Spoj tradicije i tehnologije: Za izradu posebnih licitarskih kalupa koriste 3D pisače

Spoj tradicije i tehnologije: Za izradu posebnih licitarskih kalupa koriste 3D pisače

Nina Jecić: Bez kalupa nema licitara. Mi imamo kalupe i za životinje koje ne žive u našoj zemlji, poput lava, na primjer. No izMilke” su željeli kravu, a baš takvog kalupa nije bilo na tržištu

Razgovarala: Melita Funda

Zagrepčanka Nina Jecić vlasnica je živopisnog obrta »Licitar« na Trešnjevci. Diplomirala je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Budući da se oduvijek zanimala za hrvatsku tradicijsku baštinu i etnologiju, početkom 2000-ih utemeljila je vlastiti obrt. U nastojanju da se hrvatski licitari spase od zaborava Jecić je osmislila zaštićenu robnu marku Toplo srce hrvatskoga puka koja objedinjuje asortiman licitarskih proizvoda namijenjenih suvremenom tržištu. S Ninom Jecić smo razgovarali o poduzetništvu, što danas znači voditi samostalni obrt u Hrvatskoj, o proizvodnji licitara i povijesti medičarstva te o očuvanju kulturne, odnosno tradicijske baštine. Naša nam je sugovornica otkrila mnogo zanimljivih i autentičnih stvari vezanih uz licitarstvo u Lijepoj Našoj.

Gospođo Jecić, prije nego nam kažete nešto više o medičarstvu i proizvodnji licitara, možete li nam reći što znači biti obrtnik/ica u Zagrebu u sadašnjem trenutku?

Imati obrt ili privatni posao znači imati veliku odgovornost, ali i slobodu. Kada vodite vlastiti posao niste vremenski ograničeni kad biste trebali doći na radno mjesto i slično, ali posao morate napraviti na vrijeme i u dogovorenom roku. Na vama je hoćete li ga napraviti u jutarnjim, poslijepodnevnim ili večernjim satima. Dakle, imate slobodu organizacije, međutim, veoma je bitno da savjesno radite i da ste točni. Nema prebacivanja i ostavljanja radnih zadataka za sutra.

Nikad nisam zažalila što sam otvorila vlastiti obrt. Svojevremeno sam radila u Ministarstvu znanosti u Upravi za visoku naobrazbu, najduže sam radila na državnim stipendijama. Kraće vrijeme sam radila i u Nacionalnom vijeću za visoku naobrazbu. To su bili administrativni poslovi koji me nisu ispunjavali. Takvo poslovno okruženje nije bilo nimalo poticajno. U Ministarstvu sam radila uglavnom na ugovor o djelu što nije bilo prihvatljivo. Kad vam ne ide radni staž, teško je imati osjećaj sigurnosti i planirati obitelj i privatni život. To je prevelika neizvjesnost. Radila sam punih šest godina, a evidentiranog radnog staža u radnoj knjižici sam imala samo godinu i pol. I onda sam odlučila napraviti zaokret i okrenuti se proizvodnoj djelatnosti. Mi smo proizvodni obrt, a takvih je obrta jako malo. Mislim na ukupnu proizvodnju, ne samo na proizvodnju licitara. Ako govorimo o tradicijskim obrtima u Hrvatskoj, riječ je o nekih 20 do 25 živućih obrta.

Kako ste se odlučili za medičarstvo, odnosno proizvodnju licitara?

Po zvanju sam diplomirana arheologinja. Studij arheologije sam završila iz ljubavi. Kad sam počela razmišljati o samostalnom poslu, znala sam da si ne mogu priuštiti da upišem još jedan studij. I tako sam razmišljala o tome što bih mogla raditi, što mi se zaista sviđa i što bi se moglo relativno brzo naučiti i svladati. Sjetila sam se medičarskog obrta i proizvodnje licitara. Licitari su me neobično podsjećali na djetinjstvo i neka prošla vremena kad sam kao djevojčica odlazila u Bakačevu kupiti licitare. Govorim o vremenu kad su se licitari u Zagrebu mogli kupiti samo na jednom mjestu – u Bakačevoj ulici. Počela sam proučavati dostupnu literaturu i stupila sam u kontakt s gospođom Đurđom Škledar iz Bedenice od koje sam mnogo toga naučila. U početku samo zajedno radile, a kasnije sam se osamostalila i krenula u vlastitu proizvodnju.

