Što učiniti s „Vjesnikom“?

Ne bi bilo loše da taj “novi elektronski Vjesnik” preuzme i ulogu svojevrsne javne tribine preko koje bi svi zainteresirani mogli iznositi svoje ideje, planove, projekte, programe bitne za funkcioniranje i razvoj našeg društva / U vremenu ekonomske krize i recesije neki bi ekonomski stručnjak mogao široj javnosti rastumačiti kako ekonomska znanost objašnjava tu društvenu nepogodu i kakve “recepte” može ponuditi za prevladavanje ovakvog stanja

Zdenko Kremer

Da u Hrvatskoj gotovo i nema dobro “etabliranog” javnog medija koji nije ozbiljno angažiran na projektu debilizacije našeg društva, pokrenutog očito po nečijoj instrukciji, odnosno u nečijem interesu, to je već dugo vremena posve jasno. Danas, nakon “propasti” Vjesnika, može se izgleda reći kako takvog medija, barem u tiskanom obliku, nema uopće. To je vjerojatno najveća šteta koja je nastala stečajem ovog novinskog poduzeća.

Međutim, s obzirom da se tiskani mediji i tako sve manje čitaju, da su troškovi njihovog “funkcioniranja” neprimjereno visoki, a pogotovo s obzirom na pojavu “elektronskog papira” odnosno “elektronskog izdavaštva”, koje se nezaustavljivo širi i značajno mijenja paradigmu novinske djelatnosti, kao i s obzirom na činjenicu da Vjesnik u internetskom izdanju još uvijek izlazi, što znači da se njegova “novinarska jezgra” i dalje funkcionira i drži se na okupu, očito je da postoji mogućnost da se Vjesnik preobrazi u jedan ozbiljan intrenetski tj. elektronski dnevnik, odnosno glasilo koje bi se svojom krajnje profesionalnom i nezavisnom
uređivačkom politikom moglo odigrati značajnu ulogu u našoj medijskoj javnosti, posebice u borbi sa gore spomenutim trendovima, pogubnima za našu sadašnjost i budućnost. Dakako, potpora Hrvatske vlade pritom bi dobro došla, no s obzirom da od ove Vlade, ovakve kakva je, ne možemo očekivati mnogo, Vjesnikovi bi se novinari (ili barem jedan njihov dio), očito trebali samoorganizirati i u suradnji s nevladinim udrugama, sindikatima i drugim sličnim organizacijama uspostaviti jedan sasvim novi sustav poslovanja i novinarskog rada koji bi se mogao pokazati “održivim”.

Zasigurno ne bi bilo loše da taj “novi elektronski Vjesnik” preuzme (uz ostalo) i ulogu svojevrsne javne tribine preko koje bi svi zainteresirani u javnost mogli iznositi svoje ideje, planove, projekte, programe bitne za funkcioniranje i razvoj našeg društva, odnosno obrazlagati ih i braniti u javnim polemikama. Takvih tema u našim medijima danas gotovo da ni nema, čak se i rasprave o vladinim mjerama i programima odvijaju tek s vremena na vrijeme, i to uglavnom u televizijskim emisijama, premda televizija nije primjeren medij za temeljito izlaganje sadržaja ove vrste, kao i za argumentirano sučeljavanje različitih stajališta po tim pitanjima. Kvaliteti sadržaja koje bi donosio taj budući Vjesnik, mogle bi pridonijeti i institucije hrvatske znanosti, kulture, gospodarstva i bilo bi dobro da se ta suradnja odvija sustavno, a ne da, kao što je to bio slučaj do sada, to bude rezultat nečije osobne inicijative i dobre volje. Nema sumnje da hrvatsku javnost, pogotovo onaj njezin dio koji se može smatrati Vjesnikovom ciljanom publikom, zanima, recimo, čime se bave naši samozatajni akademici ili s kakvim se teškoćama suočavaju i kakve rezultate ostvaruju važniji hrvatski gospodarski subjekti (ovakvih informacije u javnosti ima, no one su, koliko se čini, ipak previše šture).

