Saša Leković: Opredijeljenost novinara za lijevu ili desnu opciju alibi je za neprofesionalnost

Saša Leković: Opredijeljenost novinara za lijevu ili desnu opciju alibi je za neprofesionalnost

U zemlji koja je visoko korumpirana i koja ima brojne probleme istraživačko je novinarstvo još potrebnije nego u stabilnijim zemljama, no paradoksalno je da je takvo novinarstvo teže ostvarivo u zemljama gdje je to potrebnije. Vlasnicima ne trebaju istraživački novinari jer se ozbiljno ne bave temama od javnog interesa

Razgovarala: Ivona Conjar

Novoizabrani predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković poznati je novinar koji se godinama bavi istraživanjima kriminalnih radnji, a jedini je Hrvat koji je sudjelovao u međunarodnim istraživanjima afera o offshore računima političara i biznismena.

Otkrio nam je što su mu ciljevi na čelnoj poziciji HND-a, kako doživljava prijetnje zbog svojih istraživanja te kako se boriti protiv sveprisutnog žutila i senzacionalizma, a upoznao nas je i s idejom stvaranja prvog Muzeja novinarstva u Hrvatskoj.

Hrvatska je prema istraživanju američke organizacije Freedom House 80. zemlja na svijetu po medijskim slobodama. Koji su po vama najveći problemi novinarstva, posebno onog istraživačkog?

Ima nekoliko takvih godišnjih istraživanja, Hrvatska je nešto bolja, odnosno 58. po istraživanju Reportera bez granica, no u svakom slučaju situacija nije dobra. Problema ima mnogo – novinarstvo se više ne doživljava kao ozbiljna profesija. Dijelom je za to zaslužan manjak ozbiljnih medija koji se bave pitanjima javnog značaja, mnogi su novinari izgubili posao, a oni koji rade imaju male plaće, nema kolektivnih ugovora i novinari nisu zaštićeni, mediji se tretiraju kao političko sredstvo, prisutna je netransparentnost vlasništva… Znači, postoji niz problema, a teško je reći koji je veći.

U zemlji koja je visoko korumpirana i koja ima brojne probleme istraživačko je novinarstvo još potrebnije nego u stabilnijim zemljama, no paradoksalno je da je takvo novinarstvo teže ostvarivo u zemljama gdje je to potrebnije. Vlasnicima ne trebaju istraživački novinari jer se ozbiljno ne bave temama od javnog interesa, a publika onda ne zna razliku između stvarnog novinarstva i senzacionalizma.

“Ja i danas dobijem pozive kao svjedok za parnice koje su pokrenute prije 15 godina. Pitanje je utvrditi koliko je uopće parnica u tijeku na našim sudovima, a pogotovo onih u kojima su novinari, no sasvim sigurno ih je na stotine.”

Koja je uloga HND-a u tome?

Prije svega važno je da HND bude efikasan, tako da oni koji su članovi imaju razloga za ostati i da razumiju što je njihov interes. Važno je da HND postane jasno profiliran i da oni koji nisu novinari razumiju zbog čega postoji naše udruženje i za što se bori. Ono nema nikakvu političku agendu, iako se kod nas novinari često uvrštavaju u političke rovove pa govore da su »lijevi« ili »desni«. Po meni je to samo alibi za neprofesionalnosti u poslu, a rezultati su mjerljivi po tome što se objavljuje i postoje li za to dokazi. Novinari koji ne mogu postići nešto svojim radom opredjeljuju se za lijevu ili desnu opciju pa im je onda upravo to neki način izlike kada ih jedan dio publike ne podržava. To je potpuno besmisleno, no u našem tranzicijskom društvu gdje su urušeni kriteriji to prolazi kao ozbiljna priča, ali zapravo je bedastoća.

Najavili ste stvaranje Muzeja novinarstva i Centra za zaštitu javnog izražavanja koji bi između ostaloga trebao pomoći novinarima u pravnim bitkama?

HND_novinarski_domIdeja Muzeja novinarstva nije potekla u HND-u nego u redakciji Medijska istraživanja, jedinog znanstvenog istraživačkog časopisa koji se bavi medijima u Hrvatskoj. Već postoje kontakti s nekoliko ravnatelja muzeja u Zagrebu koji žele pomoći na razne načine tako da se i u ovoj financijskoj krizi makar krene s ostvarivanjem te ideje uz nikakvo ili minimalno ulaganje HND-a, osim u obliku eksponata koje posjedujemo i svjedočanstva te iskustva naših članova.

