Splitski ljudocid?

Splitski ljudocid?

(Foto: www.cistoca-split.hr)

Ne mogu se načuditi benevolentnosti koju zainteresirana javnost (struka, država, zeleni) pokazuje prema postupku sanacije Karepovca. U slučaju Karepovca se stvarno radi o nečem tako strašnom da se možda može govoriti čak i o ljudocidu jer se utjecaj na prirodu, za razliku od mogućeg utjecaja na zdravlje ljudi, može zanemariti

dr. sc. Viktor Simončič

Osoba bez informacija ne može preuzeti odgovornost. Osoba s informacijama ne može ne preuzeti odgovornost. (Jan Carlzon)

Viktor Simončič

Nije lako biti prosječno obrazovan inženjer kada se na jednom portalu pročita: »Bura je danas potjerala smrad s odlagališta otpada Karepovac u južne splitske kvartove. Javili su nam se i Splićani koji su večeras osjetili smrad i na Institutu, na samom zapadnom kraju Marjana. “Grize gore nego na Dračevcu”, kazao nam je jedan biciklist koji nije očekivao da će se smrad tako daleko proširiti. Dračevac je inače kvart na istoku Splita odmah do odlagališta otpada. Tamošnji stanovnici na smrad su već oguglali. Direktor Čistoće Miroslav Delić kaže da je situacija redovna i da nisu zabilježene povećane vrijednosti plinova. Već je najavio kako će smrdjeti ovisno o vjetru. Po jugu smrad ubija po Solinu, po buri u Splitu. Nijedan kvart više nije pošteđen«.

Situacija prema direktoru Čistoće redovna, nema povišenih vrijednosti plinova, a grize za oči. Mora da su Splićani jako osjetljivi, jer ih grize za oči, a situacija redovna. A situacija je redovna samo zbog toga jer živimo u kolektivnom neznanju. Mi smo postali zemlja neznalica s blistavim akademskim titulama. Nikada nismo imali toliko ljudi s titulama, a nikada manje znanja. Puno je neznanja i u medijima, koji kao da postaju glavni izvora informacija od akademske zajednice do domaćica. To nas dovodi do situacije da akademska zajednica ne reagira na najočitije dubioze, a ni naše domaćice nisu kao nekada. Nekada bi se barem poneka domaćica pitala kako je moguće da je situacija redovna, a grize za oči. Domaćice znaju da ne grize za oči samo onako. Njih grize za oči kada režu luk. I na isti način kako luk grize oči, mora da ima još nešto što grize oči. Domaćica, koja nije pod indoktrinacijom današnjih medija, bi se pitala, a da možda netko mjeri samo plinove koji ne grizu za oči?

Zaštitna mjera – maramica preko usta

Nije mi jasno kako se može raditi sanacija odlagališta, a da je jedina mjera zaštite stavljanje maramice preko usta. Ispada da se sanacija Karepovca radi onako baš na divlje. Struke ni u primjesama. Pa kako se može preslagivati odlagalište da se prije toga otpad ne dovede u stanje neštetnosti za zdravlje? Pokušao sam naći procjenu utjecaja na okoliša za projekt sanacije. Nisam uspio. Ne mogu vjerovati da je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike odobrilo sanaciju bez procjene utjecaja na okoliš i bez da je javnost bila upoznata s potrebnim mjerama zaštite! Prva faza sanacije košta respektabilnih 84 milijuna kuna.

Kada se radi sanacija odlagališta, to se (barem zadnjih 50 godina) ne radi bez da se prije preslagivanja otpada ne dovede u stanje kada više nema širenja, za zdravlje i okoliš, štetnih plinova. Domaćice znaju da kuhinjski otpad kada malo stoji počinje neugodno mirisati. Organska tvar se kada nema dovoljno zraka (kisika), pod anaerobnim uvjetima, razgrađuje na način da ugljik prelazi u lepezu ugljikovih spojeva, od metana pa da vrlo egzotičnih spojeva na tragu merkaptana, sumpor uglavnom prelazi u sumporov-vodik (miris po »trulim jajima«), dušik u amonijak (miris poznat u malo zapuštenijim toaletima)… Tako se razlaže biološki otpad na smetlištima. Sredine sa stručnim znanjem na razini obrazovane domaćice prije preslagivanja otpada, upuhivanjem zraka/kisika ili nekim drugim postupcima, nastoje proizvesti aerobne uvjete, kod kojih se ugljik uglavnom pretvara u CO2, sumpor u SO2, a amonijak pretežno ostane vezan u kompost.

Nakon postizanja anaerobnih uvjeta otpad nema neugodni miris. Među prvima su takav pristup primijenili u Beču, kada su na mjestu gdje se kasnije izgradio Bečki međunarodni centar, sjedište dijela UN-ovih agencija, ustanovili staro odlagalište. Kako nisu bili spremni da se glavna mjera zaštite građana svede na maramice i otporna pluća Bečlija, osmislili su tehnološki postupak upuhivanja kisika, postupak poznat pod nazivom »Biopuster« (više na: https://www.kroenland.com/de/projekt/biopuster-corporate-design).

