Slabost STRUNE

Slabost STRUNE

Vođen znatiželjom zavirio sam u to djelce nebrojnih naših stručnjaka i vrlih jezikoslovaca. Kako sam po struci kemičar potražih prvo najjednostavnije pojmove. Upisah „natrijev klorid“, dakle kemijsko ime obične (kuhinjske) soli i ne nađoh ništa!

dr. sc. Nenad Raos

Struna je, za one koji ne znaju, dlaka iz konjskog repa. Od svih je dlaka i dlačica ona najdeblja, najčvršća, najjača: ne zaludu njome su se nekoć tapecirali naslonjači i kauči, od nje su se izrađivali higrometri (oni koji su mjerili vlažnost zraka iz istezanja dlake), da ne govorimo o tome kako je konj životinja plemenita, posebice ako je konjanika nosio prema slavi slavnoga boja…

Nije mi namjera da izvlačim jedan primjer, pa da onda blatim trud i napor cijele ekipe stručnjaka; namjera mi je da pokažem kako treba i kako ne treba raditi. STRUNA ima, barem što se kemije tiče, karakter pravopisnog rječnika

No ovdje nije riječ o struni, konjskoj ili nekoj drugoj dlaci, već je riječ o projektu STRUNA, projektu naših jezikoslovaca i inih stručnjaka (o čemu možete čitati i na ovim stranicama), a cilj mu je sastaviti rječnik stručnog nazivlja (stručno + nazivlje = struna) za sve i svakoga, od učenika i kućanice do sveučilišnog profesora (valjda).

Vođen znatiželjom zavirio sam u to djelce nebrojnih naših stručnjaka i vrlih jezikoslovaca. Kako sam po struci kemičar potražih prvo najjednostavnije pojmove. Upisah „natrijev klorid“, dakle kemijsko ime obične (kuhinjske) soli i ne nađoh ništa!

Razgovor sa stomatologinjom

Upisah potom „amonijak“, no umjesto amonijaka pronađoh samo „amonijakalni puferski sustav“. Osupnuh se: najobičnijeg, najčešćeg pojma (amonijak) nema, no vrlo specijalističkog (amonijakalni puferski sustav) ima! Još sam se više iznenadio kad sam upisavši „natrijev hipoklorit“ pronašao tumačenje „razrijeđena otopina u korijenskom kanalu otapa nekrotične ostatke zubne pulpe i dezinficira kanal“ – i ništa više.

S tom sam se „razrijeđenom otopinom“ prije dosta godina susreo na zubarskoj stolici pri čemu mi je doktorica rekla da će biti „bljutava“, na što joj odvratih: „Ne, nego slana. A zašto – reći ću vam nakon što mi popravite zub.“

Da ne držim čitatelja dalje u neizvjesnosti, reći ću mu da je natrijev hipoklorit natrijeva sol hipokloritne kiseline, formule NaClO. Dobiva se uvođenjem klora u vodenu otopinu natrijeva hidroksida (natrijeve lužine), pri čemu nastaje i natrijev klorid, NaCl, sol kojoj ne možeš naći traga u STRUNI. Eto, tako sam slanost otopine koja mi je „otopila nekrotične ostatke zubne pulpe i dezinficirala kanal“ objasnio mojoj doktorici.

Rječnik nije leksikon, ali…

No nije potrebno ići tako daleko. Otopina natrijeva hipoklorita je onaj svima nam poznati „klor“ koji se pod imenom Verikina ili Varekina može kupiti u svakoj boljoj trgovini. Pa kad se već htjelo ići na primjenu, zar nije bilo jednostavnije reći o primjeni za koju zna svaka domaćica, svaki obrazovaniji čovjek, a ne samo stomatolog?

Na ovu moju kritiku STRUNE već čujem odgovor da rječnik nije leksikon, pa se u njemu ne mogu očekivati detaljni podaci o svakom pojamu, svakoj riječi. No kad navodi riječ, rječnik je ipak mora definirati i to tako da navodi sinonime. U kemiji ime svakog spoja ima univerzalni sinonim, a to je njegova kemijska formula. Stoga je trebalo jednostavno reći da je „natrijev hipoklorit natrijeva sol hipokloritne kiseline, formule NaClO“, a onda eventualno dodati da se koristi za dezinfekciju. No onaj tko je pisao tu natuknicu očito je bio stručnjak, ali ne stručnjak za kemiju nego za stomatologiju. Na isti bi se način moglo napisati da je „bukva drvo koja se koristi za izradu drški za metle“ (pisala čistačica) ili „za izradu kreveta“ (pisao stolar) ili možda da je „bukva drvo čije se lišće koristilo za ishranu ljudstva partizanskih jedinica“ (pisao SUBNOR-ac).

Nije mi namjera da izvlačim jedan primjer, pa da onda blatim trud i napor cijele ekipe stručnjaka; namjera mi je da pokažem kako treba i kako ne treba raditi.

Značaj Bogoslava Šuleka

STRUNA ima, barem što se kemije tiče, karakter pravopisnog rječnika. „Kemijski pravopis“, hvala Bogu, imamo: nomenklaturu kako anorganskih tako i organskih spojeva izradila je ekipa naših vrsnih stručnjaka usklađujući je s međunarodnom (službenom) kemijskom nomenklaturom. Imamo i rječnike kemijske terminologije po područjima koje već godinama objavljuje časopis Kemija u industriji. Pa što bi bilo jednostavnije nego od svega toga napraviti kompilaciju? Ili, najjednostavnije, zamoliti jednog od autora hrvatske kemijske nomenklature da prema njoj napravi „pravopisni rječnik“ s imenima stotinu, dvije ili tri stotine najčešćih kemijskih spojeva?

Ne znam zašto se to nije napravilo. Da li zato što bi onda ipak nekome trebalo nešto platiti, ili naprosto zato što našim jezikoslovcima nikad nije palo na pamet da se i netko drugi osim njih bavi jezikom – jezikom svoje struke.

Na kraju da kažem samo to da je u 19. stoljeću cijelu našu stručnu terminologiju napravio jedan jedini čovjek, Bogoslav Šulek, i na temelju nje napisao terminološki rječnik – s mnogim rješenjima koja su i danas u upotrebi.