Vlastiti obrt sam otvorila 2001. godine. Prvo sam dobro proučila tržište a potom sam napravila dizajn za proizvode i ambalažu. Isprva je obrt bio registriran u vlastitom stanu, a 2006. smo unajmili ovaj prostor u kojem smo još i sad. Smjestili smo se tu na Trešnjevci koja je tradicionalno radnička četvrt. Malo po malo smo rasli. Jedan, dva, tri zaposlenika i od 2010. godine ima nas četvero zaposlenih.

Kojim ste se kriterijem vodili pri zapošljavanju ljudi?

U svemu je bitna praksa i iskustvo pa tako i u odabiru potencijalnih zaposlenika. Objavila bih oglas u novinama i na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Bilo je mnogo kandidata. Nakon što napravite uži izbor između prijavljenih kandidata, sljedeći je korak da tridesetak ljudi pozovete na razgovor. Za svakog kandidata imate 15-ak minuta unutar kojih morate jako dobro procijeniti osobu. Uz životopise koje sam pročitala, zanimao me i rukopis kandidata. Prema njemu sam procjenjivala kako bi mogli crtati i ispisivati licitare. Naravno da je to vještina koja se uči, ali moguće je vidjeti nečiji potencijal iz njegova rukopisa. Nakon prvog kruga razgovora suzila sam krug kandidata i ponovno ih pozvala na razgovor. U drugom krugu sam si mogla priuštiti da kandidatima posvetim više vremena. Neka posebna edukacija za ovu struku ne postoji. Svi smo sve postepeno naučili ovdje u našoj radionici. To je vještina koja se uči, a brzina dolazi praksom. Pekarstvo i slastičarstvo su najbliži medičarstvu. Potrebno je da ste vješti u pečenju, želatiniranju i oslikavanju, tj. crtanju, a to je najsloženiji dio posla.

Kako biste nam opisali medičarski obrt i svijet licitara?

Svijet licitara je zanimljiv, doslovno sladak i lijep. Ovdje u našem obrtu, mi smo licitar zamislili kao svehrvatski suvenir. Zašto ga ograničavati na pojedino područje poput Hrvatskog zagorja ili zagrebačkog područja? Licitar je doista svehrvatski suvenir. Nakon Drugog svjetskog rata medičari su djelovali u Crikvenici i duž Jadranske obale. Kasnije su nestali. Danas je Karlovac najjužnija točka u kojoj ima medičara. Nekad je licitar bio poslastica, vrsta kolača. Danas više nije tako. Licitar je danas prvenstveno darak, suvenir, lijep poklon i uspomena. Mi u našem obrtu proizvodimo licitare kojima se obraćamo stranim turistima. Naši su licitari svojim tekstom prilagođeni stranim turistima.

Što se tržišta tiče, pokrivamo cijelu Hrvatsku. Nemamo vlastitu maloprodaju, naši se proizvodi mogu naći u boljim suvenirnicama kao i u prodajnim lancima po Hrvatskoj, a to su Ina, Tisak, Hrvatska pošta. To je jedan dio, a drugi dio se odnosi na inozemno tržište. U SAD-u smo jedno vrijeme imali zastupstvo i to se uglavnom svodi na naše iseljenike. Oni naručuju za razne prigode i proslave, to su kulturno-umjetnička društva, naši klubovi i sl. Prvenstveno govorim o našim iseljenicima u Kanadi, SAD-u i Australiji.

Koliko je zapravo velik interes za licitare?

