San jednog hipija

San jednog hipija

U ovoj knjizi, Neil Young, govori o svom putovanju kroz veličanstvenu karijeru, ali i osobni život. Priča o teškoj bolesti koju je dobio kao dijete, o svom životu kada nije imao novca ni za najamninu za stan, putovanjima svojim automobilom… Govori i kako je napisao „Cinnamon Girl“, „Cowgirl in the Sand“, i „Down by the River“ u jednom danu dok je bio kod kuće jer je imao gripu

„San jednog hipija” naslov je autobiografske knjige Neila Younga koja se početkom veljače pojavila i na policama domaćih knjižara. “Kad sam bio mali, nisam ni sanjao o ovome. Između ostalog, sanjao sam boje i padanje”,  jedina je rečenica u predgovoru autobiografije, koja u originalu nosi naslov Waging Heavy Peace: A Hippie Dream (2012.).

U ovoj knjizi, Neil Young, veliki pjevač, autor i gitarist,  osobno u knjizi priča svoju priču. Govori o svom putovanju kroz veličanstvenu karijeru, ali i osobni život. Između ostaloga, priča o svom djetinjstvu u Ontariju gdje mu je otac već kao djetetu usadio ljubav prema pisanju, ali i o teškoj bolesti koju je dobio kao dijete, o svom životu kada nije imao novca ni za najamninu za stan, putovanjima svojim automobilom  kojeg je nazvao „Mort“… Govori i kako je napisao Cinnamon Girl, Cowgirl in the Sand, i Down by the River u jednom danu dok je bio kod kuće jer je imao gripu.

„Ne mislim da je to jako važno, ali nedavno sam prestao pušiti i piti. Ovako čist nisam bio od svoje 18. godine. Najvažnije pitanje koje mi se sada nameće je hoću li u tom stanju moći pisati pjesme. Do sad nikada nisam, i to sve predstavlja velik dio mog života. Naravno, 68 mi je godina, tako da stvaranje glazbe možda i neće ići glatko kao nekad, ali u drugu ruku, evo me ovdje, već pišem ovu knjigu. Javit ću vam što će dalje biti. Vidjet ćemo“ – Neil Young, Kalifornija, 2011.

Knjiga „Neil Young – Waging heavy peace“ bestseler je po New York Timesu, Los Angeles Timesu, i USA Todayu. Autor knjige je Neil Young, za prijevod na hrvatsku zaslužni su Lada Furlan Zaborac (The Bambi Molesters) i Elvis Šimunic, urednik je Denis Leskovar, a izdavač za Hrvatsku je Menart.

 

(Tekst s poleđine knjige)

Glazba i glazbeno stvaralaštvo Neila Younga traju već četrdeset godina i rezultirali su s četrdeset četiri studijska albuma rock and rolla, folka i countryja s natruhama bluesa, techna i ostalih stilova – što njegovu karijeru danas čini jednom od najdugotrajnijih i najpopularnijih. Od samih početaka u grupi Buffalo Springfield pa sve do samostalne karijere i suradnji s grupama Crosby, Stills & Nash, Crazy Horse te mnogim drugim uglednim glazbenicima i sastavima, Younga podjednako cijene zbog njegove glazbene darovitosti kao i umjetničkog integriteta. Uz jedan velik hit u svakoj dekadi još od šezdesetih godina prošlog stoljeća dva puta je uvršten u Rock and Roll Hall of Fame (kao samostalni umjetnik godine 1995., a kao član grupe Buffalo Springfield 1997. godine). Young, kao poznati politički aktivist, borac za očuvanje okoliša i filantrop, sudjeluje u nekoliko dobrotvornih akcija, a najpoznatiji je kao suosnivač projekata Farm Aid te Bridge School, škole koja osposobljava djecu s fizičkim oštećenjima i posebnim komunikacijskim potrebama.

 

(Ulomak iz 33. poglavlja)

Neil_Young_san_jednog_hipija_Cover“Kad sam se 1969. godine pridružio bendu Crosby Stills & Nash, pa je on nakratko postao Crosby Stills Nash & Young, prolazio sam kroz zanimljiv životni period. Istodobno sam bio član dvaju bendova. S Crazy Horseom sam snimao, a sa CSNY-om održavao probe. David, Stephen i Graham imali su svoj zvuk, a mene su doveli Ahmet i Stephen kako bih malo začinio svirku uživo. Pretpostavljam da su htjeli zvučati malo više rokerski.

