Sjećanje na stari tramvaj

Sjećanje na stari tramvaj

Bitno obilježja toga tramvaja, po kojem se razlikuje od onog današnjeg, je da je imao konduktera te vrata koja su se otvarala rukom. Zadnja vrata, na koja se ulazio, otvarao je kondukter nekakvom polugom, no prednja su otvarali putnici ručicom

dr. sc. Nenad Raos

Otvorih televiziju i gle: evo reportaže o starom zagrebačkom tramvaju, onom drvenom, od kojeg su ostala još samo dva primjerka – jedan kao izložak u Tehničkom muzeju, i drugi koji još uvijek vozi ulicama, no prigodice. I onda mi navru sjećanja na taj tramvaj s kojim sam se kao dječak, a poslije i kao student mnogo puta vozio.

ZET-ov tramvaj u prigodnom, božičnom izdanju

Bitno obilježja toga tramvaja, po kojem se razlikuje od onog današnjeg, je da je imao konduktera te vrata koja su se otvarala rukom. Zadnja vrata, na koja se ulazio, otvarao je kondukter nekakvom polugom, no prednja su otvarali putnici ručicom. U takvom režimu vožnje može se razumjeti da se pravila tramvajske stanice nisu strogo poštovala. Ako si bio mlad, spretan i još u punoj tjelesnoj snazi nisi čekao da se tramvaj zaustavi, nego si otvorio prva vrata i iskočio iz njega. Nisam se nikad, priznajem, upuštao u tu vrstu sporta, no od onoga što su mi „majstori“ o tome rekli znam sljedeće. Kad iskačeš iz tramvaja nemoj ni za živu glavu napraviti ono što činiš kad iz njega izlaziš na stanici. Treba skočiti postrance, tako da ti lice bude okrenuto u smjeru vožnje i nastojati tijelo što više približiti horizontali. Kada petama dodirneš tlo počni naglo trčati kako ne bi pao na nos. Uputu trebaš li gledati ima li koga na ulici, da se u njega ne zabiješ, nisam dobio.

Iskakanje putnika

Kao što rekoh, treba biti spretan i izlaziti na prednja vrata. No upravo to nije učinio jedan putnik koji je u gluho doba noći (tada su noću ulice bile puste) zaključio kako bi lako mogao skratiti put za pedeset metara. Riječ je naime da mu je bilo najljepše izići na početku Deželićeve ulice (onda: Prilaz JNA), a nije mu se dalo do nje pješačiti od stanice na Trgu Hrvatske republike (onda: Trg maršala Tita). Zamolio je dakle konduktera da mu otvori vrata.

Ovaj je samo slegnuo ramenima i napravio ono što nije smio učiniti. I dok je tramvaj hvatao brzinu između stanica u Frankopanskoj i onoj na Trgu Hrvatske republike, naš je putnik skočio. Nisam vidio ni kako je skočio ni kako je pao, no taj mi se zvuk zauvijek urezao u sjećanje: „Tup, tup, tup – pljasss“, a on jedno dugo „ššššš…“. Pokušao je trčati, ali nije mogao trčati brzinom tramvaja, pa je pao. Nikad nisam mislio da pad ljudskog tijela zvuči kao pad mokre krpe. No jasno je: ljudsko se tijelo sastoji 70 posto od vode.

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.