Željeli bismo na kraju lipnja imati ozbiljan sastanak sa svima koji su pokazali interes te da konkretiziramo neki plan i tempo kojim ćemo to ostvariti.

A čime će se baviti Centar za zaštitu javnog izražavanja?

Centar za zaštitu javnog izražavanja neće biti nikakva nova organizacija, koja bi zahtijevala novi prostor ili zapošljavanja, već je to ideja koju sam razvio sa skupinom pravnika koji se žele baviti ili se već bave medijskim pravom, a u interesu im je da pro bono pomažu novinarima. Oni će objavljivati članke i znanstvene tekstove, komentirati presude koje su povezane s medijima, ne samo hrvatskih sudova već i ostalih poput Europskog suda za ljudska prava.

Savjetovat će novinare i prije objavljivanja radova koji eventualno mogu biti utuživi kako bi osigurali da ne budu takvi, a u slučajevima gdje će doći do sudskih tužbi pomagat će im tijekom samog procesa, naravno onima koji su prethodno napravili sve što nalaže struka.

Kada je bilo više novca i drugačija opća situacija događalo se da je novinar pogriješio i tada je bio tužen nakladnik. Međutim, sad je potpuno drugačije, sada nakladnici bježe od odgovornosti čak i kada su urednici promijenili naslove ili tekstove novinara, a i tužitelji su shvatili da im je bolje podizanje privatnih tužbi protiv novinara, što njih financijski uništava. Tada novinari vrlo dobro paze što će napisati pa se na ovaj način uvodi autocenzura.

Je li poznat točan broj novinara kojima se trenutno sudi?

Ne znamo točan broj, ali to je isto vrlo teško procijeniti jer parnice traju izuzetno dugo. Ja i danas dobijem pozive kao svjedok za parnice koje su pokrenute prije 15 godina. Pitanje je utvrditi koliko je uopće parnica u tijeku na našim sudovima, a pogotovo onih u kojima su novinari, no sasvim sigurno ih je na stotine.

Jeste li ikada pomislili da će vaše preuzimanje HND-a dignuti toliko prašine, s obzirom na prijetnje i optužbe koje ste primali?

Čak i jesam jer HND za novinare i ostale nije zanimljiv osim u takvim situacijama. Uvijek je netko izabran, a netko nije pa počinju podmetanja, a uz to imate one koji su dežurni mrzitelji. Novinari su javne osobe pa je i logično da izbori u HND-u podignu više prašine. To je uobičajeno, no pravovremeno smo i s argumentima odgovorili tamo gdje je potrebno i mislim da samo to transparentno riješili.

Surađivali ste s ICIJ-em u istraživanju afera „Offshore Leaks“ i „Swiss Leaks“. Smatrate li da je takvo međunarodno povezivanje novinara jedan od načina kako „spasiti“ istraživačko novinarstvo, odnosno da se takvim povezivanjem mogu nadjačati interesi vlasnika, sponzora, političara…?

To je vrlo važno i godinama je već prisutan takav trend u svijetu, iako je to u Hrvatskoj još premalo vidljivo. Radi se o povezivanju istraživačkih novinara koji često nisu dobrodošli u većinu medija, pogotovo kad nema novca. Danas postoji vrlo jaka svjetska mreža takvih novinara koju smo osnovali u Kopenhagenu 2003. godine, a čini ju više od stotinu organizacija.

Najpoznatiji projekti su „Offshore Leaks“, Luxembourg Leaks i „Swiss Leaks“. gdje su novinari iz cijelog svijeta dobrovoljno međusobno surađivali i razmjenjivali informacije. Mi nismo za to plaćeni, a takve mreže uglavnom tako funkcioniraju, da pomažemo jedni drugima, a slobodni novinari svoje priče eventualno mogu prodati. Slovenski kolega Blaž Zgaga i ja besplatno smo objavili nekoliko priča unutar Offshore projekta jer smo zaključili da je tako efikasnije.

Kako je biti istraživački novinar u Hrvatskoj? Dugo se bavite istraživanjima kriminalnih radnja, jeste li često primali prijetnje i kako reagirate na njih? Je li kada bili potreba za policijskom zaštitom?

Sasa-LekovicVećinom to nisu prave prijetnje već razne uvrede. No s tim nemam problem, veći je problem što neki mediji to zloupotrebljavaju i „neovisno“ prenose, poput onoga što se nedavno događalo oko izbora u HND-u.

