Srpanjske žrtve u Zagrebu, samoubojstvo Van Gogha

Srpanjske žrtve u Zagrebu, samoubojstvo Van Gogha

29. srpnja 1845. godine na Markovu trgu došlo je do krvoprolića. Austrijska je vojska reagirala pucnjavom na narodnjake i tada je poginulo petnaest te ranjeno tridesetak ljudi

Van Gogh za sebe kaže: Slikarstvom želim izraziti svoj iskreni ljudski osjećaj, a ne težim se svidjeti ovome ili onome

Dogodilo se na današnji dan, 29. srpnja:

1845.Srpanjske žrtve u Zagrebu: U sukobu mađarona i simpatizera Narodne stranke, a zbog županijskih izbora, na današnji dan, 29. srpnja 1845. godine na Markovu trgu došlo je do krvoprolića. Austrijska je vojska reagirala pucnjavom na narodnjake i tada je poginulo petnaest te ranjeno tridesetak ljudi. Prvi hitac bio je ispaljen iz kuće mađaronskog odvjetnika Tadije Ferića, koja se nalazila na uglu Markova trga i Mletačke ulice. Mnoštvo koje je došlo na pogreba žrtvama, i ondje je prosvjedovalo protiv mađarskog hegemonizma u Hrvatskoj.

srpanjske-zrtve-1845

1868.Sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba, sporazum kojim je uređen  položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske monarhije i ustroj središnje vlasti u Hrvatskoj, temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.  Prije toga je sklopljena Austro-ugarska nagodba, čime je dotadašnja jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom i državnopravnom ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio monarhije, a Banska Hrvatska, s Vojvodinom u ugarski. Prema toj nagodbi Hrvatska je bila samostalna u području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja te nastave i pravosuđa, a ostali su poslovi bili zajednički. Glavni su problemi bili to što Hrvatska nije dobila financijsku samostalnost, a nije riješena ni pripadnost Rijeke, o čem je doneseno „privremeno“ rješenje koje je u praksi išlo u korist Mađara.

1907. – U Karlovcu rođen hrvatski jezikoslovac i prevoditelj, velikan hrvatske jezikoslovne znanosti  Ljudevit Jonke (urmo 1979. u Zagrebu). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim, a studirao je i na Karlovu sveučilištu u Pragu. Bavio se istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike, a 1950-ih je počeo sustavno proučavati dotad posve zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. stoljeća. Sudionik je Novosadskoga dogovora, stilizator i zajedničkoga pravopisa, kao i jedan od urednika Rječnika hrvatskosrpskoga jezika.

Čim je primjena novosadskih zaključaka počela ići na štetu hrvatskoga jezika ušao je u niz polemika sa srpskim jezikoslovcima. Poslije donošenje „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika  osuđen je zbog „nacionalizma“,  a nakon puča u Karađorđevu prisilno je umirovljen 1973. godine. Od tada je radio na završetku Rječnika JAZU. Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta u Telegramu i Vjesniku, uređivao časopis Jezik i bio predsjednik Matice hrvatske. Bio je profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu, član JAZU/HAZU i direktor Akademijina Instituta za jezik.

1934. – U 88. godini života umro katolički svećenik, ugledni hrvatski arheolog i povjesničar Frane Bulić. Nakon završene teologije i svećeničkog ređenja na Bečkom sveučilištu, završio je studij klasične filologije i arheologije. Nakon što postao upraviteljem Arheološkog muzeja u Splitu, 1878. povjerena mu je i dužnost konzervatora za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području cijele Dalmacije. Bio je zastupnik Dalmacije u carevinskom vijeću u Beču, gdje se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.

Natpis na sarkofagu kraljice Jelene

Natpis na sarkofagu kraljice Jelene

Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja u mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu. Otkrio je baziliku u Manastirinama. U Rižinicama kraj Solina otkrio je kameni uložak s natpisom kneza Trpimira, kao i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine. Bulić je sa suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti, jer sadržava podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva. Na Gospu otoku otkrio je i temelje crkve sv. Marije i crkve sv. Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće. Napisao je iz članak i knjiga.

1856. U u lječilištu Endenich nedaleko od Bona umro njemački skladatelj Robert Alexander Schumann  (Rođen: 8. lipnja 1810. u Zwickau). Majstor solo-pjesme,uz Schuberta on je najvažniji zastupnik njemačkog Lieda u prvoj polovici XIX. stoljeća. Premda je još u sedmoj godini počeo skladati, a u trinaestoj nastupati kao pijanist, Schumann će se tek mnogo kasnije posvetiti glazbi. Veoma je mlad ostao bez oca pa je po majčinoj želji poslije mature otišao u Leipzig na studij prava. Kad se upoznao s glasovitim pedagogom Friedrichom Wieckom i bio oduševljen izvanrednom pijanističkom nadarenošću njegove devetogodišnje kćeri Klare, i sam je počeo učiti kod Wiecka. Za glazbu se potpuno opredijelio poslije Paganinijeva koncerta u Heidelbergu. Imao je 19 godina. Učitelj Wieck prorekao mu je sjajnu karijeru. Ali Schumann je, želeći ojačati četvrti prst, doveo desnu ruku do djelomične paralize, od koje se nikada nije potpuno oporavio, pa je pijanističku karijeru morao zamijeniti skladateljskom.