Medičarstvo svoj procvat doživljava početkom 20. stoljeća. Medičari su doista bili ugledni i bogati ljudi u društvu. Nakon Drugog svjetskog rata, zbog promjene načina života i odlaska većeg broja ljudi u gradove, ali i zbog industrijske revolucije medičarstvo u Hrvatskoj je palo na niske grane. Medičarstvo je dugo vremena bilo svedeno na selo i ruralno stanovništvo, na proštenja, kirbaje i crkvene svetkovine. Kad sam ja počela raditi, moja je želja bila izvući taj obrt iz zaborava i dati mu nešto novo – veću vrijednost, istaknuti ga kao vrhunski suvenir prepoznatljiv na području cijele Hrvatske i u svijetu. Licitar je dio našeg identiteta i tradicije. Osim proizvodnje licitara uveli smo i licitarske radionice kako bismo popularizirali taj prekrasan tradicijski obrt. Jako je dobar odaziv na naše radionice. Na njih dolaze osnovnoškolci, srednjoškolci, zaposlenici tvrtki u okviru team buildinga, turističke agencije nam dovode strance, prvenstveno Japance. U tom smislu surađujemo i s drugim gradovima, ne samo sa Zagrebom, npr. sa Slavonskim Brodom i Zadrom. Naš kalendar je pun dogovorenih radionica. Inače, imamo sjajnu suradnju s Turističkom zajednicom Slavonskog Broda.

Recite nam o proizvodnji licitara. Koliko je vremena potrebno da nastane licitar?

Sušenje je važan dio proizvodnog procesa

Da biste napravili mali licitar u obliku srca ili nekog drugog oblika, potrebno je barem tjedan dana. Tijesto za licitare se tanko razvalja i izrezuje metalnim kalupima, nakon čega se oblici peku, a potom lijepe uz umetanje uzice između dva oblika. Nakon toga se ostavljaju na sušenju nekoliko dana. Kad su posve suhi, umaču se u želatinu, ovjese o čavlić i opet se suše dva, tri dana. Ako je vlažno vrijeme, trebaju se i duže sušiti. Moraju biti potpuno suhi i glatki da bi se mogli oslikavati. Znači, treba sedam do deset dana da imate gotov licitar spreman za pakiranje i prodaju.

Proces je takav i ne smije se brzati jer biste mogli dobiti loš proizvod. Primjerice, ako se licitar nije do kraja osušio, mogao bi početi pljesniviti. Gotovo svaki dan pečemo, želatiniramo i oslikavamo licitare. Morate biti spremni za tržište. Nemamo velike zalihe, ali morate imati gotov proizvod jer kad stigne narudžba, jednostavno morate biti spremni isporučiti robu u roku od dan, dva, posebno u sezoni.

Jeste li imali neke specifične narudžbe?

Jesmo. Iz Milke su željeli kravu, a baš takvog kalupa nije bilo na tržištu. Postoji zaista mnogo vrsta kalupa, ali krave nije bilo. Dobro je imati svakojakih kalupa, nikad ne znate kad će vam koji od njih zatrebati. Ako ne možete naći kalup, morate ga sami izraditi. Bez kalupa nema licitara. Mi imamo kalupe i za životinje koje ne žive u našoj zemlji, poput lava, na primjer. Tijesto za licitare se izrezuje pomoću metalnih kalupa. Danas je lakše napraviti kalupe jer postoje 3D pisači koji olakšavaju cijelu stvar. Nekad je to bilo daleko teže, prvo se željeni oblik morao ispiliti u drvetu, a zatim bi se prema njemu savijao komad lima.

Kako je sa sirovinama, gdje ih nabavljate?

Kad govorimo o sirovinama, sve je hrvatsko. Nabavljamo ih kod naših prehrambenih industrija. Premda je licitar danas ukrasni predmet, on se sastoji od jestivih dijelova osim ogledala, uzice i magneta. Licitari se lijepe prirodnim ljepilom, sa smjesom od brašna i vode. Osnovna jarko crvena boja je jestiva, to je boja poput one boje kojom se za Uskrs bojaju pisanice.

Postoji li nešto novo što se može dodati tradicionalnom licitarskom srcu a da ono ne izgubi na svojoj prepoznatljivosti?

