Skupa hrvatska maksima “poslije mog mandata me baš briga”

Skupa hrvatska maksima “poslije mog mandata me baš briga”

Nekritično prepisani EU zakoni i prihvaćene obaveze iz područja zaštite okoliša koje ne možemo ispuniti, doći će uskoro na naplatu. Sankcije izražene u desecima tisuća eura dnevno postaju sve bliže, ali koga briga. Oni koji donose odluke to ne razumiju, pa s nevjerojatnom lakoćom obećavaju neprovedivo, vodeći se maksimom »poslije mog mandata baš me briga«

dr. sc. Viktor Simončič

Ljudi bi se trebali boriti za zakone kao što se bore za zidove vlastitog grada.(Heraklit)

Viktor Simončič

Država donosi zakone koji moraju biti jasni, jednoznačni, moraju osigurati pravičan razvoj, te štiti i pojedinca (od društva) i društvo (od pojedinca). Donijeti pravičan i djelotvoran zakon je istinska vještina. Oni koji donose zakone moraju uz pravne vještine stručno poznavati i pojedinosti područja. Uz osnovni zakon potreban je najčešće niz drugih propisa kojima se jasno definiraju procedure, prava i obaveze, a ponekada su potrebne i cijele institucije sa zahtjevnom tehnologijom (na primjer analitičke instrumente za određivanje tragova onečišćenja u hrani) i tehnikama (jasni protokoli kako se tehnologija upotrebljava i vrhunski kemičari da odrede neki parametra).

Posebna znanja su potrebna za EU. Osnovni princip djelovanja unutar EU-a je jedinstvena obveza članica u usklađivanju zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a (acquis communautaire). A to znači u relativno kratkom vremenu prihvatiti i prilagoditi šumu propisa, a kasnije stalno ugrađivati nove zahtjeve EU-a u konzistentan nacionalni pravni sistem. Na području zaštite okoliša postoji više desetaka osnovnih propisa. Za njihovo je provođenje potreban niz drugih propisa kojima se mora detaljno definirati na stotine provedbenih zadataka. Nekoliko desetaka osnovnih propisa, koji su međusobno povezani iako se to često ne vidi, zahtijeva dobrih 720 provedbenih zadataka. Ovaj podatak sam preuzeo od jednog savjetnika, mislim iz Nizozemske, prije puno godina. Svaki od zadataka zahtjeva neki propis, vođenje protokola, neki zahtijevaju monitoring, odgovarajuću opremu, pravne znalce i sektorske stručnjake, financijska sredstva. Nisam siguran da bi cijela državna uprava, akademska i nevladina zelena scena znali barem prepoznati polovicu zadataka.

Dodvoravanje EU birokratima ima svoju cijenu

Preuzimanje pravne stečevine EU-a ne znači da sve države imaju jednako zakonodavstvo i da ga provode na isti način. Pametne države pravnu stečevinu EU-a prilagođavaju svojoj pravnoj stečevini, financijskim i kadrovskim mogućnostima. Pitanje koliko to košta i tko će platiti obavezno je kod donošenja svakog propisa. Mi smo poprilično daleko od toga. Mi EU zakone doslovno prepisujemo, a kod politika usvajamo najviše ciljeve ne bi li se pokazali boljima od boljih. A neke stvari ne možemo niti teoretski provesti, ali koga briga. U procesu uključivanja u EU nismo naučili, valjda zbog sramne poniznosti, kako bi ugodili i zadnjem EU birokratu, samo da nas prime, kako ne znači da se ciljevi (na primjer 50 % recikliranja kućnog otpada) provode na isti način, pa čak niti da sve države uspiju ispuniti zadane ciljeve! Kada bi uspjeli razumjeti zašto Finska uspijeva reciklirati »samo« 35 % kućnog otpada, moglo je/bi nam pomoći. Nažalost, oni koji donose odluke to ne razumiju, pa s nevjerojatnom lakoćom obećavaju neprovedivo, vodeći se maksimom »poslije mog mandata baš me briga«.

Nestručno preneseno EU zakonodavstvo iz područja okoliša u naš pravni sistem, ima niz štetnih posljedica, ne samo za okoliš, već i za međunarodni ugled. Mi, nažalost nismo (uvijek) razumjeli čak niti hijerarhiju zakonodavstva, pa na primjer instrument ocjene utjecaja na okoliš koristimo za rasprave može li neki zahvat biti izveden ili ne. Bit procesa procjene utjecaja na okoliš je utvrditi, pod kojim uvjetima (mjerama zaštite) se neki zahvat može provesti u danom prostoru. Koji zahvati su mogući određeno je ranije, kod donošenja prostorno-planskog akta. Prostornim planom se definiraju sadržaji, a ocjena utjecaja na okoliš samo definira okolišne uvjete pod kojima je moguće realizirati zahvat. Mijenjati sadržaj prostornog plana (bez valjanog razloga), jer nam nije po volji neki investitor, i/ili jer si političari zbog podilaženja nekoj inicijativi žele jeftino osigurati o(p)stanak, je nešto što međunarodna zajednica ne priznaje. Zbog toga se ne smijemo čuditi ako će, odnosno kada će, na primjer investitor golf igrališta na Srđu ili tvrtka koja je trebala dobiti mogućnost gradnje termoelektrane u Plominu naplatiti sve dosadašnje troškove i izgubljenu zaradu kasnijim mijenjanjem dogovorenog.

Nespretnost zakonodavaca pokazuje i primjer inicijative »Narod odlučuje«

Nespretnost pisaca zakona najbolje ilustrira banalni problem verifikacije potpisa koje je prikupila inicijativa Narod odlučuje. Premijer, i sam pravnik po obrazovanju, kaže kako je Vlada poslala zahtjev Ministarstvu uprave da protumači kako se broje potpisi. Ministarstvo danima razmatra kako brojati ono što se lakoćom da izbrojiti, ili ne daj Bože mudruju kako izbjeći obaveze koje proizlaze iz prikupljenih propisa. U ovom slučaju spominjem nespretnost, jer ne vjerujem da se kod ovakve »pravne papazjanije« radilo o nekom predumišljaju kako izbjeći provođenje volje građana. Za to bi trebali itekakvi pravni znalci, a takvih kod nas gotovo i nema.

Predstavnici inicijative “Narod odlučuje”

Nekritično prepisani zakoni i prihvaćene obaveze iz područja okoliša koje ne možemo ispuniti, doći će uskoro na naplatu. Sankcije izražene u desecima tisuća eura dnevno postaju sve bliže. Posljedice kod onih susjeda koji s lakoćom razumiju hrvatski jezik mogle bi biti još pogubnije. Mi smo se barem potrudili razumjeti neki propis. Susjedi ne čine (najčešće) niti to. Oni prepisuju od nas. Za susjede je šteta da se u Hrvatskoj ne govori kineski, jer bi tada (možda) prije pripreme nekog propisa ozbiljnije promislili koliko to košta i tko će odnosno može li se to platiti.

Komentari su zatvoreni