Napisao je: četiri simfonije, tri gudačka kvarteta, tri klavirska trija, koncerte za klavir, violinu i violončelo, klavirske skladbe: Leptiri, Karneval, Dječji prizori, Album i život žene, Pjesnikova ljubav, Mirte i još mnogo toga.

Nakon vjenčanja s Klarom, samo u prvoj godini braka, Schumann je napisao 145 pjesama, koje očito govore o bogatstvu i osjetljivosti njegove duše. Ljubav u svim nijansama od prvih drhtaja srca preko vedrine, nade i tuge, razočaranja, do beskrajne radosti, obožavanja i ispunjenja najskrovitijih želja, te jecanja nad gubitkom nenadoknadivog.Sreća mu je, međutim, bila kratka vijeka. Već u četrdesetoj godini počinje patiti od sve jačih nastupa živčane depresije. Ubrzo je nastupilo ludilo. Uvjeren da ga netko progoni, bacio se jednog dana u Rajnu. Uspjeli su ga spasiti, ali je dvije iduće godine živio potpuno pomračena uma.  Umro je 29. srpnja 1856. u lječilištu Endenich nedaleko od Bona.

1856. – Prirodoslovac Johann C. Fuhlrott kod Düsseldorfa pronašao kosti čovjeka iz starijega kamenog doba; prema nalazištu nazvan neandertalac.

Iz postave Muzeja krapinskih neandertalaca

Iz postava Muzeja krapinskih neandertalaca

1890. – U mjestu Auvers-sur-Oiseu, blizu Pariza nizozemski slikar i grafičar Vincent van Gogh počinio samoubojstvo (Rođen: 30. ožujka 1853. u Brabantu u Nizozemskoj). Ovaj  predstavnik cjelokupnog europskog ekspresionizma jedan od prvih umjetnika koji je deformirao prirodni oblik kako bi postigao što jaču i intezivniju izražajnost. Svaki je autoportret dio autobiografije i u njima se zrcali njegova životna drama. Ostvario je opus od 850 slika i više od 900 crteža i akvarela, razasutih danas po mnogim galerijama Europe i Amerike.

Autoportret

Van Gogh: Autoportret

Prve slike vezane su uz želju da nakon kratkog studija teologije ode među rudare i postane njihov propovjednik. Tako nastaju male slike i gotovo sve u crnom, kao što su tkalci ili interijeri, a svi su likovi sumorni. To je odraz njegove svijesti osjetljive ćudi koja je i u životu često proživljavala krize, pa tako nastaju strastvene slike. Van Gogh za sebe kaže: Slikarstvom želim izraziti svoj iskreni ljudski osjećaj, a ne težim se svidjeti ovome ili onome.

Početkom 1886. godine odlazi u Pariz gdje otkriva impresioniste Moneta, Sisleya i Pissaroa, no najviše na njega djeluje japanski višeslojni drvorez. Njegova se paleta radikalno mijenja. Od tada primjenjuje čiste i otvorene boje, a oblike konturira tamnom bojom. U proljeće 1888. godine putuje na francuski jug, u Provansu, i zadržava se u Arlesu. Pod južnim suncem pada u kromatski zanos. Njegove su se boje zažarile, zasjale i zablistale kao da je u njima svjetlo samoga sunca. Van Gogh je slikao sve u prirodi, a njegov prijatelj Gauguin na temelju bilježaka. Gauguin je stigao u Arles na poziv Van Gogha kako bi zajedno slikali u prirodi, ali brzo se pokazalo da između njih postoje neuklonjive suprotnosti, pa su se jedne noći i posvađali. Van Gogh je čak dohvatio i nož želeći ubiti Gauguina, no ubrzo se osvijestio i kaznio sam sebe odrezavši si uho.

U svibnju 1889. Van Gogh odlazi u bolnicu za duševne bolesti i tamo bez prestanka crta i slika. Izdržao je 14 mjeseci: 29. srpnja 1890. godine u polju kraj puta naslanja se na deblo koje je slikao, hvata revolver i ubija se. Tako razbija svoj rastrojeni tjelesni stroj i zauvijek izmiče svim krizama.

london 1948_OI1948. – U Londonu počele 14. ljetne olimpijske igre na kojima Japan i Njemačka još ne smiju sudjelovati.

1990. U Beču umro socijaldemokratski političar i državnik Bruno Kreisky (rođen  22. siječnja 1911.), antifašist. Od 1959. do 1966. bio je austrijski ministar vanjskih poslova, od 1967. vođa Socijaldemokratske stranke, četiri puta izabran za kancelara.  Neumorno se zauzima za sporazumijevanje i suradnju u Europi i na Bliskom istoku. (zg-magazin)