Šišanje na istu mjeru ili Mogu li Zagreb i Ilok isto?

Šišanje na istu mjeru ili Mogu li Zagreb i Ilok isto?

(Pogled na Ilok s tvrđave)

Da netko razumije što stvarno znači održivi razvoj, onda bi u granicama opravdanosti natječaje prilagođavao (i) mogućnostima naše industrije, pa bi naš novac išao našim proizvođačima, oni bi punili proračun, pa bi svi zajedno postajali bogatiji. Da netko stvarno razumije što znači održivi razvoj, onda se ne bi isti koncept zahtijevao i za Zagreb i za Ilok

dr. sc. Viktor Simončič

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu (Mahatma Gandhi)

Lakoća kojom se upotrebljavaju izrazi kao „nula otpada“, „kružno gospodarstvo“ ili „održivi razvoj“ je zastrašujuća. I naravno, ti koji od održivog razvoja razumiju samo ono, „nismo naslijedili već posudili Zemlju od budućih naraštaja“ sve gledaju pod istim povećalom i sve šišaju na istu mjeru. Oni spoje tri poveznice okoliš, ekonomiju i socijalnu komponentu, nacrtaju tri kruga koji se međusobno presijecaju i za ono u sredini kažu: eto to je održivi razvoj.

Održivi razvoj se često koristi kao univerzalan pristup bez obzira na stupanj razvoja. Razlike u BDP-u po stanovniku između najbogatijih i najsiromašnijih je veći od faktora 500. Nominalni dohodak po glavi stanovnika je u 2011. u Luksemburgu bio preko 113.000 USD, 14.000 u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Srbiji oko 5.000 USD, a Somaliji samo oko 200 dolara. Ako je indeks razvijenosti u EU (svih 28 država) nekih 100, u euro-zoni (17 država) 110, Hrvatska je na indeksu malo iznad 60. Države u Regiji na oko 30. Prihod po osnovi poreza i prireza po stanovniku Grada Zagreba je blizu 6 000 kuna godišnje, a u Iloku malo više od 500 kuna.

Kada se stvari tako pojednostave logično je da isto ne znači isto u Stockholmu, Zagrebu i Iloku. Zašto se onda propisuju jedinstvene obaveze unutar EU-a? Zašto se piše isti zakon za Zagreb i Ilok? Održivi razvoj je uvijek vezan za danu sredinu, pa razvojne korake i bilo koje obaveze treba donositi diferencirano na osnovi snage i mogućnosti pojedinih dijelova npr. posebno za Zagreb i posebno za Ilok, uvažavajući složenu povezanost „svega sa svačim“.

Finski premijer nema ni za avio kartu u poslovnom razredu

Prosjek reciklaže EU otpada je ispod 50 %. Bogati su na preko 80 %, a siromašniji na 5 %. Razvijena Finska, s najzadovoljnijim stanovnicima svijeta, čiji se premijer iz službene posjete Hrvatskoj, s nesretnijim stanovnicima EU-a, kući vraća avionom u ekonomskoj klasi, ne može reciklirati više od 35 %. A mi s lakoćom kažemo da ćemo reciklirati preko 50 % otpada. Sjeća li se netko kako se za vrijeme lanjskih požara vozao naš premijer? Automobilom do državnog aviona u Zagrebu, pa isti automobili trkom da ga dočekaju u Splitu. Tada sam se pitao vozi li premijera isti vozač do aviona u Zagrebu i dočekuje u Splitu? Ima li premijer jedan auto do aviona, a drugi od aviona? (http://zg-magazin.com.hr/prazna-naklapanja-ne-gase-pozare-ona-ih-jos-samo-rasplamsavaju/)

Odgovor zašto su neki sretni, a drugi manje sretni možda je u tome, da sretni imaju skromne ali učene političare, koji znaju što mogu i prilagođavaju obaveze mogućnostima, a manje sretni imaju neuku i rastrošnu političku elitu, koja ne razumije osnovne stvari i dodvorava se svijetu na način da preuzima obaveze koje ne mogu ispuniti niti razvijeniji. Da budem malo sarkastičan, pa naravno da Finska može samo 35 %, a Hrvatska preko 50 %, kada njihov premijer nema čak niti za kartu poslovnog razreda, a kamoli za avion.

Finski predsjednik Sauli Niinistö

Uvjeren sam da ministar koji nam je uvalio koncept postupanja s otpadom na paradigmi „nula otpada“ i „kružnog gospodarstva“ ne razumije te pojmove, a premijer još manje. Naravno da je Hrvatska pohvaljena u EU-u (znam iz prve ruke uz podsmijeh!) kako će eto bez ičega, skoro pa bez gaća, brže od svih EU država postići i one ciljeve koje će inače države članice tek pokušati prihvatiti.

I kako mi nemamo ništa osim floskule „kružno gospodarstvo na hrvatski način“, krenuli smo s kupovinom kanti za odvojeno sakupljanje. Natječaj za posude je tek otvoren i biti će gotov za par tjedana. Ako neće biti problema realizirati će se za par mjeseci. Do konca godine bi moglo početi odvajanje na licu mjesta na razini nacije. Svi kao Čakovec, Prelog i Krk! Sve posude će se, kao i do sada, prazniti u isti kamion, jer većina gradova i općina za odvoz otpada ima samo jednu vrstu vozila. Sve će, u najvećoj mjeri, najvjerojatnije na deponije. Onda će se nabaviti par stotina kamiona. Svaka komunalna tvrtka po dva nova tipa kamiona. Kamioni bi mogli biti nabavljeni negdje u 2019. I kada se nabave vozila, onda će slijediti nabavka na desetine sortirnica i kompostirnica. One bi se, ako će se sve odvijati kao po loju, mogle nabaviti tamo negdje do 2020.