Mnogo toga se može dodati a da se pri tom sačuva autentičnost. Mi smo, na primjer, licitar sveli na tri boje. Ako pogledate licitare na proštenjima, oni imaju na sebi pet, šest ili sedam boja. Mi smo sveli na osnovnu crvenu uz dodatak bijele i zelene. Naši ukrasni cvjetići su bijelo-crveni. Nismo htjeli taj proštenjski kolorit iako je jako lijep, htjeli smo vlastiti drugačiji proizvod. U kreiranju novog izgleda tradicionalnih licitara možete otići u suvremeni dizajn. Doduše, to ga može promijeniti do te mjere da na kraju bude jako teško prepoznati da je to hrvatski tradicijski licitar. Mi to u našem obrtu nismo željeli. Međutim, postoje različite narudžbe za tvrtke i u takvim slučajevima tvrtke žele svoje boje. Imaju svoja grafička rješenja i znakove i mi im to tako i napravimo. Također, možete varirati oblike. Tržište nudi određeni broj kalupa, ali vi si možete napraviti ono što vi želite i što vam treba.

Klasični licitarski oblici su srce, potkova, konj, beba, ptičica i gljiva. Nekad su se izrađivali veliki licitari, nije bilo ovih malih kakve danas proizvodimo. Mali licitari se rade u zadnjih 40, najviše 50 godina. U prošlosti bi mladić darovao veliko licitarsko srce voljenoj djevojci. Kad bi se ljudi vjenčali poklanjala bi im se velika licitarska potkova za sreću. Kad bi se rodio dječak poklanjao se licitarski konj, a djevojčica bi dobila licitar u obliku bebe. Sve je imalo smisla i svrhu. Božićna drvca bi se kitila licitarima, a djeca bi jedva čekala da se raskiti jela ili bor pa da mogu navaliti na ukusan i jestiv »božićni nakit«. Stvari se mijenjaju pa čak i u samoj recepturi. Nekada se licitari nisu uranjali u želatinu, samo bi se malo obojali kistićem. Koristile su se prirodne boje ili bi ih se čak ostavljalo neobojane, takozvani »bijeli licitari«. Bijelo pečeno tijesto bi se samo malo našaralo. Tijesto za licitare mora biti slatko. Nekad se dodavao med, a danas šećer jer je jeftiniji. Slatko tijesto se drugačije »ponaša« od slanog tijesta. Promjene su prilagođene zahtjevima vremena u kojem živimo.

Koliko ima literature o medičarstvu?

Prije nego sam se počela baviti proizvodnjom licitara, proučila sam dostupnu literaturu. U Hrvatskoj je, nažalost, ima malo. Dr. sc. Iris Biškupić-Bašić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu napisala je magistarski rad na temu medičarstva i rekla bih da je to nešto najsustavnije što je objavljeno na tu temu. Postoje i članci u etnografskim časopisima. Neke sustavnije literature baš i nema. Inače, u Hrvatskoj se prvi obrtnici licitari spominju u 17. stoljeću na području Varaždina koji su pripadali štajerskom licitarskom cehu čije je sjedište bilo u Grazu. Vjerojatno je obrtnika licitara na području Hrvatske, bilo i ranije ali o tome nema pisanog traga.

Za kraj, kako biste opisali svoju poslovnu filozofiju i što vam je u poslu bitno?

Neizmjerno mi je važna korektnost, poštivanje rokova i kvaliteta. Svaka narudžba u našem obrtu je jednako vrijedna, od one najmanje do najveće za nekog velikog kupca. Najdraže mi je u poslu kad dobijem povratnu informaciju da je kupac zadovoljan. To me zbilja čini sretnom. To je suradnja na obostrano zadovoljstvo i preporuka za dalje. Najgore mi je kad naručilac ne plati za dobro odrađen posao. To je mučno, posebice kad ne naplatite svoj trud pola godine, godinu ili dvije. To je najgore i to sve onda koči. A to je nešto što bi se ustvari moglo brzo riješiti. Ljuti me i rastužuje kad osjetim da nema volje da se takvo nešto riješi.

Unatoč tome što su vremena teška, volim svoj posao i neprestano se trudim da budemo u toku i pratimo sve što se na tržištu dešava. Prilagodba zahtjevima tržišta je izrazito važan dio posla. Važno je pokušavati i biti otvoren prema promjenama, nekad ispadne gore, nekad bolje, ali u konačnici idete naprijed. A to je i smisao svega, zar ne?