Jedan ozbiljan dnevnik također bi trebao imati i sadržajne komentare aktualnih zbivanja, s tim da bi se posebno trebalo voditi računa o njihovom “balansiranju”, kako bi se izbjegao dojam pristranosti. Nadalje, jedan bi takav dnevnik morao donositi veći broj opsežnijih analize u kojima bi se na sustavan, ali i pristupačan način obradili relevantni fenomeni našega vremena. Primjera ovakvog štiva u “starom” je Vjesniku bilo, no oni su bili relativno rijetki. Začudo, jer je tema bilo i ima ih bezbroj. U vremenu ekonomske krize i recesije, koje traje već godinama, neki bi ekonomski stručnjak mogao recimo široj javnosti rastumačiti kako ekonomska znanost objašnjava tu društvenu nepogodu i kakve “recepte” može ponuditi za prevladavanje ovakvog stanja. Još jednu interesantnu temu, kojom bi se mogao pozabaviti možda i netko iz Hrvatske vlade, predstavlja fenomen da se usprkos toj silnoj automatizaciji, informatizaciji, robotizaciji, tolikim naporima uloženim u efikasniju organizaciju rada, govori ne o skraćenju, već o produženju radnog staža potrebnog za ostvarenje prava na redovnu mirovinu, a usput se sužavaju i socijalna prava stanovništva. Na ovaj problem bi se opet moglo nadovezati pitanje ciljeva i smisla našeg znanstvenotehnološkog i civilizacijskog napretka, itd…

Uz sve ovo treba reći da je jedan bitan problem “starog” Vjesnika bio u tome što je previše sličio ostalim dnevnim listovima, koji su izlazili i danas izlaze u Hrvatskoj. Dakako, svi dnevni listovi, pa i oni  “elektronski” trebaju imati “standardnu” formu i donositi određeni spektar informacija od općeg interesa, no u “novom” bi se Vjesniku, barem što se nekih njegovih sadržaja tiče, mogli napraviti bitni odmaci, u odnosu na onaj od prije, čime bi se taj dnevnik, pogotovo za one zahtjevnije čitatelje (na koje najviše i treba računati), učinio znatno atraktivnijim. Neke su promjene u web izdanju već su učinjene, no mogle bi se učiniti još mnoge druge – primjerice uvođenje novih rubrika koje bi pokrivale gore predložene teme, te promjene u onim postojećim, posebno u rubrikama Sport i Zanimljivosti koje bi se nešto serioznijim pristupom u obradi tema mogle učiniti znatno relevantnijim. Također bi se malo više “takta” trebalo pokazati i pri slaganju i komentiranju vijesti koje se odnose na razne kriminalne radnje i malverzacije u našem društvu, odnosno uopće, na sve što spada u Vjesnikovu “crnu kroniku”. Možda bi se nešto moglo poraditi i na vizualnom dojmu stranica (reducirati njihovo pretjerano šarenilo), kao i na “optimizaciji” rada vjesnikovog web servera.

Nedavno su djelatnici Vjesnika u javnost iznijeli podatak o vrlo dobroj posjećenosti njihovih web stranica (radi se broju pristupa od više stotina tisuća). Autor ovog teksta uvjeren je da bi uz predloženo “preustrojstvo”, broj Vjesnikovih čitatelja još više porastao i da bi zbog toga “elektronski Vjesnik” postao nezaobilazan pozitivan čimbenik u našem medijskom prostoru. Uz to, takav bi medij blagotvorno djelovao i na formiranje nove čitalačke publike koja bi u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti mogla postati ne samo njegov adut, nego i adut cijelog našeg društva u borbi za izgradnju normalnije, pravednije, sretnije i bogatije Hrvatske.

 

Komentari su zatvoreni