Saperlot!

Saperlot!

(Edo Peročević, legendarni kondukter iz Vlaka u snijegu / Izvor: Youtube, snimka zaslona)

»Saprlot, ovak il’ onak, ostaje saprlot. Sakom posluži za kaj mu treba«.

Ovih dana na Drugom programu Hrvatske radiotelevizije prikazan je dugometražni film Vlak u snijegu  iz 1976. godine, snimljen prema istoimenom romanu Mate Lovraka. Ovaj neizostavni filmski klasik za djecu koji je režirao Mate Relja  snimao se od 1973. do 1976. godine, a premijerno je prikazan u Bjelovaru 1976. godine te je na Filmskom festivalu u Puli osvojio nagradu publike »Jelen« kao prvi film za djecu koji je osvojio tu nagradu. Prikazan je i u inozemstvu u 30-ak država.

Radnja filma odvija se 1935. godine, a u njemu se na djelu prikazuje sloga i zajedništvo (Svi za jednog, jedan za sve!).

Nakon što je Ljuban (Slavko Štimac) izabran kao domaćin učeničke zadruge »Sloga«, učitelj odluči odvesti učenike iz Velikog sela (kako ga je nazvao Lovrak, iako se radi o njegovom rodnom Velikom Grđevcu) u Zagreb gdje je tiskara u kojoj nastaje školski list Smilje, a kojega vodi urednik kojega glumi Antun Nalis. Djeca razgledavaju grad, tržnicu Dolac te je vjerno prenesena atmosfera u Zagrebu tridesetih godina 20. stoljeća. Posebno se kao atrakcija ističe posjet djece zoološkom vrtu i hranjenje tuljana koje je danas zabranjeno. Prate se dogodovštine i nestašluci djece, njihove međusobne interakcije i njihove interakcije sa Zagrepčanima (odraslima i djecom).

No tu »idilu« prekida neočekivan obrat. Zbog učiteljeve bolesti djece dolazi do nepredviđenog samostalnog povratka djece kući. Na putu u selo Ljuban se suočava s nesuglasicama u zadruzi, razboljela se Draga, a problemi kulminiraju kad vlak zaglavi u snježnom nanosu. No problem se naposljetku rješava zajedničkim snagama, kako sugerira pjesma Kad se male ruke slože Arsena Dedića.

Među zanimljivim likovima u filmu se ističe i autoritativni kondukter Edo Peročević. Njegov zaštitni znak bila je riječ Saperlot! koju je izgovarao kad bi ga nešto začudilo ili uznemirilo ili kada je pak želio osigurati kakav-takav mir među djecom. Značenje ove riječi mučilo nas je još u djetinjstvu, ali smo na nju s vremenom zaboravili, a repriza filma nas je na nju ponovno podsjetila.

Traženje ove riječi po rječnicima stranih riječi nije urodila plodom. Naime, u Anićevom se ne spominje ništa slično, dok je u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića najbliža riječ saper koja porijeklo vuče iz francuskog jezika, a označava »vojnika inženjerskih trupa koji izvršava različite inženjerske radove«, a tu su još i pojmovi opkopar, miner, pontonir, pionir. Ista je situacija i s rječnikom Marijana Filipovića.

Prikladnije objašnjenje dala je Nives Opačić u 450. broju Vijenca u koje navodi da su Peročevića ubrzo nakon prikazivanja Vlaka u snijegu ljudi počeli zvati Saperlot (u čemu je pomogao i tadašnji list Studio), protiv čega se on pobunio u čak i u memorijalnoj radijskoj emisiji: »Ja nisam nikakav Saperlot. Moje ime je Eduard Peročević«.

Ona je svojim tumačenjem otišla dalje u Bibliju te kršćansku i židovsku kulturu te Mojsijevih Deset zapovijedi koje su temelj poštena življenja u skladu s Bogom. Jedna od njih glasi: »Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!«. No ima psovki i psovki, navodi Opačić. Neke prepoznajemo kao »sočne«, prostačke, a neke uopće među psovke ne bismo ni uvrstili. Ove potonje dobro su zakukuljene i zamumuljene, zadržale su svoju tajanstvenost, a izgubile sablažnjivost. Katkada i prepoznatljivost, pa i razumljivost.

Saperlot je, kaže Opačić, jedna od tih pritajenih psovki koje to zapravo i nisu, barem nisu kao one vulgarne i odmah prepoznatljive. Tko ih izgovara u ovom, razblaženom, obliku drži se barem Božje zapovijedi (Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud), jer one izravno ne spominju Boga, ali ni vraga kao protutežu Bogu, jer ni često vragesanje nije baš preporučljivo.

»Izraz saperlot javlja se u više inačica – kao saprlot, sapralot, saprabolt, sakrabolt, sapramiš, sapermich, sakradi, pa i samo sakra – i nije hrvatski proizvod, nego se nalazi u nekom od ovih oblika i u bavarskom / južnonjemačkom dijalektu, i u austrijskom, i u slovenskom jeziku, i u češkom, možda i drugdje«, piše Nives Opačić.

»Bavarski sapperlot i sackerlot posuđeni su iz fr. sacrelotte (sacre lot, sveti, Božji usud). Ishodište mu je bez dvojbe u sakramentu, lat. sacramentum, prisega, misterij, otajstvo; sacer, svet, Bogu posvećen, jer i u ljutnji često posežemo za svetim i svetima – Bože sveti (kao izraz nestrpljenja), sveca mu Božjega, tako ti svih svetaca Božjih, skida mu sve svece s neba. No fr. sacré, kao uzvik, znači i proklet bio, sto mu muka, dovraga, dođavola, prokletstvo, dobijesa«, dodaje ona.

U današnjim njemačkim rječnicima izraz sapperlot ima uza se oznaku regionalno i zastarjelo, a znači također prokletstvo, dovraga, dođavola. Čak i neki drugi izrazi za isto značenje (sapperment, saprment, sapristi) upućuju na saperlota. »Ni u njima ne vidimo na prvi pogled kako su nastali, ali npr. sapristi ili sacrebleu zakrivaju ime Božje da ne bude u prvom planu. Sapristi je eufemistički izraz umjesto sakristi (sakra, sakrament + Kristus), a u izrazu sacrebleu (Sacre de Dieu) drugi dio, bleu, i opet eufemistički služi tomu da se izbjegne blasfemija (spominjanje Boga, Dieu)«.

No da saprlot može biti i nešto slatko, Opačić je saznala iz knjige Drvinjski štikleci Borisa Szütsa (Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2008). »Autor piše da je i njegov dedek Ivan znal podviknuti Saprlot! da nekaj fest pohvali ili zašpota (jer se v nedelu ne šika reči ni vrag te skelil ni ti bokca), no sve bi ih nakon nedjeljnog objeda razgalila baka Agneza sa 2-3 tanjura saprlota«, citira N. Opačić i zaključuje: »Kaj čete, dragi Boris! Mesto da mesim testo, ja furt brskam po knigami. No saprlot, ovak il’ onak, ostaje saprlot. Sakom posluži za kaj mu treba«.

Pripremio: Boris Jagačić

Komentari su zatvoreni