Ali da, bilo je i ozbiljnijih prijetnji, srećom, nikada mi se nije ništa dogodilo, doživljavam to kao dio posla. Nije bilo potrebe za policijskom zaštitom, a takve su zaštite često rezultat političke procjene. Imate novinare u manjim sredinama, koji su zaista u opasnim situacijama i ne dobiju policijsku zaštitu jer nisu novinarske zvijezde, ne pojavljuju se na televiziji, što svakako ne umanjuje potrebu da se zaštite i takve poznatije osobe koje će vjerojatnije i biti žrtve potencijalnog nasilja. Želim reći da prema zaštiti ne možemo procjenjivati opasnost jer je ona nekad i veća u malim sredinama i redakcijama.

Često surađujete s novinarima iz cijelog svijeta, uključujući one iz sarajevskih i beogradskih medija. Možete li usporediti stanje novinarstva u njihovoj zemlji i u Hrvatskoj?

Ima dosta sličnosti, novinari su loše plaćeni, gube posao, dok je utjecaj politike strašno velik. Drugačija je situacija u Bosni i Hercegovini koja je stalno podijeljena u odnosno na Srbiju gdje su mediji potpuno pod kontrolom vlasti, a one nezavisne, kojih je vrlo malo, proglašava se neprijateljima države.

Međutim, u Beogradu postoji Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) koji ima svoje urede u svim zemljama u regiji i koji je izvrstan, odlično rade analitičke i političke tekstove te istraživačke priče. Također postoje i centri za istraživačko novinarstvo u Srbiji i BiH koji su isto tako odlični, ali to je vrlo malo u odnosu na ukupan broj novinara pa mainstream mediji ignoriraju njihove uratke, pogotovo kada političarima ne odgovaraju neke priče.

Ipak, ljudi su nakon nekoliko godina navikli gdje će pročitati neovisne tekstove, pa su mainstream mediji zaključili da ne mogu takve vijesti sakriti pa objave bar ono što njima odgovara. Tu nema pomoći, ali postoje web stranice na kojima postoje kompletne informacije unutar takvih kvalitetnih radova.

Prošli ste tjedan sudjelovali na europskoj konferenciji istraživačkih novinara te ste razgovarali i s članovima Europskog parlamenta. Koje su bile teme i sastanaka te jesu li povezane s hrvatskim novinarstvom?

Tako je, razgovarao sam s nekolicinom europarlamentaraca koji imaju veze s odborima za medije, to su bili više neformalni razgovori. Postoji još jedna stvar koji mnogi ne znaju, a to je su europarlamentarci, pogotovo oni koji vode odbore, imaju mogućnost i financijskog potpomaganja raznih predstavljanja u EU parlamentu, poput knjiga ili ideja za neke projekte i mislim da ćemo nešto slično iskoristiti u sklopu HND-a.

Danas se sve manje čitaju politički i ekonomski tekstovi, a sve više žutilo i senzacionalizam, pogotovo kod mladih. Ima li to veze i s obrazovanjem?

novine_klioskAnalize koje bi mogle potkrijepiti nešto takvo gotovo niti ne postoje. Situacija nije takva da su oni koji su najmanje formalno obrazovani najskloniji žutilu, dok ostali nisu. Imamo visokoobrazovane ljude pa čak i novinare, koji tako funkcioniraju, no to je već problem šireg društvenog konteksta. Isto kao što je trivijalizirana politika i posao političara, tako su trivijalizirani mediji. To je sad jednostavno pitanje tko je stariji – kokoš ili jaje, mi imamo primitivnu publiku pa idemo se tako ponašati ili je publika takva jer se mi tako ponašamo. Teško je reći što je bilo prvo. Novinari se protiv toga moraju boriti kvalitetnim radovima i to ne samo s temom politike, mogu pisati primjerice o kućnim ljubimcima ili kuhanju, ali na ozbiljan način temeljenim na činjenicama, bez vrijeđanja i poticanja mržnje.

Biste li savjetovali mladim ljudima da se izaberu novinarsku profesiju?

Ja sam zaražen novinarstvom pa ne mogu nikome savjetovati da se ne bavi time, ali situacija je takva da novinari ostaju bez posla, imamo hiperprodukciju novinara s obzirom na tržište rada, a oni koji ostaju raditi su degradirani. Ne mogu reći da je to nešto najdivnije na svijetu u smislu ispunjavanju financijskih interesa, ali napredak u bilo kojoj struci nije ovisio o tome nego o onima koji su se unatoč poteškoćama ipak odlučili za bavljenje time. Tako da se ja uzdam u takve.