Sjećanje na velikana SF-a: Clarkeova Odiseja a posteriori

Sjećanje na velikana SF-a: Clarkeova Odiseja a posteriori

Arthur C. Clarke – Odiseja u svemiru 2001. (1)

Arthur C. Clarke je autor brojnih  SF romana i pripovijedaka, od kojih su najpoznatiji Kraj djetinjstva, Grad i zvijezde, Sastanak s Ramom, Kolijevka, Zvijezda, Božji čekić, Svjetlost drugih dana, te romani iz ciklusa “Odiseja”.  Omiljena tema mu je čovjekov susret s vanzemaljskim civilizacijama. Roman Odiseja u svemiru 2001. nastao je usporedo sa snimanjem istoimenog filma, od čije nas premijere također dijeli 45 godina

Zdenko Kremer

A.C.Clarke0001

Arthur C.Clarke

U svojoj 91. godini života, 19. ožujka 2008. životnu je pozornicu napustio slavni britanski književnik i istraživač, bard znanstvene fantastike 20. stoljeća, Arthur C. Clarke. Čini mi se da je barem tim povodom potrebno reći nešto više o njegovom djelu, osobito o njegovom najboljem romanu, Odiseji u svemiru 2001. koji ove godine navršava svoju 45. obljetnicu, tim prije što mu se u nekakvoj “književnoj javnosti”, osobito ovoj našoj, po mome mišljenju ne poklanja dovoljno pažnje, te što je i inače unutar korpusa “oficijelne književnosti” žanr znanstvene fantastike poprilično marginaliziran. Možda ovakvu situaciju uvjetuje činjenica da je za pisanje i prosuđivanje djela ove vrste potrebno određeno “tehničko znanje” koje književnim profesionalcima obično nedostaje, dok se s druge strane kod prirodoslovne ili tehničke inteligencije, po prirodi stvari, zamjećuje manjak književnih (spisateljskih) vještina i ambicija. Ova je okolnost zacijelo i razlog što zaista uspjelih znanstvenofantastičnih djela ima relativno malo (premda neke “podvrste” ovoga žanra ne pretpostavljaju neku veću tehničku upućenost).

No u slučaju ličnosti i djela Arthura Clarkea ovako nešto sigurno ne vrijedi. Jer Clarke je književnik par excellence, majstor i jezika i stila i atmosfere, što zajedno s njegovom tehničkom upućenošću (studirao je matematiku i fiziku na Londonskom King’s Collegeu, dugo je radio na području telekomunikacija, gdje se istakao nekim svojim idejama i godinama bio predsjednik Britanskog interplanetarnog društva) čini izvrsnu kvalifikaciju za pisanje uvjerljive znanstvene fantastike visoke književne vrijednosti. Clarke je autor brojnih  SF romana i pripovijedaka, od kojih su najpoznatiji Kraj djetinjstva, Grad i zvijezde, Sastanak s Ramom, Kolijevka, Zvijezda, Božji čekić, Svjetlost drugih dana, te romani iz ciklusa “Odiseja”  – Odiseja u svemiru 2001, Druga odiseja 2010, Treća odiseja 2061, Konačna odiseja 3001. Omiljena tema mu je čovjekov susret s vanzemaljskim civilizacijama. Roman Odiseja u svemiru 2001. nastao je usporedo sa snimanjem istoimenog filma, od čije nas premijere također dijeli 45 godina, a Clarke je, kao jedan od scenarista filma, u njega uključio i neke od pripovijedaka (odnosno dijelove pripovijedaka) koje je napisao ranije. Recimo još da je Clarke napisao i brojna znanstvenopopularna djela, kao i nekoliko knjiga koje se odnose na tzv. “rubna područja znanosti” čijim se proučavanjem također bavio vrlo intenzivno, od kojih su najpoznatije “Misterije svijeta” i “Svijet zagonetnih sila” (napisane u koautorstvu) po kojima je BBC snimio televizijske serije.

space_odyssey_majmun

Moj prvi susret s Clarkeovom Odisejom zbio se vrlo davno, vjerojatno krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je jednom prilikom filmska verzija Odiseje u režiji Stanleya Kubricka bila prikazana na našoj televiziji. Dojam koji je film na mene ostavio bio je prilično blijed, jer gotovo i nisam shvatio njegovu radnju (možda sam tada još bio premalen za to), a sigurno me prilično iživcirala ona ozbiljna glazba (ističu se kompozicije Johanna ml. i Richarda Straussa) koja dominira tijekom čitavog trajanja filma, kao i činjenica da se prvi dijalog vodi tek u njegovoj 25. minuti. No već sam onda osjetio da tu “nečega ima”, premda to “nešto” nisam uspio identificirati.

