Što će mi Europa na Trešnjevci

Što će mi Europa na Trešnjevci

Čudnovata je Trešnjevka baš takva. Noću je prati Matoš, prazni lokali, kockarnica, miris kifli i put prema Berlinu. Prati je i miris bazge, magnolija, ruža, breskvi, krušaka… Al´ nigdje trešanja. Čini se, još jedino »Trešnjapek« drži taj ritam

Snježana Kratz

Gledam kroz prozor u noć, ponad ulične lampe, provjeravam pada li kiša. Ništa, teren je čist i suh. Kao krevet. Krenem prema Ozaljskoj i zapuhne me miris bazge. Susjedina. Nadviruje se ona iz dvorišta kao da hoće dohvatiti bor preko puta. Bolje ne, mislim se, golem je i nakrivljen. Za svake oluje i nevremena nekolicina nas moli se, jer nekako se nepovjerljivo ljulja. Ali noć je na Trešnjevci sigurna. Barem se tako čini ili je to stoga što si u poznatom kvartu – »na svom«. Mlačno je. Nije sparno, al´ blizu je. Nagovještaj ljeta. Uvijek se u tom spoju ljeta i noći sjetim Matoševog Notturna »… Mlačna noć; u selu lavež… kasan Ćuk il netopir, Ljubav cvijeća – miris jak i strasan, Slavi tajni pir. … S niskog tornja bat, broji pospan sat …«

Prekinem se(be). Bolje da ja dojedrim do Ozaljske i ostavim se Notturna. Kažu da ga je Matoš napisao u svojim zadnjim danima, dok je ležao bolestan u Vinogradskoj. Pjesma je vrhunska, ali i Trešnjevka je čudnovata. Eto me u Ozaljskoj. Jesam li ja u Ozaljskoj ili Končarevoj? Nad istim vratima, naravno frizeraja, ispod poodpale žbuke boje pijeska stoji ploča Ozaljska 42, odnosno Končareva 128! Na koju stranu krenuti, pitam se? Hajde, krenut ću na Zapad. Zar i ja? Pa prema Remizi. Prvo ću, brojim u sebi lokale – doći do »Berlina«. Jel on još postoji, zapitah se? U kakvom je stanju? Bilo je to nekad mjesto srednje klase, a danas?

Što se dogodilo s Berlinom?

Što se dogodilo s Berlinom, vidjet ću al´ tek kad prođem kockarnicu. Čovječe, koja simbolika! Je li put do Berlina zapravo kockanje? Pa što se ja zamaram s tim? O tome nek misle ovi što odlaze iz Hrvatske. Ja sam na Trešnjevci! Što će mi Europa, pa tu ima svega: i Admirala i American donuta i Hostela 56 … E, al više nema Dvije lipe, Zebeca, Šimeckog, Agrama, a ni čuvenog pekara u Sokolgradskoj ulici s najboljim kiflama u gradu. Čini mi se, nema takvih više. Mirisala bi noću, prije tridesetak godina Končareva ulica od friško pečenih kifli »Kod Šiptara«, kako smo ga zvali ,nikako pogrdno. Dobio je on svoje lokalno ime koje su mu nadjenuli – Trešnjevčani. Red je za kifle kod njega uvijek bio , a bile su dobreee…. Mekane ko duša, podsjećajući okusom na puter štangice, a opet ni to nisu bile, već samo – kifle… Obične. Ukusne, fine, tople… I tako su dobro pasale, u cik zore kada bi se vraćali s tuluma. Ali nema ni Pekara. Prašina na lokalu, tu je sad neki dućančić s poklonima, zove se »Poklončić«. Tako i izgleda.

Do njega, umjesto toplih kifli i pekarske duše, sada je pirotehnika! Prpošan je natpis postavljen vidljivo na dvije ulice, imenom podsjeća na mir al´ kad vidjeh što sve prodaju – uhvati me nemir. Pa kak i neće kad nude tenkovske, schok i poskok petarde i to s bljeskom, super TNT, Lord of war, minotaur… Već sami nazivi najavljuju grozomoru. Doduše, kako kod koga. A kad se sjetim, mi smo čekali u redu na miris puterica, slanaca, buhtli… Na istom mjestu koje danas ne postoji. Nema ga. A nema ni trešanja po kojima je Trešnjevka i dobila ime.

