Stoljeće i pol plinske rasvjete u Zagrebu

Stoljeće i pol plinske rasvjete u Zagrebu

Godine 1935. u Zagrebu je bilo ukupno 1920 plinskih javnih rasvjetnih svjetiljki. Do tada je električna rasvjeta već ovladala gradskom periferijom, a počela je istiskivati plinsku javnu rasvjetu i iz središta Zagreba. Ipak Kaptol i Opatovinu i danas osvjetljava 214 plinskih svjetiljki, a krug Gradske plinare Zagreb njih još 25

Lanterna plinska, tak’ imam te rad’, naziv je izložbe koja je jučer danas postavljena i otvorena za javnost u Centru za korisnike Zagrebačkog holdinga, u Ulici grada Vukovara. Kroz deset tematskih panoa predstavljeno je uvođenje i korištenje plina za potrebe privatne i javne rasvjete. Izložene su fotografije  Državnog arhiva te Muzeja grada Zagreba.

S osvjetljavanjem gradskih ulica eksperimentiralo se od kraja srednjega vijeka, ali tek u XVIII. st. uspostavljani su održivi sustavi javne rasvjete. Krajem XVIII. st. William Murdoch izradio je sustav za destilaciju plina, kojim je osvijetlio svoju kuću, a od drugog desetljeća XIX. st. izgrađivani su slični sustavi radi uspostave javne rasvjete po europskim gradovima.

Povijest zagrebačke plinske rasvjete

Plinske lanterne na Gornjem gradu i danas se redovito održavaju

Plinske lanterne na Gornjem gradu i danas se redovito održavaju

Godine 1862. Gradsko poglavarstvo Zagreba dalo je Ludwigu Augustu Riedingeru, industrijalcu iz Augsburga, koncesiju za izgradnju i održavanje plinske rasvjete u Zagrebu. Plinara je sagrađena na tadašnjem rubu grada (u Hebrangovoj, između Mažuranićeva trga i Gundulićeve ulice) i puštena je u rad dva mjeseca prije ugovorenog roka 31. listopada 1863., kada su u 19 sati Zagreb osvijetlile 364 plinske svjetiljke. U prvo se vrijeme rasvjetni plin destiliralo iz drva, a već nakon nekoliko godina u tu se svrhu počeo koristiti ugljen.

Plinska je rasvjeta 1873. obuhvaćala 416 javnih svjetiljki, 1900. imala je 1117 svjetiljki, a 1914. Zagreb je imao 1546 plinskih javnih svjetiljki, ali tijekom rata i neposrednog poraća ne samo da se mreža javne rasvjete nije širila, nego se ni postojeće svjetiljke nisu održavale i obnavljale, pa je tek 1924. opet bio aktivan isti broj svjetiljki kao na početku rata. Do 30-ih godina XX. st. povećavala se potrošnja plina za javnu rasvjetu, a potrošnja plina za privatnu rasvjetu počela se smanjivati već od Prvoga svjetskog rata jer je tu vrstu rasvjete počela istiskivati električna rasvjeta.

Dolazak električne rasvjete

Godine 1932. bilo je 1975 svjetiljki sa 4780 plamenova, a vrhunac razvitka plinske javne rasvjetne mreže dosegnut je 1934., kada su postavljene zadnje plinske svjetiljke (na Krešimirovu trgu). Godine 1935. u Zagrebu je bilo ukupno 1920 plinskih javnih rasvjetnih svjetiljki. Do tada je električna rasvjeta već ovladala gradskom periferijom, a počela je istiskivati plinsku javnu rasvjetu i iz središta Zagreba. Početkom 1938. broj plinskih javnih svjetiljki smanjio se na 1495 (s ukupno 4635 plamenova), a krajem iste godine na samo 1152 (sa 3687 plamenova).

Mogućnost zamjene plinske rasvjete jeftinijom rasvjetom ili onom koja bi davala bolje svjetlo bila je ugrađena već u prvi koncesijski ugovor, u skladu s kojim se koncesionar obvezivao takvu rasvjetu uvesti u roku od tri godine. Tako su prvi pokusi s uvođenjem električne rasvjete započeli 1885., kada su nabavljeni plinski motori koji su pokretali dinamo strojeva za proizvodnju istosmjerne struje. Zbog nedostataka te vrste električne rasvjete plinska rasvjeta nije napuštena, nego je njezine pozicije ugrozila tek rasvjeta izmjeničnom električnom strujom. Plin je izgubio rasvjetnu funkciju, a postao iznimno važan, ekološki prihvatljiv energent.

Ipak, Gornji grad, Kaptol i Opatovinu i danas osvjetljava 214 plinskih svjetiljki, a krug Gradske plinare Zagreb njih još 25.

Autorica izložbe i teksta je Branka Manin, a grafičko oblikovanje i pripremu izložbenih panoa zaslužna je Kristina Džepina-Bajić. (zg-magazin)