Onda mi je malo kasnije, negdje na početku srednje škole pod ruku došla istoimena knjiga. Dojam nakon njezinog čitanja bio je posve suprotan, odmah mi je bilo jasno da se radi o najboljem SF romanu s kojim sam se dotad susreo, premda moram priznati da od znanstvene fantastike do tada nisam pročitao bogzna što svega nekoliko brojeva Vjesnikovog časopisa za znanstvenu fantastiku Sirijus, nekoliko “SFalmanaha” koje je izdavao beogradski znanstvenopopularni mjesečnik “Galaksija” (odnosno BIGZ), te znanstvenofantastične priče koje su bile objavljivane u samoj “Galaksiji”, koju sam tada već pratio prilično redovito. No od svega pročitanog svidio mi se jedino roman Michaela Crichtona Andromedin soj, po kojemu je bio snimljen vrlo uspjeli film koji sam također imao prilike vidjeti u to vrijeme (* Ovaj je autor planetarnu popularnost stekao svojim romanom Jurski park iz 1990. godine, po kojemu je tri godine kasnije snimljen film u režiji Stievena Spielberga). Sve drugo bilo je po mome mišljenju literarno smeće.

Filozofski SF roman s elementima krimića

Kasnije sam još nekoliko puta vidio film i pročitao knjigu. Moje se mišljenje o filmu prilično promijenilo i mogu reći da ga danas smatram vrlo uspjelim filmskih ostvarenjem, premda mu pronalazim i neke zamjerke koje donekle kvare ukupni dojam. No, ukoričena verzija romana po mome je osobnom sudu znatno bolja, i premda sam u međuvremenu ipak pročitao i neke vrlo hvaljene znanstvenofantastične naslove, moja je ocjena (a s tim se slažu i mnogi znalci) da je uz dužno poštovanje djela i Stanislava Lema i Philipa K. Dicka i Isaaca Asimova, Clarkeova Odiseja ipak najbolji znanstvenofantastični roman koji je ikada napisan, a da istovremeno spada i u sam vrh svjetske književnosti uopće. Ovdje treba reći da zahvaljujući Clarkeovoj  intelektualnoj “širini” Odiseja ne ostaje potpuno na području znanstvene fantastike, tu se javljaju i elementi “filozofskog” romana s mnoštvom ideja koje se tiču našeg svjetonazora i temeljnih pitanja našeg postojanja, u igru ulaze i neke etičke dileme (koje do sloma mogu dovesti ne samo umjetnu inteligenciju), a u jednom trenutku radnja nas dovodi do gotovo čisto “kriminalističkog” zapleta.

Inače, ono što je mene osobno oduvijek fasciniralo u Clarkeovom pisanju izobilje je “tehničkih detalja” kojima nas zasipava gotovo neprekidno, pri čemu se stječe dojam da je pisac jedan univerzalni genij čiji interes obuhvaća najširi spektar znanstvenih disciplina od sociologije i psihologije s jedne, od astrofizike i kozmologije s druge strane. Primjerice, u ukoričenoj verziji Odiseje može se naći opis konstrukcije i pogona svemirskog broda (nazvanog “Otkriće”, eng. “Discovery”) koji peteročlanu posadu može odvesti u Saturnovu orbitu, zatim priča o brodskom kompjuterskom sustavu (nazvanom HAL 9000) zajedno sa svojevrsnom kronologijom razvoja umjetne inteligencije (dakako ekstrapoliranom u budućnost), zatim “tehnički detalji” manevriranja brodom pri prolasku pokraj Jupitera i ulasku u orbite oko Saturna i njegovog satelita Japeta.

