Sa zagrebačkih tržnica: Ljudi ostaju bez posla i sve manje kupuju

Sa zagrebačkih tržnica: Ljudi ostaju bez posla i sve manje kupuju

Radni Dan Đurđe Srebrenović počinje u 4:30. U trideset godina svog rada na Dolcu, Đurđa će reći da se puno toga promijenilo: “Ja imam stalne kupce, no puno njih se žali da su ostali bez posla i moram priznati da rjeđe kupuju“ / “Kod nas bi bilo dobro kada bi se ljudi više okrenuli vlastitoj proizvodnji i kada bi država štitila domaće proizvođače od uvoza jeftine i nekvalitetne robe“, zaključuje Matija Pranjić.

Kumice s place su nešto posebno, one su više od simbola tržnica diljem Lijepe Naše. Svaka ima svoju priču, ali vrlo često one znaju i našu životnu priču. Upravo je taj odnos kumice i kupca nešto više od odnosa trgovac-kupac. Zato i ne trebaju čuditi pitanja: „Imaš li ti svoju kumicu s placa? A, kod koje ti kupuješ?“  Obilazeći dvije najveće i najposjećenije zagrebačke tržnice, tržnicu Dolac i tržnicu Trešnjevka krenuli smo u potragu za kumicama, ali i kumom. Nismo uspjeli saznati tko je prvi počeo nazivati žene koje na tržnici prodaju domaće proizvode i to najčešće mliječne, kumicama s placa i odnosi li se taj pojam isključivo na žene ili i muškarcu možemo reći da je kum s placa. Za pretpostaviti je da u vrijeme kada je pojam kao takav nastao, muškarci nisu prodavali na tržnicama, već je to bio „ženski“ posao. No, vremena se mijenjaju, a neki poslovi koje su bili isključivo ženski, sada postaju muški i obratno. Tako je na primjer i u slučaju učitelja. Popričate li sa svojim bakama i mamama, velika većina njih reći će vam kako su imale učitelje. Žene su se za ovo zanimanje počele školovati puno kasnije. No, to je neka druga tema. Vratimo se mi našim kumicama i potencijalnom kumu. Ako češće odlazite na zagrebačke tržnice vidjet ćete kako ovi ljudi ponekad rade i na -20, a ponekad i na +30 Celzijevih stupnjeva. No, oni se ne bune i sa smiješkom dočekaju svakog tko prolazi pored njihovog štanda. Još kad se nešto kupi, smiješak postaje obostran.

U razgovoru smo se dotaknuli aktualne teme, a to je nezaposlenost u Hrvatskoj. Iako naš sugovrnik smatra da bi Hrvatsku iz krize mogla izvući veća proizvodnja poljoprivrednih proizvoda, Pranjić sumnja da će do toga doći. „Mladi se ne žele baviti ovim poslom. To je za njih sramota. Svi bi htjeli da ih netko drugi zaposli i mladi misle da će sjediti u uredu i piti kavu.

Đurđa s Dolca

Mnogi će reći da bi kumica s placa trebala raditi u narodnoj nošnji jer se to nekada davno moglo vidjeti na zagrebačkim tržnicama. No, to su ipak neka prošla, zaboravljena vremena. Obilazeći zagrebački Dolac u potrazi za našom prvom sugovornicom, susreli smo Đurđu Srebrenović. Ona dolazi iz okolice Križevaca i na Dolcu prodaje već 30 godina. „To je lijepi staž“, priznaje Đurđa. Ona se prisjeća svojih početaka i nekih boljih vremena kada su novčanici Zagrepčana bili puniji, a prodaja je bila veća. „Ne znam je li možda problem u sve većem broju trgovačkih centara u koje ljudi odlaze pa radi toga sve manje dolaze na plac? Danas se puno toga promijenilo i nažalost puno je ljudi ostalo bez posla. Ja imam stalne kupce, no puno njih se žali da su ostali bez posla i moram priznati da rjeđe kupuju“, iskrena je Đurđa. U trideset godina svog rada na Dolcu, Đurđa će reći da se puno toga promijenilo. „Na primjer sada imamo rashladne škrinje, a prije toga nije bilo. Prije se nije moglo kupovati na kartice, a danas ljudi kupuju na kartice. Nažalost kod nas još uvijek ne mogu tako kupovati.“

kumica dolac (1)-c

Više od kumice

Naša kumica ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, na kojem ponajviše proizvodi svježi sir i vrhnje. Nešto manje proizvodi dimljene sireve, a osim tih proizvoda kod nje se mogu kupiti i domaća jaja iz vlastitog uzgoja. Njezin radni dan započinje u 4:30 ujutro. „Tada ustajem i odlazim u staju. Brinem za 12 krava. Kada dođem u staju prvo sve počistim, zatim perem kravama vimena i krećem s prikupljanjem mlijeka s električnom dojilicom. Poslije procijedim izdojeno mlijeko i spremim ga u našu malu siranu. Tamo stoji dva dana i obično četvrtkom pripremam sireve, kako bi bili spremni za petak kada putujem na Dolac. Petkom se dižem oko 3 sata ujutro kako bih se spremila za plac. Nas nekoliko žena putujemo s kombijem za Zagreb“, objašnjava ova vrijedna žena. Njezina je obitelj velika, ima ih osmero. „Imam trojicu unuka, Lovru, Karla i Petra. U poslu mi najviše pomaže snaha i sin, a vjerujem da bi me u ovom poslu mogla naslijediti snaha“, priznaje Đurđa.

Kumica ne odlazi samo na plac i prodaje mliječne proizvode. Shvatili smo to i kroz razgovor s Đurđom. Kumica je nešto puno više. Tako Đurđa brine za cijelu obitelj. „Kuham, perem, peglam, čistim, uglavnom brinem za sve“, pojašnjava Đurđa.

Ona nam kaže kako joj radno vrijeme na Dolcu proleti brzo. „Nije mi dosadno. Tu radim sa svojom kumicom Baricom Rebec. Ona ovdje prodaje već 50-ak godina. Ima duži staž od mene“, šali se Đurđa.

Godine nisu važne

Kada govorimo o kumici s placa, onda većina ljudi na spomen kumice misli kako se radi o gospođi srednjih godina. No, naša sljedeća kumica dokaz je kako godine nisu uvjet da se bavite ovim poslom. Ljiljana Bratković iz okolice Križevaca je mlada kumica. Možemo reći da je ona najmlađa kumica na tržnici Trešnjevka. Ona tamo radi posljednjih 10-ak godina. Ljiljana svaku subotu prodaje domaće mliječne proizvode. „Naslijedila sam mamu u ovom poslu, a prije sam radila u pizzeriji. Puno ljudi komentira to kako sam mlada. Obično ljudi očekuju starije gospođe da se bave ovim poslom. No, ljudi su zadovoljni kada vide da prodajem kvalitetne proizvode i da se mladi ljudi žele baviti ovim poslom“, priznaje Ljiljana. Ona nam je priznala da kada je počela prodavati na placu, onda su je starije i iskusnije kumice znale savjetovati oko prodaje i pakiranja proizvoda, no sada kaže, ima svoje metode.

Kao i Đurđa, tako i Ljiljana ima stalne mušterije, a kaže da i ona osjeti krizu. Na njezinom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu uglavnom se uzgaja povrće. „Rajčica, paprika i krastavci su naši glavni proizvodi. Osim toga imamo šest krava o kojima se brinemo. Proizvodimo svježi sir, vrhnje i dimljeni sir. Ja sam zadužena za izradu sireva, a mama i brat brinu za ostalo“, pojašnjava mlada kumica.

Da bi stigla na tržnicu Trešnjevka, Ljiljana ustaje u 3:30. „Na ovom placu prodajem samo subotom. Ovdje dolazimo oko 6:30 i spremamo se za odlazak oko 13:30 sati.“

Kvalitetni proizvodi i poštenje prema kupcu – recept za dugoročni uspjeh

Kod mene ne dolazi u obzir podvaljivanje trulih proizvoda. Tko god je počeo mešetariti, brzo je propao. Ja imam stalne mušterije za svoje kiselo zelje od 1996. godine“, priznaje Matija Pranjić

Kum Matija 2-cNaš smo obilazak tržnice Trešnjevka nastavili s ciljem pronalaženja kuma. Na ovoj tržnici ih je malo, uglavnom prevladavaju kumice. Kumovi koji prodaju mliječne proizvode nisu bili raspoloženi za razgovor, tako da smo mi na kraju pronašli malo drugačijeg kuma. On ne prodaje mliječne proizvode, no bavi se proizvodnjom salate i presadnica, a u ovom zimskom razdoblju uglavnom prodaje svoje domaće kiselo zelje. On je Matija Pranjić, ima 51 godinu i dolazi iz Velike Gorice gdje ima registrirano svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Njegovo kiselo zelje pravi je hit među kupcima, koji su za vrijeme našeg razgovora s ovim poljoprivrednikom neprestano dolazili po nove zalihe.

„Morate imati kvalitetne proizvode i biti pošteni i onda ćete imati stalne kupce. Ja živim od svojih stalnih kupaca. Kod mene ne dolazi u obzir podvaljivanje trulih proizvoda. Tko god je počeo mešetariti, brzo je propao. Ja imam stalne mušterije za svoje kiselo zelje od 1996. godine“, priznaje poljoprivrednik. Vrijedni Pranjić zimi prodaje svoje proizvode isključivo subotom, a tijekom ostatka godine, dolazi i radnim danom.  Jedino nedjelja njegov dan za odmor. On uživa baviti se ovim poslom i kaže kako nikad nije zažalio što je krenuo ovim putem. „Mogu reći da sam svoj čovjek. Ustajem ujutro kada hoću, a mogu raditi do kada želim“, priznaje Pranjić. On sve proizvodi sam. „Nažalost ostao sam bez supruge. Imam dvije kćeri, a one mi pomažu kad mogu. No, za sada nemam nasljednicu u ovom poslu. Moja starija kćer je završila fakultet, a druga još studira. One ne pokazuju interes za ovim poslom“, iskren je kum.

Mladi ne vole poljoprivredu?

U razgovoru smo se dotaknuli aktualne teme, a to je nezaposlenost u Hrvatskoj. Iako naš kum smatra kako bi Hrvatsku iz krize mogla izvući proizvodnja poljoprivrednih proizvoda te bi se na taj način mogla riješiti nezaposlenost mladih ljudi, Pranjić sumnja da će do toga doći. „Mladi se ne žele baviti ovim poslom. To je za njih sramota. Svi bi htjeli da ih netko drugi zaposli i mladi misle da će negdje sjediti u uredu i piti kavu. Ja mislim da nema novca bez rada. Imam brata koji radi na građevini u Švicarskoj. On radi i po deset sati dnevno na skeli. On svoju satnicu ne dobiva na lijepe oči. Mnogi ljudi danas misle ako će odseliti iz Hrvatske  da će im tako biti bolje. No, vjerujte mi kako se vani mora jako puno raditi, ako se želi zaraditi. Mnogi žive u zabludi i misle da je Europska unija raj i da se vani puno više može zaraditi. Kažem vam kako se vani mukotrpno radi, ako se želi nešto zaraditi. Tamo radno vrijeme počinje u 6 sati, a tada nema više nikoga na cesti. Kod nas bi bilo dobro kada bi se ljudi više okrenuli vlastitoj proizvodnji i kada bi država štitila domaće proizvođače od uvoza jeftine i nekvalitetne robe“, zaključio je Pranjić.