Skinimo maske

Skinimo maske

Naporno je „ovci“ praviti se vukom. Nije to pošteno niti prema njoj niti prema drugima, a stvarno mogu reći i da također više volim odmah znati imam li posla s „vukom“, jer ionako kad tad na vidjelo ispliva prava ćud

Alisa W.

Vrijeme je karnevala, svi navlače maske da se pod krinkom tuđeg identiteta zabave, narugaju, kroz šalu progovore o događajima oko sebe i da na trenutak pobjegnu od stvarnosti. Zabavno je to vrijeme plesa i smijeha. Sa sjetom se prisjećam nekih drugih, bezbrižnih vremena kada sam također rado stavila masku i izašla na ulicu, plesala, zabavila se i onda vratila u svoj život, skinula masku i bila svoja.

A onda sam primijetila da se maske ne skidaju, da ih svi oko mene nose cijelu godinu. Ponekad da se uklopim, ponekad da preživim, a najčešće umorna od rasprava i ja sam prestala skidati masku. Ne stavljamo masku da bi prikrili loše namjere ili karakter već se jednostavno želimo uklopiti.

Sada mi se čini da je karneval vrijeme kada skidamo maske, te u tih par dana slobodno možemo „paradirati“ bez maski, slobodni.

Neki dan sam svojoj maloj čitala La Fontaineovu basnu „Pastir vuk“. Dugo nisam čitala basne i razmišljala o njihovim porukama, pa sam zaboravila koliko su poruke jednostavne, čak bih ponekad rekla „brutalno“ istinite. Tako basna kaže da se vuk nije mogao približiti dobro čuvanom  stadu ovaca, pa je odlučio upotrijebiti lukavost i zamaskirao se je u pastira. Toliko se je dobro zamaskirao da ni ovce ni psi nisu primijetili da to nije njihov pastir. Počeo ih je tjerati prema svojoj jazbini, ali mu je zamisao propala jer da bi ovce bolje nahuškao, iz grla mu se otelo takvo zavijanje da je preplašilo sve u šumi. Buka je probudila pastira i psi su mu dali zasluženu lekciju.

Pouka je kao što slutite: “Nema lukavca koji je dovoljno lukav. Najbolje je živjeti u skladu s vlastitom naravi: ako je netko vuk, neka se i ponaša kao vuk.“

Mene je ovo prvo zbunilo, nisam se čak niti složila, jer što je s onim da moramo na sebi raditi, pokušavati uvijek biti bolji?

A onda sam shvatila da usprkos vlastitim naporima „vuk ostaje vuk, a ovca ostaje ovca“ i to se stvarno neće promijeniti. Naporno je „ovci“ praviti se vukom. Nije to pošteno niti prema njoj niti prema drugima, a stvarno mogu reći i da također više volim odmah znati imam li posla s „vukom“, jer ionako kad tad na vidjelo ispliva prava ćud.

Cetinski pjeva „sad maske skinimo, da svi vidimo, u ovoj igri tko je tko“.

I stvarno trebamo skinuti maske, bez straha, to je pošteno, a moglo bi biti oslobađajuće…