Jedina smo EU država koja zabranjuje energijsko iskorištavanje ostatka otpada

Kako smo mi jedina EU država koja zabranjuje energijsko iskorištavanje ostatka otpada, morat će se graditi i nova odlagališta. Regionalne centre za postupanje s otpadom možemo očekivati tek za dobrih 5 – 10 godina, oko 2025. S nekih 250 milijuna kuna za šarene kante, slijedi nabavka kamiona za par milijardi kuna, pa sortirnica i kompostana za malo više milijardi i onda regionalnih centara za milijarde, ali eura. A do tada sve na način „posuda sedam – kamion jedan“. I kako mi sve to izgleda? Eto, kupile se vezice za lijevu cipelu. Potom lijeva cipela. Pa vezice za desnu cipelu, i onda i desna cipela. Poslije toga čarape ….. Sve isto i za Zagreb i za Ilok, a Hrvatska bolja od Finske, naravno na papiru.

Kante nabavljamo dijelom novcem iz EU-a. Natječaji za kante, a kasnije i za kamione, sortirnice i kompostirnice, pa i regionalne centre biti će međunarodni, a pisani na hrvatski način, po kojem (lako moguće) neće biti mjesta za naše proizvođače. Naše nabavke, i za naše ovdašnje i za naše bruxelleske novce kontrolira JASPERS, savjetodavno tijelo Europske komisije. To je onaj JASPERS koji je odobrio bioreaktorsko odlagalište u slučaju Regionalnih centara Marišćine i Kaštjuna, a evo prije para dana je u svojem mišljenju odbacio mogućnost bioreaktorske tehnologije obrade otpada na RCGO Piškornica, zbog neusklađenosti s EU direktivom. Kako su mogli proći Marišćina i Kaštjun? Ima li u Hrvatskoj itko da brani hrvatske interese protiv bjelosvjetskih europskih savjetodavnih hohštaplera? Jest da oni nisu na 40 000 kuna na dan kao Agrokorovi, ali preko 10 000 kuna misli da jesu! Naravno i tih 10 000 po čovjeku plaćamo mi! Ako si želimo dobro, ponavljam apel: Jaspers go homehttp://zg-magazin.com.hr/jaspers-go-home/

Da netko razumije što stvarno znači održivi razvoj, onda bi u granicama opravdanosti natječaje prilagođavao (i) mogućnostima naše industrije, pa bi naš novac išao našim proizvođačima, oni bi zarađivali plaće, podmirivali obaveze i punili proračun, pa bi svi zajedno postajali bogatiji.

Dolazi paprat, a odlaze pčele…

Da netko stvarno razumije što znači održivi razvoj, onda se ne bi isti koncept zahtijevao i za Zagreb i za Ilok. Mislim da kod nas naknade za postupanje s otpadom nisu financijski valorizirane, pa navodim primjer iz Slovenije. U slovenskom konceptu isti zakon za sve, ako sam dobro razumio na jednom prošlogodišnjem savjetovanju, naknada za postupanje s otpadom u Ljubljani je za „nešto“ je nekih 50 kuna, a u Kočevju, dobrih 150 kuna za to isto! Razlika ne proizlazi iz činjenice da su eto Kočevljani manje okolišno osvješćeni i ne daj Bože lijeni, već iz činjenice da nisu isti troškovi u velikim gradovima, malim mjestima i selima. Kao primjer navodim, i nikako da me vizionarski bivši ministar ili netko od njegovih zelenih sljedbenika demantira, kako se iz Komiže do Belišća ne ispleti voziti niti marihuana u rinfuzi, a kamo li stari papir.

I sada natrag održivom razvoju. Održivi razvoj znači dobro za ljude. Održivi razvoj znači dobro za prirodu, koje je kod nas ovakva upravo zbog utjecaja čovjeka. Kako izgleda kada nema ljudi najbolje se vidi na livadama i oranicama uz autocestu prema Splitu, u Lici. Sve je zaraslo u paprat. Umjesto livada s travom i cvijećem paprat. Kad nema cvijeća, nema niti pčela, pa nema meda, bez pčela nema ni poljoprivrede, bez poljoprivrede nema ljudi, ali ima paprati …… Ma potrebna je i paprat, ali ne samo ona.

I kada našom politikom jednakog češlja učinimo komunalnu uslugu stanovnicima Slavonije preskupom, kada im ukidamo male dućane (navodno moguća politika racionalizacije poslovanja Konzuma), pa kada (više) nemaju poštu, kada je liječnik misaona imenica, kada se na sud mora putovati pola dana, kada troška školovanja djece postane za osiromašene kućne budžete nepodnošljiv ….. e onda nema ni održivog razvoja. Onda se sreća logično traži ili u Zagrebu ili negdje dalje. A bez ljudi nema ni prirode u kakvoj smo živjeli. Dolazi paprat, i odlaze pčele.

Lako je sve povezati i u širem kontekstu. Do kada će Europa izgledati ovako, ako kao rezultat EU politike istog češlja jedino Njemačkoj ide dobro? Zar će(mo) jednom svi živjeti u Njemačkoj? Hej, vi tamo gore, razumije li netko što je održivi razvoj ili je pohlepa postala jača od razuma?

Komentari su zatvoreni