U ulici, u mislima brojim: bazga, magnolija, breskva, ruže, pa kruške, vinova loza, pa opet ruže, jabuke… Al´ nigdje trešanja. Ritam s njima još jedino drži »Trešnjapek« – pekarnica! A nije jedina, na potezu Okička – Trešnjevački plac njih je pet – šest. Zaposlih mozak s pitanjima, a čemu? Prođoše pored mene čistači. Izvrnuše onaj golemi kontejner, a netko u njega bacao šutu pa nas sve pobijeli(la) prašina. Tko mi kriv, što ne gledam. Pa, kako ću kad čitam akciju koja se daje u kockarnici. Akcija i u kockarnici! Pozivaju posjetitelje da dan provedu u tom hramu »sreće«. Na vratima sličice s prekriženim sladoledom. U redu mislim se, možda se zaprlja tepih, uređaj s onim šljivama i jabukama i tko zna čime još. Ne bih unutra. Prekrižen je i pištolj, ne smije se unositi, u redu logično, prekrižen je i pas, a i cigareta. I dok se nadvijah nad vratima hrama izlazi hramski »kockar« ispuhujući oblak dima u noć. Pa šta nije prekriženo?! Je li on kockar ili ih nadgleda? Možda je gazda? Tko zna, al´ dosta je kila mišića u zategnutoj crnoj majici, i donjem dijelu trenirke. Ćelave je glave, mrkog lika čak je i onaj reflektor koji obasjava ulaz u kockarnicu nekako zatitrao od »nabijenog« koji je uplovio u noć. Pa i on prema Berlinu! Šta smo krenuli u istom pravcu?

Susjeda Tilika i Branko Zebec

Iza mene ostaje klimatizirana kockarnica kao zapakirana kutija. Samo se uokolo širi vonj ustajalog zraka kroz koji se su se osjećale natruhe slatkastog parfema pomiješanog s prašinom. Pa nije od ženske koja je prošla. OK, što je prošla al´ – plače. Omanja, mršava, kose plave vezane u rep, mlati rukama po zraku, odrešito. Nešto si govori u bradu. Ljubav? Tko zna! Nastavljam prema Berlinu, ali prije njega, a tik do kockarnice – optika. Guraju se ljepuškasta, a opet »prozirna«, beskrvna lica u izlogu. Naočala svakakvih, poziva isto: kupiš jedne dobiješ dvoje, il tak nekak… Ne želim se sjećati te optike, a usluge još manje. Uđeš unutra i čekaš pol sata da ti se djelatnik obrati. Ignorancija totalna. Grozno mjesto. A na mjestu tog optičarskog vašarišta nekada je bio kafić »Kod Zebeca«.

Branka Zebeca, nogometaša – kažu nezapamćenog napadača koji je čak (pred)vodio njemačkog Bayerna. Ne kužim se baš u nogomet, al´ znam da se sredinom 80 -tih, u izlogu tog kafića, a današnje optike, uvijek u nizu, guralo po nekoliko lokalnih lica koji su raspravljali o nogometu. Konobarica za glavnim šankom briše čaše, mušterije na stojećki, za onim duguljastim uzanim pultom naslonjenim na izlog, s pogledom na tramvajsku stanicu preko puta, ispijaju pivu, povlače dim i razmišljaju o nogometnoj strategiji.

U tom je kafiću radila moja pokojna susjeda, Tilika, zapravo Tekla, Mađarica. Čistila ga je ujutro i popodne. Bio joj je to dodatni posao na ondašnju mirovinu. Pričala je uvijek kako je Zebec dobar gazda, a ona je ponekad znala i nazdraviti u to ime. Sa štamprlekom konjaka. Bila je vrijedna žena, s malim zlatnim naušnicama u ušima u obliku crvenog grožđa obrubljenih zlatom. Ne znam zašto, ali one su mi nekako ostale upečatljive kao i te njene radno – šarene kecelje koje su se tada nosile. Kad se sjetim susjede Tilike – to je slika.

A kakva je slika Berlina? Pa nema do njega još puno. Samo da prođem prazan Šimecki. Hostel 56, Textil house odnosno Second hand shop i tu sam. Kod Berlina, na uglu. Što je sad iza, pomislim dok me obasjava light show semafora na raskrižju Okičke, Ozaljske i Nehajske u stilu ritma legendarne grupe „Boney M“. Provirim, kad iza ugla po Okičkoj u susret meni stiže netko. Noć je. Čujem li ja to: Freeze I’m ma Baker, Put your hands in the air and give me all your money!