Sramoćenje himne

Sramoćenje himne

Na kraju, pitam se ja, zašto u himnu ne staviti Dubrovnik, Liku i Krbavu, Plitvička jezera, drniški pršut i slavonski kulen? Sve su to važne stvari za Hrvate, a i šire. (Ovdje se šalim, no bojim se da bi me predlagatelji novoga teksta i oni koji ih podržavaju mogli shvatiti ozbiljno)

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Otvorih Jutarnji list od 19. travnja na 14. stranici, pa širom otvorih oči. Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da Međimurci predlažu da u hrvatsku himnu uđe i Mura, a da ih u tom prijedlogu – joj! – podržavaju tako ugledne ustanove poput Matice hrvatske, Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, Varaždinska biskupija i to zna tko još sve ne. „Zar smo do toga došli?“, pitam se. A evo zašto.

Tekst hrvatske himne nitko nije mijenjao čitavo stoljeće otkako je, 1835. godine, napisana. Nije ju mijenjao ni Aleksandar Karadžorđević kada ju je proglasio za dio himne Kraljevine Jugoslavije. (Da se prisjetimo, himna prve Jugoslavije sasvojala se od tri dijela – srpske, hrvatske i slovenske himne.) Da tekst himne nije baš najbolji došlo je na pamet tek dr. Anti Paveliću, pa je u nju uz Savu uvrstio i Drinu. Zašto baš Drinu? Pa zato što su se granice NDH, sjetimo se opet iz povijesti, protezale do Drine, što dakako nije bilo svima po volji. (No za te i takve je jedan drugi pjesnik smislio stihove „Bjež’te psine preko Drine u… „) Na kraju je došla i nova država. Hrvatska nema više pretenzije na Drinu, no zato treba spomenuti Dravu, a bogme i Jadransko more.

Živimo, brate, od turizma, a što ne živimo i od brodogradnje i pomorske trgovine to ćemo načas zaboraviti. Na kraju, pitam se ja, zašto u himnu ne staviti Dubrovnik, Liku i Krbavu, Plitvička jezera, drniški pršut i slavonski kulen? Sve su to važne stvari za Hrvate, a i šire. (Ovdje se šalim, no bojim se da bi me predlagatelji novoga teksta i oni koji ih podržavaju mogli shvatiti ozbiljno. Stoga se ograđujem u ovoj zagradi.) No da se vratimo na meritum, kako glasi izvorni tekst hrvatske himne?

Sporni stihovi „Horvatske domovine“ glase jednostavno ovako:

Teci, Sava hitra, teci

Nit’ ti Dunaj silu gubi,

Kud li šumiš, svijetu reci:

Da svog doma Horvat ljubi.

Što je pjesnik time htio reći? Htio je reći da je hrvatski narod živ, vitalan i vječan poput rijeke (Save) i da se ta mala rijeka, rijeka hrvatskoga naroda, ulijeva u rijeku svih naroda (Dunav), no da unatoč tome ne gubi svoju snagu. Ako volimo svoj narod, ne trebamo zato biti zatucani, ne trebamo se zato zatvarati prema svijetu. Prekrasna metafora. I tu je metaforu prvo ubio Ante Pavelić, a onda su je dotukli bezbrojni „pjesnici“ poslije njega.

Da kažem sasvim jasno i jednostavno: svaka je himna dio povijesti, ona je nastala u svome vremenu i kao takvu je treba poštivati. Što imaju današnje Sjedinjene Države sa svojom himnom – tko u zoru gleda američku zastavu? Što ima Marseljeza s današnjom Francuskom – tko hoće lijevati „prljavu krv“ svojih političkih protivnika po ulicama? No ta dva velika, doista velika naroda prihvaćaju himnu kao pjesmu trenutka, povijesnog trenutka u kojem je ona nastala.

A što čine Hrvati? Oni bi vazda nešto mijenjali. Pitam ja varaždinskog biskupa i njegovu svitu iz Varaždinske biskupije zašto ne mijenjaju svoje molitve i crkvene pjesme? Zar ne bi bilo primjerenije – jer smo republikanci i demokrati – o Božiću pjevati „narodil nam se premijer nebeski“? Ili čemu spominjanje kruha u Očenašu, kad mnogi jedu malo ili nimalo kruha? Ja bih to promijenio u „nutrijente naše svagdašnje“. To bi bilo znanstveno ispravnije i kulturološki korektnije. Kao što bih Boga Oca, u ima ravnopravnosti spolova (oprostite, rodova), promijenio u Boga Majku (s time da oba termina treba koristiti sinonimno). Uostalom, i Bibliju bi trebalo modernizirati.

Nadam se da su me čitatelji shvatili. A tko nije, bojim se da ni neće.

Komentari su zatvoreni