I ne mogu se načuditi benevolentnosti koju zainteresirana javnost (struka, država, zeleni) pokazuje prema postupku sanacije Karepovca. Često branim neke emisije iz industrije i izbjegavam koristiti jake riječi. No u slučaju Karepovca se stvarno radi o nečem tako strašnom da se možda može govoriti čak i o ljudocidu. Ne o ekocidu, jer se utjecaj na prirodu, za razliku od mogućeg utjecaja na zdravlje ljudi, može zanemariti. Kada su koncentracije u zraku kilometrima daleko od Karepovca tako visoke da grizu za oči, kako li to tek izgleda na udaljenosti od samo desetak i koju stotinu metara? Kako li tek prolaze radnici koji rade na sanaciji? Čak i uz plinske maske nije im lako. A kakva je izloženost mogućoj eksploziji? Ako su točne informacije koje se mogu dobiti iz medija, o tako visokim koncentracijama eksplozivnih plinova, ne isključujem mogućnost da deponij malo poleti i u zrak.

Leti, leti… direktor!

Procjenjujem da bi posljedice ovakvog načina sanacije na populaciju Splita mogle (možda) biti vrlo ozbiljne. Bilo bi uputno da obiteljski liječnici posvete posebnu pažnju bolesnicima s kroničnim bolestima dišnih organa i srca. Dižem malo panike, jer nisam baš siguran da čak i jaka dalmatinska pluća mogu, bez posljedica, savladati otrove s Karepovca. Da imamo barem malo odgovornog ponašanja, sanacija bi se morala odmah prekinuti i tehnološki dotjerati. Odmah! Hoće li? Neće! Nema (sa)znanja. Malo sarkazma, nakon što građani Splita prežive sanaciju Karepovca, predlažem Hrvatskoj udruzi stručnjaka zaštite prirode i okoliša, koja je tako pompozno organizirala već tri međunarodne konferenciji o izradi procjene na okoliš, s najvišim pokroviteljstvima, da za potrebe EU-a pripreme smjernice na temu »Maramica na nos – dovoljna mjera protiv trovanja«.

I malo cinizma. Mislim da Splićani imaju rješenje kako spriječiti da zrak više ne grize za oči. Predlažem mjeru koju su primijenili nakon što je Split prošle godine četiri puta ostao bez pitke vode. Zbog mutne vode splitski HDZ-ovci su potjerali SDP-ovca, s mjesta direktora Vodovoda i kanalizacije. Kao da je direktor mutio vodu, a ne da je to vjerojatno posljedica manjkave zaštite izvora, neprimjerene tehnologije pripreme vode i zastarjele vodovodne mreže. To je posljedica desetljetnog neodgovornog ponašanja, slično kao i u slučajevima zamućenja pitke vode u Zadru, Dubrovniku… Voda će do slijedećeg zamućenja garant biti dobra za piće. Iako je novom starom direktoru Čistoće Miroslavu Deliću upravo produžen ugovor, bude li i dalje grizlo za oči, njegova smjena bi mogla pomoći da prestane gristi za oči. Moš’ mislit!

»Pa ovo ne smrdi!«

Inače imam iskustva u preradi starog otpada. Sjećam se anegdote, kada su preradu deponije Košambra u Poreču, koju sam vodio zajedno s nažalost preminulim Zoranom Simičem iz Ljubljane, po njegovoj ideji, puno jeftinijoj i jednostavnijoj od »Bipustera«, negdje 2002. godine posjetili predstavnici Čakovca. Hodajući po otpadu glavni komentar je bio: »Pa ovo ne smrdi!«. To je bio razlog da su kasnije pristupili preradi stare deponije Totovec. Malo drugačije nego u Poreču, ali ne i manje uspješno.

A za stanje kolektivnog i stručnog (ne)znanja u Lijepoj našoj, najbolji primjer je halabuka oko stanja kakvoće zraka u Slavonskom Brodu. Osobno sam na to upozoravao u više navrata, ali da ne bi bilo previše »japajakanja« preporučam najnoviji osvrt stručnjaka gospodina Tomislava Lukića.

Navodi kako Rafinerija nafte ne radi od 5. siječnja jer je u tijeku godišnji remont, koji će trajati do 10. veljače. Navodi trenutne koncentracije lebdećih čestica s portala Agencije za zaštitu okoliša RH www.iszz.azo.hr. Posebno komentira visoku koncentraciju lebdećih čestica (2,5 mikrometra) 77,6 na mjernom mjestu u neposrednoj blizini graničnog prijelaza, i naselja Jelas gdje se uglavnom grije na drva. Iako nema zagađenja iz Rafinerije bilježe se visoke koncentracije lebdećih čestica. Treba li jasniji dokaza da plinofikacija rafinerije neće (baš nešto) doprinijeti poboljšanju stanja kakvoće zraka u Brodu? I da kod nas postoji odgovornost, onda bi se na TV-u ispričali svi oni novinari koji su tako dramatično izvještavali iz Slavonskog Broda, ispričala bi se i Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i zadnja tri ministra okoliša, jer su populistički koristili strahove građana za osobnu promociju, zeleni predvođeni najglasnijim gospodinom Peter Tot-Đerđom bi se zavukli u mišju rupu …, a svjesno su ignorirali mišljenja stručnjaka. A ne bi bilo loše da se oglasi i gradonačelnik Mirko Duspara, liječnik po profesiji, i naredi komunalcima da za početak redovno metu ulice. Bilo bi manje bronhitisa….

I kakav smo mi to narod? Predsjednica i ministri su za višestruko manje onečišćenje skoro pa stalno boravili u Slavonskom Brodu, a za pravu katastrofu nema ih u Splitu. Da oni ipak znaju kako je stanje u Splitu opasno, pa ne žele riskirati niti kratkotrajni skok do Splita? A mogli bi. Svaki meteorolog bi im rekao s koje strane mogu u Split, a da ih ne zahvati miomirisni otrovni zov Karepovca. Po buri od Imotskog, a po jugu iz Makarske.

Ostavi komentar

*