Speleologija u Hrvatskoj počiva na zanosu pojedinaca – amatera

Speleologija u Hrvatskoj počiva na zanosu pojedinaca – amatera

(Foto: Životinjica iz hrvatskih špilja)

Špiljska fauna Hrvatske je još uvijek neistražena te se svake godine iz hrvatskih špilja opiše do desetak novih vrsta no nedostaju ulaganja i podrška domaćim speleološkim i biospeleološkim istraživanjima

Valentina Vukoje

Hrvatska fauna odnedavno je bogatija za još jednu vrstu. Naime, hrvatski biospeleolog Marko Lukić 2010. godine pronašao je u Lukinoj jami na dubini od oko 800 metara podzemnog letećeg kukca iz reda dvokrilaca, kojem su biolozi na čelu s mladom hrvatskom znanstvenicom i biospeleologinjom Martinom Lukić nadjenuli ime Troglacadius hajdi. Tek je nedavno, nakon dugotrajnog proučavanja Troglacadius hajdi potvrđeno kako je je riječ o novoj vrsti. Iz Državnog zavoda za zaštitu prirode navode kako je prema dosadašnjim spoznajama ovo prvi i trenutačno jednini poznati leteći troglobiont, životinja koja cijeli svoj životni ciklus provodi u špiljama. Ostale leteće životinje špilje koriste za dio životnog ciklusa, poput šišmiša koji koriste špilje za hibernaciju i odgajanje mladih.

Hajdi posebna po mnogočemu

spiljska-hajdi

Troglacadius hajdi

Troglocladius hajdi je dobila ime po Hajdima, krilatim vilinskim glasnicima sudbine iz slavenske mitologije, koji su živjeli u špiljama. Nakon Lukićevog pronalaska nove vrste, biospeleolozi su 2011. godine pronašli tri jedinke ove vrste na dubini od 980 metara, a zatim su 2013. godine na istoj dubini pronašli još nekoliko primjeraka. U međunarodnom timu stručnjaka biologa, koji je opisao novu vrstu bile su i dvije Hrvatice, Martina Pavlek s Instituta Ruđer Bošković i Marija Ivković sa Sveučilišta u Zagrebu. Osim njih tu su bili i Trond Andersen, Linn Katrine Hagenlund i Gunnar Mikalsen Kvifte sa Sveučilišta Bergen u Norveškoj, te Viktor Baranov s Leibnitz instituta u Berlinu. Članak o špiljskoj hajdi objavljen je u časopisu PloS ONE.

Hajdi je u prosjeku velika između 1,8 do 2,2 milimetra i ima široka krila. Specifična je po gubitku boje, snažno smanjenim očima i vrlo dugačkim nogama, što joj kao podzemnom organizmu omogućava da se snalazi dodirima. Tim biologa morat će u budućnosti odgovoriti na pitanja kako se unatoč krilima, ali slabom vidu hajdi orijentira u potpunom mraku. Troglocadius hajdi vjerojatno je pertenogenična vrsta, što znači da je ženka sposobna za samooplodnju. Potvrđuje to i podatak kako su biospeleolozi u Lukinoj jami pronašli samo jedinke ženke, a nisu nađene ličinke i jedinke mužjaka.

Borave u podzemlju i po nekoliko dana

O ovom zanimljivom otkriću, ali i o položaju speleologa i biospeleologa u Hrvatskoj razgovarali smo s mladim biospeleologom Markom Lukićem, koji je prvi otkrio hajdi tijekom ekspidicije 2010. godine. Ovaj 34-godišnji biospeleolog rođen je u Osijeku, a biospeleologijom se bavi od 2002. godine kada je završio speleološku školu SO PDS Velebit. Diplomirao je studij biologije na temu špiljskih skokuna, jedne od skupine beskralježnjaka koja živi u podzemlju, a trenutačno radi i doktorat na istu temu.

Foto: B. Jazić

Foto: B. Jazić

„U Lukinoj jami sam bio jednom, tijekom speleološke ekspedicije kada je pronađen prvi primjerak nove vrste Troglacadius hajdi. Tada sam zajedno s kolegama bio u jami punih četiri dana. Osim Lukine jame posjetio sam i brojne druge na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore. Točan broj ne znam, radi se o više stotina speloloških objekata. Speleologija je teška, ali ništa nije teško kada volite posao koji radite. Jedan ulazak u manju, nekoliko stotina metara dugu špilju, radi sakupljanja faune traje obično nekoliko sati. Čim je objekt duži i kompleskniji ili ako se radi o jami, vrijeme se značajno produžuje. Tijekom speleoloških ekspedicija normalan je boravak u podzemlju od nekoliko dana“, pojašnjava Lukić.

