Štapići za uši rješavaju problem otpada?

Štapići za uši rješavaju problem otpada?

Sagleda li se širina problema onečišćenja vodenih sistema, pitanje je nisu li su mjere koje predlaže EU samo za zamagljivanje drugih problema i u funkciji podizanja ugleda EU birokrata pred nove izbore? Možda je zabrana štapića za uha izlika kako bi slabije čuli što nam rade i kako se ponašaju

dr. sc. Viktor Simončič

Jedna od najupečatljivijih razlika između mačke i laži jeste da mačka ima samo devet života. ( Mark Twain)

Laž proputuje pola svijeta prije nego istina smogne šansu da obuče svoje hlače. (Winston Churchill)

Viktor Simončič

Predsjednica optužuje predsjednika Sabora da laže, a predsjednik Sabora optužuje Predsjednicu da ona laže. Laže li Predsjednica Republike ili predsjednik Sabora? Jedno od njih dvoje laže. Da spadamo barem u polu napredna demokratska društva ili bi izgubili Predsjednicu, ako ona laže ili predsjednika Sabora, ako laže on. Način kako su se optuživali je kao da se nalaze na ulici. Iako su oboje bili ministri vanjskih polova, očito nisu savladali osnovni alat diplomacije, kako se i najgore može uviti u lijepe riječi. Možda bi onda za laž koristili poznatu izliku gospodina Andrije Hebranga koji je (valjda) uhvaćen u nekoj laži rekao kako on nikada ne laže već samo ponekad ne govori istinu. Kada sam odrastao, za onoga tko ne govori istinu se govorilo da laže. Valjda je to tako kod djece.

Neki puta laži ili bolje rečeno krivo prenijete činjenice mogu postati vrijedno upozorenje za djelovanje. Profesor Igor Čatić je na ovom portalu, upozoravajući na rastući problem plastičnog otpada u oceanima (http://zg-magazin.com.hr/mikroplastika-i-makroplastika-u-oceanima/) spomenuo kako je važnost problema proizvedena (i) na osnovi faktoida. On je faktoid pojasnio iskazima koji sadrže istine i one druge misli. Na internetu se može naći definicija kako je faktoid lažna izjava predstavljena kao činjenica ili istinita, kao kratka ili trivijalna činjenica (dijela) vijesti ili informacije, ali i dio informacije koja se čini kao da je istinita jer je objavljena.

Zavode nas faktoidima

Naveo je kako je faktoidni pristup plastičnim vrećicama svojedobno vrsno rastumačio Romeo Deša, na svom blogu Plastično je fantastično (http://blog.dnevnik.hr/plasticno-je-fantasticno/2012/08/1630928978/ubijaju-li-plasticne-vrecice-100000-morskih-sisavaca-i-milion-morskih-ptica-godisnje.html). Naime, izjava da plastične vrećice ubijanju sto tisuća morskih sisavaca i milijun morskih ptica godišnje, jedna je od najčešćih izjava zagovornika zabrana plastičnih vrećica, a ispada da baš i nije tako. U londonskom The Timesu 8. veljače 2012. objavljen je članak: Series of blunders turned the plastic bag into global villain (Serija zabluda pretvorila je plastičnu vrećicu u globalnog zločinca) gdje je navedeno: »Glavna izjava zagovornika zabrana plastičnih vrećica je da one ubijaju više od 100 000 morskih sisavaca i milijun morskih ptica svake godine. Međutim, te brojke zasnovane su na krivoj interpretaciji kanadskog istraživanja provedenog u Newfoundland 1987. kojom prilikom je utvrđeno da je između 1981 i 1984. godine više od 100 000 morskih sisavaca, uključujući i ptice, uginulo zbog zapletanja u ribarske mreže. Kanadsko istraživanje uopće nije spominjalo plastične vrećice«.

Vjerujem da plastične vrećice ne ubijanju sto tisuća morskih sisavaca i milijun morskih ptica godišnje, ali drago mi je da je informacija koja nije bila temeljena na istini, dovela do podizanja svijesti o potrebi zaštite oceana. Po istom principu trebalo bi zaštiti i druge vodene ekosisteme, od unosa (ne samo) plastičnog otpada, a posebno teško razgradivih (ne samo) plastičnih mikročestica.

