Što jest, a što nije popularizacija znanosti

Što jest, a što nije popularizacija znanosti

Svakome je u demokratkom društvu dozvoljena sloboda govora. To je točno. No točno je i to da svakome nije dozvoljeno sve govoriti. Svatko se može deklarirati kao ateist, no svećenik s oltara ipak ne smije govoriti da Boga nema. Ni znanstvenik stoga ne bi smio pisati protiv znanosti – jer tko ne poštuje znanstvenu metodu ne poštuje ni znanost

dr. sc. Nenad Raos

Nenad-Raos-(1)

Nekidan sam se našao u razgovoru sa svojim kolegom koji unatoč tome što je u mirovini još uvijek redovno dolazi na posao. „Što radite?“, pita on mene, a ja njemu da sam upravo završio s pisanjem znanstveno-popularne knjige o postanku života na Zemlji. „O, pa o tome ima mnogo knjiga“, veli on, pa se sve čudi.

Čudim se i ja, još više. Zar ne treba pisati ljubavne pjesme zato jer ih je već mnogo napisano? Zar treba prestati pisati o Drugome svjetskom ratu zato jer o njemu mnogo tisuća knjiga tiskano? Baš obratno: teme su zanimljive baš zato što čitateljima nisu nove. To znači, posebice što se popularizacije znanosti tiče, da za laika treba pisati o poznatome, no na nov, no nadasve pristupačan i zanimljiv način.

Baveći se već četrdeset godina popularizacijom znanosti upoznao sam mnoge ljude – što osobno što kroz njihove tekstove – da bih otkrio kako se mnogi populariziraju znanost, no malo ih to čini na pravi način. Umjesto da ulazim u teoriju, iznijet ću vam primjer Prirode, našeg najstarijeg časopisa za populariziaciju znanosti (izlazi od 1911. godine).

Da uđem u srž stvari: znanost je u 18., a dobrim dijelom i u 19. stoljeću bila gospodski hobi. Lavoisier nije bio kemičar, nego pravnik (te mu glavu nisu odsjekli zbog kemije, nego zbog ubiranja poreza), Goethe se uz književnost bavio i prirodoslovljem, a njegovim je stopama pošao i naš Ljudevit Farkaš Vukotinović (1813.-1893.) koji se uz pravo, književnost i politiku bavio i botanikom. Za takvu je publiku, hrvatsku intelektualnu elitu iz Austrougarske monarhije pokrenut i časopis Priroda. Nakon napornog dana u uredu, što ima ljepše nego odmoriti mozak pročitavši kakav dražeasan članak iz svijeta prirode, odlutati mislima u carstvo biljaka i minerala.

Naslovnica časopisa "Priroda"

Naslovnica časopisa “Priroda”

No ne lezi vraže! Koliko takvih, obrazovanih ljudi u Hrvatskoj ima? Malo. A onda su se u Hrvatskom prirodoslovnom društvu, koje je izdavalo i još izdaje Prirodu, sjetili da bi mogli povećati nakladu ako se okrenu školama. Prema novoj orijentaciji časopisa stvorila se jaka oporba: nije na znanstveno-popularnom časopisu da ispravlja slabosti nastavnog programa. Ono što učenik treba znati treba čuti od svoga nastavnika i naučiti iz svoga udžbenika.

I tako se časopis, sad više od stotinu godina, vrti oko te dvije orijentacije. Urednik časopisa prije mene (Oskar Špringer) orijentirao ga je više prema školama, ja sam ga pak – dok sam bio njegov glavni urednik – usmjeravao prema zahtjevnijem čitateljstvu. I ne znaš što je gore: ljudi koji se bave znanošću „iz hobija“ je malo, a malo je i učenika koji hoće izaći izvan okvira nastavnog programa. Malo je i nastavnika koji su spremeni da ih u tome podrže. Nažalost, Priroda nije u tome osamljena.

Kemija bez pokusa

 Sada vidim da se pod imenom popularizacije prodaju pokusi iz kemije i fizike koje bi svaki učenik trebao vidjeti na satima rečenih predmeta. Još se i sada sjećam kemijskih pokusa iz osnovne i srednje škole koje su moji vrijedni nastavnici izvodili svaki put kada su predavali novo gradivo. Nas nekoliko zainteresiranijih učenika ostajali smo poslije nastave na „kemijskoj grupi“ i s profesorom izvodili pokuse. To se danas ni zamisliti ne može: više od polovice učenika koji dolaze studirati kemiju nisu u životu vidjeli kemijski pokus! Dakle, umjesto da popularizacija znanosti približava znanost običnom čovjeku, kako bi se mogao lakše snaći u novome svijetu, svijetu znanosti, ona pokušava popuniti rupe našeg katastrofano lošeg prirodoznanstvenog obrazovanja. Za ne bi bilo lakše opremiti škole prikladnom opremem i stimulirati profesore da se njome služe?

No nije to sve. Ima još jedan gori oblik popularizacije znanosti. Da bi se nešto moglo objaviti kao znanstveno djelo mora proći barem dvije pozitivne recenzije. Isto vrijedi i za stručne knjige te udžbenike. Drugim riječima, njihovu „znanstvenost“ treba potvrditi znanstvena javnost, čiji su „delegati“ od urednika ili uredništva izabrani recenzenti. To ne vrijedi nužno i za znanstveno-popularna djela. U slobodnoj zemlji svakome je na volju da izda knjigu o bilo komu i o bilo čemu – sve dok ne dolazi u izravan sukob sa zakonom.

Načitao sam se i takvih knjiga! Jedan je vajni „popularizator“ došao na zamisao kako je cijeli svemir ispunjen sitnom tvari koja se sastoji od pau-čistica (ovo „pau“ dolazi od paučina), drugi da je sibirski meteorit bio kuglasta munja (a što je razdvojilo naboje u toj kuglastoj munji autor se nije udostojio ni spekulirati), treći – koji se potpisao pod pseudonimom Brljan – je pak tvrdio kako je uspio dobiti žive stanice miješajući razrjeđivač s vodom. Štoviše, jednom sam takvom autoru bio i recenzent, no unatoč mom negativnom mišljenju (u kojem sam već u prvoj rečenici osporio znanstvenu vrijednost djela), knjiga je ipak ugladala svijetlo dana. Izdavač se valjda nadao da će tom knjigom, zbog atraktivne teme, ostvariti dobit. Nije mu zamjeriti: u nevolji vrag i muhe ždere.

No što je najgore u posljednjem slučaju, autor nije bio nekakav anonimus nego sveučilišni profesor. Njegova knjiga nije doživjela samo kritike od mene (kao recenzenta) nego i od najšire stručne javnosti. Nitko pak nije stao u njezinu obranu, čak ni sam autor. I što sad?

Svakome je u demokratkom društvu dozvoljena sloboda govora. To je točno. No točno je i to da svakome nije dozvoljeno sve govoriti. Svatko se može deklarirati kao ateist, no svećenik s oltara ipak ne smije govoriti da Boga nema. Ni znanstvenik stoga ne bi smio pisati protiv znanosti – jer tko ne poštuje znanstvenu metodu ne poštuje ni znanost.