Kad sam pristupio bendu, neko se vrijeme raspravljalo treba li imenu dodati i početno slovo mojeg prezimena, tj. treba li CSN postati CSNY. Srećom, to nikad nije bilo sporno. Elliot je bio ondje i sve se poklopilo. Stephenu i meni je bilo drago što opet zajedno sviramo, pa smo samo nastavili gdje smo stali. Prvi album CSN-a bio je veliki hit – zvučali su poput automobila koji je tek sišao s proizvodne linije. Ja sam istodobno snimio album Everybody Knows This Is Nowhere s Crazy Horseom, koji se dvije godine zadržao na listama najslušanijih.

Probe smo održavali u Stephenovoj kući u Laurel Canyonu. Pokušavali smo s mnogim basistima, a jedan je od njih bio i Bruce Palmer. Bio je sjajan, kao i obično. Baš se vratio u SAD iz Kanade i Stephen i ja smo bili vrlo uzbuđeni što ćemo opet s njim svirati. Nekoliko smo dana zajedno svirali i bio je u vrhunskoj formi, a onda su ga uhitili zbog trave i ponovno deportirali. Samo tako. Bio je to jedan od posljednjih puta da smo zajedno svirali, osim kad smo nekoliko godina poslije s Deweyem na ranču razmišljali o ponovnom okupljanju Buffalo Springfielda.

Ulogu basista u CSNY-u na kraju je preuzeo Greg Reeves i krenuli smo na turneju. Svirali smo u Greek Theatreu u Los Angelesu, Auditorium Theatreu u Chicagu, Masonic Temple Theatreu u Detroitu i na Woodstocku, naravno. Na Woodstocku se dogodilo nešto zanimljivo. Nisam želio da s nama na pozornici budu snimatelji dok sviramo, kako nas ne bi ometali. Mrzio sam činjenicu što od snimanja rade spektakl jer je to odvlačilo pozornost od glazbe. Glazba je između izvođača i publike, a sve što se umiješa i stane tome na put za mene je zabranjeno. Ako pažljivo poslušate najavu, čut ćete da su nas najavili kao CSN. Izostavili su početno slovo mojeg prezimena kako bi mi se osvetili. Atlantic Records je na službenu ploču s Woodstocka uvrstio moju pjesmu „Sea Of Madness”, koja je snimljena nekoliko mjeseci poslije toga u njujorškoj dvorani Fillmore East. Naveli su ljude na pogrešan trag.

Put do Woodstocka bio je vrlo zabavan. Sjećam se da sam u jednoj maloj zračnoj luci sreo Jimija Hendrixa, a do mjesta gdje se održavao festival vozio sam se u kamionetu s poznatim odvjetnikom Melvinom Bellijem. Malim smo avionom došli što je bliže bilo moguće, a onda su nas prevozili kamionetima. Ostali članovi mojeg benda već su bili ondje. Željeli su što prije stići tamo.

Ondje je bilo zbilja mnogo ljudi i to je bila svojevrsna prekretnica u povijesti rock’n’rolla. Gomile ljudi, zastrašujuće! Nitko ništa nije čuo. Nisam se osjećao nimalo ugodno jer su svi bili jako nabrijani.

Treba spomenuti još jedan festival – Altamont. Za sigurnost su bili zaduženi Hells Angelsi, a na cijelom se festivalu dogodilo samo jedno ubojstvo. Kako bismo stigli do pozornice, kamionetom smo se morali probijati kroz publiku. Ja sam bio u kabini, a dečki u prtljažnom prostoru. Stephen se iz svega glasa derao: „Crosby, Stills, Nash i Young!” i tako nam pokušavao raščistiti put do pozornice. Kamionet je napredovao puževim korakom, a on se i dalje derao. Pokušao sam se sakriti u pretinac ispod vjetrobranskog stakla. Bilo je nadrealno. Fellini je trebao biti ondje i snimiti film. Očajno smo svirali. Jedan od najgorih koncerata koje pamtim. Kakav kokainski ego-trip! Stvarno smo bili grozni.”

Once An Angel:

(zg-magazin)