Europska komisija ovih dana predlaže zabranu desetak plastičnih proizvoda koji se inače mogu najčešće naći u plastičnom otpadu koji zagađuje more, a to su plastični štapići za uši, plastični štapići za balone, plastični pribor za jelo i tanjure i plastične slamke, dok se predviđa značajno smanjivanje korištenja plastičnih boca za pića, plastičnih čaša, plastičnih kontejnera za hranu, plastičnih vrećica te plastičnih omota za slatkiše poput onih za bombone.

Navedeni plastični proizvodi navodno čine čak 70 % otpada koje se može naći na europskim plažama te oko pola otpada koje zagađuje more. U Mediteranu od tih 70 % barem 90 % otpada dolazi iz Afrike i Azije. Vjerojatno navedena vrsta otpada predstavlja znatno manje od 1 % plastičnih proizvoda koji postaju otpad isključivo krivnjom nas građana. U svjetskim razmjerima to je vjerojatno tek 0,0….1 % ukupnog plastičnog otpada.

Brnistra kao zamjena za pamuk

Tih desetak plastičnih proizvoda nemaju baš puno veze s mikroplastikom, s djelićima manjim od 5 µm, koji nastaju zbog atmosferskih utjecaja i usitnjavanja velikih plastičnih dijelova. Dvije trećine tih čestica nastaje trošenjem sintetskih tekstilnih vlakana i autoguma. Profesor Čatić pojašnjava kako se vlakna razlikuju samo po ulazu u proces, jesu li uzgojena (npr. pamuk) ili načinjena od fosilne plastike (nafte, prirodnog plina ili ugljena). Vlakna fosilnog porijekla imaju tržišni udio veći od 60 posto (npr. sportske majice od PET-a). Za proizvodnju pamučnih vlakna, prema nešto starijim podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), troši se 25 posto svjetske proizvodnje pesticida i ogromne količine vode, pa isušuju čitava jezera. Kako navodi profesor, postoji jedan jedini prirodni ulaz u proizvodnju vlakana za tekstil. To je samonikla brnistra.

Sagleda li se širina problema onečišćenja vodenih sistema, pitanje je da li su mjere koje predlaže EU samo za zamagljivanje drugih problema i u funkciji podizanja ugleda EU birokrata pred nove izbore? Jer kada se ne mogu riješiti nagomilani socijalni i drugi problemi, koji dobar dio biračkoga tijela vodi prema političkim grupacijama, u najmanju ruku problematičnih demokratskih opredjeljenja, pažnja se možda namjerno skreće na nešto što senzibilizira.

U nedavnoj emisiji na HTV-u profesor Čatić je spomenuo kako mu se čini da se ponavlja scenarij uoči izbora zastupnika za Parlament EU 2013. Tada je komesar za zaštitu okoliša, Slovenac Jože Pogačnik pokrenuo kao promidžbenu kampanju za te izbore akciju o zabrani plastičnih vrećica. Hrvatska je (opravdano!) kao jedina glasala protiv te zabrane, s izlikom da je razlog zaštita okoliša. Kako je briga za okoliš bila samo izlika za zabranu potvrdila je gotovo neprimjetna izjava tadašnjeg komesara dana jednoj našoj novinarki: »Zabranjujemo vrećice od 15 do 50 mikrometara jer se EU ne može suprotstaviti konkurenciji iz Azije«.

Problem otpada postaje sve veći. Pod hitno treba poduzeti puno ozbiljnije mjere, ne samo u zaštiti vodenih sistema, od ovoga što propagira EU birokracija. A kod nas, iako problem otpada nije riješen uz obalu od Dubrovnika, preko Splita i Zadra sve do pred Rijeku, u većini kontinentalnog dijela, pa ni u Zagrebu, samo da se netko ne dosjeti kako prvo treba riješiti problem štapića za uha, pa da se tek onda ide rješavati ono što su civiliziraniji riješili prije puno desetljeća. Pitam se, nije li zabrana štapića za uha izlika kako bi slabije čuli što nam rade i kako se ponašaju? A što se tiče samih štapića za uha, moj nažalost pokojni prijatelj, otorinolaringolog Milan, upozoravao je kako nevješta upotreba štapića može prouzročiti velike nezgode. Ispada ne samo u uhu!

Komentari su zatvoreni