A tu su i opisi “krajolika” Mjeseca, Jupitera i nekih njegovih satelita, te Saturna i Japeta; zatim pojedinosti svakodnevice života na svemirskom brodu, u uvjetima slabog gravitacijskog polja (koje proizvodi “rotirajući bubanj” u jednom dijelu prostora za posadu), skučenog životnog prostora i posvemašnje izolacije, kao i detaljni opisi eksperimenata sa probnim sondama (od kojih jedna pogađa asteroid, a druga se spušta u atmosferu Jupitera; oba ovakva eksperimenta izvršili su ne tako davno Amerikanci) koje je posada “Otkrića” provela na svom putovanju, dok se kraći prikazi ili natuknice koje se tiču raznovrsnih znanstvenih tema susreću na svakom koraku. Sve ovo, dakako, u filmu izostaje. No, ono što po mome mišljenju dodatno kvari dojam ekranizirane verzije je i odmak od literarnog predloška. Tako se recimo vrhunac radnje (prolaz kroz “Zvjezdane Dveri”) u filmu odigrava negdje u orbiti oko Jupitera, dok se u knjizi dešava na Saturnovom satelitu Japetu. Također, ona epska borba na život i smrt između čovjeka i stroja – astronauta Davida Bowmana i neurokompjutera HAL 9000 odvija se u nešto različitim okolnostima. Razlog za ovaj odmak je, kako se to obično navodi, “tehničke prirode” bilo je nemoguće na uvjerljiv način vizualno predočiti Saturnove prstenove, a vjerojatno i situaciju istjecanja brodske atmosfere u vakuum svemira.

Nekako u isto vrijeme kad sam prvi puta pročitao Clarkeovu Odiseju, na televiziji je bila prikazana znanstvenopopularna serija “Kozmos” Carla Sagana, raskošna saga o suvremenim svemirskim istraživanjima (čiji je Sagan bio neposredni sudionik), koja teče usporedo s pričama o znanstvenim dostignućima iz ljudske povijesti, od rane Antike pa sve do modernog doba, s naglaskom na i astronomiji i fizici. Praćenje ove serije i susret s nizom slavnih imena kao što su Pitagora, Anaksimandar, Aristarh, Demokrit, Eratosten, Galilej, Kepler, Newton, Huygens, Einstein, Hubble, Humason za mene je u to vrijeme predstavljalo fascinantan doživljaj, koji se još produbio nakon čitanja istoimene knjige, koja se pojavila uskoro. Čini mi se da su ova dva djela, Saganov Kozmos i Clarkeova Odiseja presudno utjecala na moje životne interese i usmjerenja.

Radnja

Sadržaj Clarkeovog romana poznat je vjerojatno svakome tko čita ovaj tekst, no osvrnut ćemo se na njega u kratkim crtama, pogotovo stoga što radnje romana i filma, kako smo već rekli, ne korespondiraju u potpunosti, zbog čega možda nastaju neke nejasnoće. Taj se sadržaj može ugrubo podijeliti na tri dijela na dio koji opisuje zbivanja u Africi prije tri milijuna godina, dio koji prikazuje zbivanja na Zemlji i Mjesecu godine 1999, i onaj najduži, koji prati putovanje “Otkrića” do Saturnovog satelita Japeta i kasnije Davida Bowmana u susretu ka svojoj sudbini. Prvi dio, koji je Clarke naslovio sa “Iskonska noć”, prikazuje nagli “uspon” jedne skupine čovjekolikih majmuna koji posredovanjem prozirne pravokutne ploče visine oko tri metra, koja se odnekud stvorila u blizini njihovog staništa (koju pisac naziva i “kristalnim monolitom”), postepeno usvajaju znanja i vještine potrebne za preživljavanje i dalji napredak, pri čemu se u njihovim umovima polako pali iskra razuma. Nakon što su naučili služiti se primitivnim oruđem i oružjem da bi si dobavili hranu i zaštitili se od neprijatelja, monolit nestaje. Drugi dio romana, naslovljen s “MNT1”, zbiva se tri milijuna godina kasnije, u budućnosti koja to više nije, godine 1999. kada grupa američkih istraživača Mjeseca slučajno pronalazi isti taj monolit (ili njegovu kopiju) zakopan desetak metara ispod mjesečeve površine. Stvar je nazvana MNT1 (Magnetska nepravilnost Tycho), a po izlaganju sunčevoj svjetlosti ona emitira signal nepoznate prirode usmjeren točno prema Saturnu. To navodi Amerikance da, pošto su se uvjerili da monolit nije prirodnog porijekla i da predstavlja dokaz postojanja inteligentnog vanzemaljskog života, organiziraju kozmičku ekspediciju koja će se uputiti prema Saturnu, odnosno sustavu njegovih satelita. No cijela priča o monolitu biva stavljena pod embargo.