On je tijekom penjanja u vertikali na zidu na oko 800 metara dubine prvi puta skupio primjerak te nove vrste. Fotografirao ju je i zajedno s drugim uzorcima pohranio u zbirku Hrvatskog biospeleološkog društva. „Kasnijom obradom i analizom materijala ustanovljeno je da se zaista radi o vrlo zanimljivoj vrsti i dalje kreće priča o njenom znanstvenom opisu. U Lukinoj jami sakupljena je iznimno zanimljiva fauna. Tijekom eksepedicije otkrili smo još 10-ak novih vrsta, čija je znanstvena obrada još u tijeku“, prisjetio se biospeleolog Lukić.

Podzemlje je neotkriveno i nepoznato

Marko Lukić

Marko Lukić: “Tijekom ekspedicije u Lukinoj jami otkrili smo još 10-ak novih vrsta”

Osjećaj otkrića nove vrste je odličan, iskren je mladi speleolog. „Svako istraživanje je uzbuđenje. To su prostori na Zemlji gdje se dolazi po prvi puta i po prvi puta se nešto proučava. Podzemlje je mjesto gdje možete osjetiti da dolazite tamo po prvi puta, jer danas nam je poznat svaki kutak na Zemlji, no podzemlje je neotkriveno“, objašnjava Lukić.

Speleolozi i biospeleolozi sa sobom u speleološke objekte nose kompletnu speleološku opremu za penjanje i spuštanje po užetima, kacige, zaštitna odijela i toplu odjeću, rukavice, transportnu vreću za nošenje opreme, hranu i vodu. „Ako je riječ o višednevnom boravku tada se nose i vreće za spavanje, šatori, kuhala i ostalo. Kompletan ruksak za speleologiju za jednu osobu teži oko 15 do 20-ak kilograma, bez užadi i zajedničke opreme, koja se koristi za spuštanje u jame“, opisuje nam Lukić.

U Lukinu jamu ne planira ići ove godine, no već ovo ljeto čeka ga spuštanje u Slovačku jamu, koja je druga najduža jama u Hrvatskoj. „Sve velebitske jame su odlične i u svaku vrijedi ići. Naša najveća planina Dinara je gotovo potpuno speleološki neistražena, tako da bih u budućnosti volio ući u dinarske jame. Vjerujem kada se tamo otkriju jame da će one biti iznimno zanimljive za biološka i druga istraživanja.

Špilje Dinarskog krša najbogatije na svijetu

speleolozi-foto-B.Jalzic

Speleolozi u “akciji” (Foto: B. Jazić)

O ovom iznimno zanimljivom, ali opasnom poslu u Hrvatskoj se nažalost rijetko govori. Iako smo po bioraznolikosti među najbogatijim europskim, ali i svjetskim zemljama. „Biospeleologija i speleologija u Hrvatskoj počiva na entuzijazmu i amaterskoj zaljubljenosti pojedinaca. Rad biospeleologa i speleologa je vrlo kvalitetan i to dokazuju podaci i rezultati brojnih istraživanja koja su se provodila. Postoji Hrvatsko biospeleološko društvo preko kojeg djelujemo i radimo. Ono što nedostaje je potpora speleološkim i biospeleološkim istraživanjima koja se provode u Hrvatskoj. Tu mislim na fakultete, znanstvene institute. Poznato je kako se Hrvatska nalazi na najbogatijem području u pogledu faune i špilja. Nažalost naša istraživanja nisu dovoljno prepoznata u društvu.“ Hrvatski biospeleolozi surađuju sa stranim speleolozima i biospeleolozima. Lukić priznaje kako Italija i Slovenija puno više ulažu u speleologiju i biospeleologiju od Hrvatske. „Tamo postoje i profesionalne grupe. Ono što veseli je pokretanje biospeleoloških grupa na području jugoistočne Europe“, zaključuje Lukić.

Iz Državnog zavoda za zaštitu prirode navode kako su špilje Dinarskog krša, pa tako i Hrvatske, najbogatije na svijetu po broju špiljskih vrsta. Tako je u Hrvatskoj poznato preko 400 vrsta i podvrsta, a procjenjuje se da je u Dinarskom kršu opisano njih oko 1 200. Špiljska fauna Hrvatske je još uvijek neistražena te se svake godine iz hrvatskih špilja opiše do desetak novih vrsta.

„Gotovo sve špiljske vrste su endemi, bilo Hrvatske ili Dinarida. Osim po broju vrsta, špilje Dinarida su posebne po jedinstvenoj fauni, tako da tu obitavaju: jedina poznata slatkovodna špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), jedini poznati slatkovodni špiljski mnogočetinaš (Marifugia cavatica), jedini poznati slatkovodni špiljski žarnjak (Velkovrhia aenigmatica), jedini poznati špiljski školjkaši (Congeria spp.), a sada i jedini špiljski dvokrilac (Troglocladius hajdi)“, ponosno ističu iz Državnog zavoda za zaštitu prirode. Sagledavajući i te podatke vidljivo je kako značajnu ulogu u otkrivanju, ali i zaštiti faune i podzemnih, špiljskih vrsta imaju hrvatski speleolozi i biospeleolozi.

—–––––

*Objava članka je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija