Rukometaši – žrtve medijske euforije

Rukometaši – žrtve medijske euforije

(Foto: HRS)

Odjednom više nema kamera i obožavatelja i morat će se igrati u slabašnoj hrvatskoj rukometnoj ligi pred praznim tribinama, hladnim dvoranama, boriti za isplatu stipendija ili plaća, a samo će se neki od njih boriti za profesionalnu koru kruha u stranim klubovima. Zbog toga talenata ima sve manje i manje te nije čudno kako nam sportski rezultati iz godine u godine zaostaju

Žarko Delač

Žarko Delač

Svima je uglavnom dobro poznato značenje i utjecaj sporta na mase i društvena zbivanja pa su njegovu ulogu i važnost prepoznali i političari. Vole se pojavljivati na sportskim spektaklima, organiziraju za uspješne sportaše prijeme, dodjeljuju im medalje i priznanja i naravno slikaju selfie.

Nažalost, želeći pri tome postići što bolje uspjehe pojedini sportaši postaju žrtve nestvarnih ambicija, uzimanja nedozvoljenih stimulativnih sredstava, namještanja rezultata i tako sport postaje sve manje viteško nadmetanje. Kada se u sve to upletu i institucije države poput skandala s dopingom u Rusiji, očigledno je da zvoni zvono za uzbunu. Sportaši su na granici svojih fizičkih izdržljivosti i ozljede su postale svakodnevica, a umjesto da je u zdravom tijelu zdrav duh tijelo im postaje oronulo, prepuno ožiljaka i kemijskih sredstava.

U stvaranju sportskih idola, a u stvari financijskog kolača veliku, ako ne i najveću ulogu imaju mediji što se najbolje pokazalo na aktualnom Europskom prvenstvu u rukometu. Naši rukometaši su hrabro ušli u okršaje s najvećim rukometnim velesilama i danima pronosili duh zajedništva i domoljublja te nas time činili ponosnima i zadovoljnima. U tom mi je kontekstu neshvatljivo zbog čega se desnica na srcu pri intoniranju himne konačno ne prihvati u svim situacijama ili zakonski regulira jer je među sportašima postala uobičajena stvar?

Povratak u (gorku) svakodnevnost 

Ipak, vraćajući se na ulogu medija sigurno je kako su učinili medvjeđu uslugu rukometašima, osobito televizija koja je zakupila pravo prijenosa utakmica. Naravno kako je to pravo skupo plaćeno i mora se na neki način i vratiti, ali praviti od utakmica epske susrete, El Clásice, uspoređivati rukometaše s najboljim svjetskim nogometašima, ulaziti u njihove obiteljske odnose i bespotrebno dizati tenzije i euforije nije potrebno. Umjesto igrom rukometaši su se bavili sponzorskim reklamama, intervjuima, gledanjem patetičnih priloga iz škola, umirovljeničkih domova i jednostavno su iz realnog uronili u virtualni, nestvarni svijet. Svijet koji je puknuo nakon poraza od Francuske poput mjehura od sapunice i opet se moraju suočiti s realnošću. A ta je realnost nedostatak interesa mladih ljudi, kojih ustvari u Hrvatskoj ima i sve manje, za rukomet. I to ne samo za rukomet, već za sport općenito.

Odjednom više nema kamera i obožavatelja i morat će se igrati u slabašnoj hrvatskoj rukometnoj ligi pred praznim tribinama, hladnim dvoranama, boriti za isplatu stipendija ili plaća, a samo će se neki od njih boriti za profesionalnu koru kruha u stranim klubovima. Zbog toga talenata ima sve manje i manje, sponzori se teško pronalaze, a vizije i strategije razvoja sporta na državnoj razini nema. Stoga nije čudno kako nam sportski rezultati iz godine u godine zaostaju, a košarka kao naš ipak nacionalni sport najbolji je u tome primjer. S druge strane, u susjednoj Srbiji koja vrvi svjetskim trenerima i igračima otvoreni su mnogobrojni košarkaški kampovi, u košarku ulažu bivši treneri i igrači, usvojen je plan razvoja tog sporta i rezultati su vidljivi. Usporedbe radi prihvatili su i potpuno novi, rigorozni zakon o pedofiliji dok se mi mjesecima mučimo samo oko šminkanja postojećeg.

Ova digresija s politikom samo je još jedan podsjetnik o čvrstoj vezi politike i sporta te potrebi o intervenciji države u sport. Jer želimo li i nadalje biti sportska nacija nije dovoljno samo sponzorstvo javnih ili privatno – javnih firmi poput HEP-a, i INA-e već kontinuirano ulaganje od najmlađih naraštaja do reprezentativaca. Sve u svemu, našim je rukometašima potrebno odati priznanje za sve što su učinili i čine za svoju reprezentaciju, a poraz od Francuza samo je jedan od faktora u sportu. Nažalost, to će iskoristiti neodgovorni nedobronamjernici za obračun s njima i pljuvanje po svemu što ima veze s domovinom umjesto globalizacijom, kurikuralnom reformom, a u posljednje vrijeme i otkrivenom kulturnom formom – satirom.

Komentari su zatvoreni