Roman se nastavlja dvije godine kasnije na svemirskom brodu “Otkriće” koji upravo prolazi kroz pojas asteroida između Marsove i Jupiterove putanje na putu prema Saturnu. Posadu čine dva “budna” astronauta (David Bowman i Frank Pool), trojica astronauta “u hibernaciji”, te već spomenuti neurokompjuter HAL 9000 koji upravlja brodom i kontrolira sve njegove sustave. Clarke na tridesetak stranica opisuje rutinu života na jednom takvom brodu i posebna događanja kao što su bliski susret s jednim asteroidom, promatranje Jupitera i njegovih satelita iz neposredne blizine, te prolaz broda tik iznad Jupiterove atmosfere pri čemu se koristi Jupiterov moment impulsa da bi brod dostigao brzinu od blizu stotinu kilometara u sekundi, što mu omogućava da do Saturna dođe za pet-šest mjeseci.

HAL je „podivljao“

Sljedeće poglavlje (Bezdan) donosi zaplet radnje iz nepoznatih razloga HAL počinje ometati komunikaciju broda s kontrolom misije za Zemlji, krivo informirajući posadu da se radi o problemu s elektroničkom jedinicom za usmjeravanje tanjuraste antene posredstvom koje se ta komunikacija odvija. Pri drugom pokušaju otklanjanja toga navodnog kvara, Pool pogiba od udarca “servisnog modula” minijaturne sonde koja omogućava “svemirsku šetnju”, koju je ovaj morao poduzeti da bi obavio zadatak. Bowman tada postaje svjestan da se HAL “pobunio” (jer je jedino on mogao pokrenuti servisni modul prema Poolu), no prije nego se uspio snaći u novonastaloj situaciji, HAL “otvara brod” (tj. vrata “zračne komore”) pri čemu njegova atmosfera počinje šikljati van, u okolni svemirski prostor. Bowman ipak, za razliku od hiberniranih članova posade, uspijeva preživjeti, da bi potom u prostoriji gdje je smještena HAL-ova “elektronika” uništio “više centre njegovog uma”.

Antologijska je scena (i u knjizi, a još dojmljivija u filmu) kada HAL, koji je očito razvio nekakav ekvivalent ljudskih emocija, svjestan da je izgubio bitku, pokušava odvratiti Bowmana od namjere da ga “ubije” najprije se pravi naivnim, zatim prosvjeduje, da bi na koncu počeo moliti za milost. Ubrzo se razjašnjavaju okolnosti HAL-ove “pobune” (osnovni razlog bila je tajnost projekta koja je dovela do proturječja u HAL-ovom softveru), a Bowman nakon još nekoliko mjeseci putovanja uspijeva, usprkos oštećenjima koja su nastala pri HA-lovoj diverziji, stići do cilja Saturnovog satelita Japeta na kojemu zatiče kopiju objekta pronađenog na Mjesecu samo puno većih dimenzija, koja izgleda kao ogromna crna zgrada.

Bowman izlazi iz Otkrića u servisnom modulu i pokušavajući se spustiti na “krov” te “zgrade”, (koju Clarke naziva “Zvjezdane Dveri”) upada u neku vrstu “kozmičke crvotočine” (“EinsteinRozenovmost”), objekt čiju mogućnost postojanja predviđa opća teorija relativnosti, a u kojemu je prostorovremenska geometrija “izobličena” na taj način da dva inače “daleka” područja svemira njegovim posredstvom postaju vrlo bliska. Ovu stvar možemo si predočiti po analogiji ako dvije, recimo “antipodne”, točke na balonu koji nije previše napuhan pritiskom prstiju spojimo i identificiramo, odnosno “proglasimo” jednom te istom točkom sad se iz područja u blizini jedne od tih točaka u područje u blizini druge može, osim onim “dužim” putem, recimo duž “meridijana” balona, doći i “kraćim” putem, kroz točku nastalu identifikacijom (koja je na neki način osobita). Tu točku u priči predstavljaju upravo Zvjezdane Dveri.

