveta. „Znate li što je u epruveti?“, upita, a zatim sâm odgovori: „Živčani bojni otrov sarin. Uzeo sam ga iz frižidera laboratorija u kojem radim. Eto, tako se u našem institutu vodi briga o sigurnosti.“

Uzbuna! Ravnateljica instituta u gluho doba noći mora doći na policiju po tu nesretnu epruvetu s otrovom da bi ga preuzela i zbrinula: ne dao Bog da se epruveta izlije, razbije ili dođe u krive ruke. I što se na kraju dogodilo?

Zapravo ništa. Tehničar koji je sve to smislio našao je drugi posao, što mu nije bilo teško budući da ga je već prije našao – a sve ovo smislio kako bi napakostio kolegama s kojima se posvađao. Novinar je (ipak) disciplinski odgovarao. Sve u svemu opasno, djetinjasto, a nadasve glupo. Što je time htio dokazati? Svaki radnik može upotrijebiti sredstvo za rad u kriminalne svrhe: kuharica te može politi vrelim uljem, konobar ti iskopati oko vilicom, mesar zaklati nožem, a drvosječa zatuči sjekirom.

Kako djeluje sarin?

Ova priča govori o mnogočemu. Prije svega o tome kako se u Lijepoj Našoj može ponašati krajnje neodgovorno, pače kriminalno i za to ne snositi nikakve posljedice. Drugo je pak pitanje kako se sarin našao u laboratoriju koji se bavi istraživanjem organofosfornih spojevima te enzima kolinesteraze.

Odgovor je jednostavan: organofosforni spojevi, kojima pripada i sarin, inhibitori su acetilkolinesteraze. No što radi taj enzim?

Britanski vojnici-nogometaši na Zapadnom bojištu 1916. godine.

Na mjestu dodira dviju živčanih stanica (neurona), sinapse, nadražena stanica izlučuje acetilkolin koji se, nakon što je prenio živčani impuls na drugu stanicu, razgrađuje na kolin i octenu kiselinu. Tu reakciju, razlaganje estera acetilkolina na njegovu alkoholnu (kolin) i kiselinsku komponentu (octena kiselina), katalizira upravo acetilkolinesteraza. Ako ona zakaže, jasno je, živčani se impuls više neće moći prenositi te će nastupiti sveopća paraliza organizma.

I sad dolazimo do organofosfornih spojeva. Oni su inhibitori acetilkolinesteraze. To znači da se vežu za aktivno mjesto enzima i ne daju prirodnom supstratu, acetilkolinu, da napravi isto. Baš kao kad se krivi ključ zaglavi u bravi.

Kad čovjek ovo pročita jasno mu je o kakvom se djelotvornom otrovu radi. Još više će se čitatelj ustrašiti kad sazna koliko je malo sarina, pa i drugih živčanih bojnih otrova dovoljno da ubiju čovjeka. Računa se da je 0,1 miligrama, pa i manje takvog otrova u litri zraka dovoljno da ubije čovjeka za jednu minutu.

No te brojke postaju manje strašne kad ih svedemo na pravu mjeru. Jedno je ubrizgati bojni otrov u sustav za disanje bombardera s nuklearnom bombom (u filmu o Jamesu Bondu), a drugo pobiti otrovom sve ljude u nekom gradu – kako nas straše novinski naslovi. Za trovanje jednog kubičnog metra zraka treba 0,1 gram, za trovanje košarkaške dvorane (recimo 100.000 m3) treba već deset kilograma otrova, a da bi se zatrovao sav zrak iznad nekog velikog grada, površine sto kvadratnih kilometara do visine od sto metara trebalo bi – izračunajte sami! – milijardu grama ili tisuću tona otrova.

Kazetne bombe punjene sarinom u bojevoj glavi rakete tipa M190 “Honest John”, 1959.

Rat nisu dobili otrovi nego topovi

Možda se i može donijeti malo sarina, somana ili tabuna u epruveti, ali kako unijeti litre, kilograme, pa i tone otrova da bi se ubile tisuće ljudi? I kako raspršiti taj otrov? Nije ga dovoljno izliti iz epruvete. Sjetite se kako izgleda zaprašivanje protiv komaraca. Ili kako se prosvjednici rastjeruju suzavcem.

Kad se tako sagledaju stvari, eksploziv je mnogo učinkovitiji. Nekoliko kilograma dinamita (do kojeg je mnogo lakše doći nego do sarina) postavljeno na pravo mjesto može srušiti zgradu – i zatrpati sve ljude koji se u njoj nalaze. To nam pokazuje kako oružja nisu jaka samo zbog svoje ubojitosti nego i zbog mogućnosti taktičke upotrebe.

Nacistički vođa Adolf Hitler u razgledavanju impozantnog topa nazvanog “Teški Gustav“, njem. Schwerer Gustav

U Prvom svjetskom ratu upotreba bojnih otrova bila je legitimna (čak je njihov izumitelj, njemački kemičar Fritz Haber poslije rata dobio Nobelovu nagradu), no što se s njima postiglo? Malo pa ništa. Oblaci otrovnog dima često su se znali vraćati, zbog vjetra, onima koji su ih napravili, a usto je plinska maska bila sasvim dobra zaštita. Na kraju rat nisu dobili otrovi nego topovi, kojima su uništavani utvrđeni položaji. A iza topova opet je stajala kemija, jer su dva ključna izuma kemijske tehnologije – o kojima na ovom mjestu ne bih govorio – napravljena kako s njemačke strane (već spomenuti Fritz Haber) tako i s one britanske (Hajim Weizmann) omogućila masovnu proizvodnju eksploziva.

Ništa se nije promijenilo ni u naše vrijeme. Navodna proizvodnja bojnih otrova bila je tek izlika za napad na Irak. No što bi se dogodilo da je Saddam Hussein zaista imao bojne otrove i nije ih se žacao upotrijebiti? Ništa posebno, jer su protivnički vojnici već nosili zaštitna odijela.

Njemački vojnici i mazga opremljeni plinskim maskama 1916. g. / Izvor: https://rarehistoricalphotos.com

Nemojte sad misliti da umanjujem opasnost. Ne bih htio biti žrtva terorističkog napada sarinom, no još bih manje htio da me netko na ulici ubije nožem, pištoljem ili bombom. Sve treba staviti u pravi kontekst. U ratu se gine, od terorizma se gine – no pri tome najmanje od bojnih otrova. Morski pas je riba koja tek u izuzetnim okolnostima napada čovjeka. Pa ipak se ljudi morskog psa boje, strašno boje. Sama pomisao na zvijer koja sa tebe živoga trga komade mesa i kostiju toliko je strašna da nas sama pomisao na morskog psa ispunjava jezom. Jezom nas ispunjavaju i napadi bojnim otrovima. Strah od nečega nevidljivog što se poput sablasti širi zrakom jača je od spoznaje kako se protiv te opasnosti možemo zaštititi – i to mnogo lakše nego od metaka, bombi, granata i drugih ubojnih sredstava.

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.