Nakon ulaska u Zvjezdane Dveri Bowman se suočava sa prizorom mnoštva zvijezda koje su skupljene u centru vidnog polja od kojih se neke povremeno odvajaju iz mnoštva i promiču pored njega ubrzavajući vrtoglavo (prizor putovanja kroz galaksiju brzinom bliskom svjetlosnoj), da bi se na posljetku, nakon kratkotrajnog zaustavljanja u više neobičnih svemirskih “predjela”, njegov servisni modul spustio “na glatki pod nekog elegantnog, neznanog hotelskog apartmana koji se mogao nalaziti u bilo kojem gradu na Zemlji”. Bowman izlazi iz modula, te nakon što je pregledao to neobično mjesto, najeo se i napio, oprao i pogledao TV program (zemaljski, iz vremena kad je ploča na Mjesecu emitirala signal prema Saturnu), savladan umorom tone u san. U snu se događa njegova preobrazba u novo nematerijalno biće koje Clarke naziva “Dijetezvijezda”.

Dijetezvijezda

Ovo biće suočava se s još jednim kristalnim monolitom i njegovim posredstvom prolazi “edukaciju” analognu onoj koju su prošli čovjekoliki majmuni s početka priče, no dakako, daleko složeniju. Nakon toga se vraća na Zemlju gdje sprečava nuklearni sukob koji je upravo počeo, tako što je snagom volje uništilo nuklearne projektile koje su sukobljene strane ispalile jedna na drugu. I tu priča završava. Kao što je već spomenuto ona ima i tri nastavka, no njima se ovdje nećemo baviti.

2001_monolit

Napomenimo da uz glavni tok priče (njezinog trećeg dijela posebice) možemo pratiti i veći broj kraćih sporednih tokova, često deskriptivnog karaktera koji se uvode promjenom pripovjedne perspektive. Clarke se tako iz pozicije promatrača zbivanja na “Otkriću” prebacuje u poziciju “sveznajućeg naratora”, što često pridonosi efektu pripovijedanja. Jedan od najzanimljivijih primjera za to je onaj kad nam Clarke predočava “razmišljanja” “poremećenog” HAL-a koji, nakon što je bila spomenuta mogućnost njegovog isključenja (što je za njega značilo smrt) odlučuje “zaštititi se koristeći sva oružja koja su mu na raspolaganju” i “ukloniti uzroke svojih tegoba” da bi onda “držeći se uputstava koja su mu dana za slučaj prijeke potrebe, nastavio misiju neometan i sam”. Drugi zgodan primjer je “pogled iz perspektive Zvjezdanih Dveri” koje prate približavanje “Otkrića” i pripremajući se za susret s ljudskom vrstom “bude svoje pritajene moći”.

Također, u Odiseji možemo, pomalo neočekivano, pronaći i opis evolucije vanzemaljaca koji su pomogli čovjekolikim majmunima da razviju inteligenciju bića “od krvi i mesa” koja su se “otisnula prema zvijezdama” čim su ovladala mogućnostima za takva putovanja, da bi kasnije počela “prenositi najprije mozgove, a zatim i same misli u blistave domove od metala i plastike”, a naposljetku naučila “pohranjivati znanje u ustrojstvo samog svemira i tako očuvati svoje misli za vječnost u smrznutim rešetkama svjetlosti”, čime su postala “stvorenja zračenja, konačno oslobođena tutorstva materije” koja mogu “do mile volje lutati među zvijezdama i ponirati poput nekog magličastog paperja u samu tvar prostora”.

Inače, svoj je pripovjedački talent Clarke efektno demonstrirao i svojim upečatljivim opisima “Otkrića” u raznim fazama leta, iz perspektive promatrača koji “izvana” prati putovanje broda kao što je primjerice njegov prikaz nakon “havarije” (nakon što je HAL otvorio vrata zračne komore), kada brod “okružen oblakom krhotina” … “rasutih po prostoru, mnogo kilometara uokolo” … “poput nekakve malene, složene igračke pluta postojan i naizgled nepomičan u praznini”, ili u sceni kada brod konačno ulazi u orbitu oko Japeta i postaje njegov satelit, “nemoćni zarobljenik gravitacije” (jer je prethodno potrošio svo gorivo koje mu je bilo na raspolaganju).

Recimo na kraju da smo se za navedene citate i uopće za pisanju ovoga teksta služili izdanjem nakladničke kuće “Izvori” iz Zagreba koje se pojavilo upravo 2001. godine. Autor toga, inače izvrsnog, prijevoda je Damir Mikuličić.

– završetak prvog dijela –

 

Komentari su zatvoreni