Roditelji predrasude o osobama s invaliditetom prenose na djecu

Roditelji predrasude o osobama s invaliditetom prenose na djecu

Mr sc. Mirjana Dobranović: Javnu svijest o osobama s invaliditetom itekako treba mijenjati. Potvrđuje to situacija kada smo u jednoj trebali održati predavanje o Bontonu za bolje razumijevanje osoba s invaliditetom. Jedna je razrednica, kada je ugledala »predavačicu« – mene u invalidskim kolicima, rekla neka pričekamo da ode djecu pripremiti na prizor »kako se ne bi šokirali«…

Razgovarala: Snježana Kratz
Naslova fotografija: IN portal

O tome kakve su kamelije u rodnoj Opatiji, a što umjesto njih ima Zagreb, gdje je došla na studij 1969. godine ZG-magazinu je, u povodu Međunarodnog dana invalida koji seobilježava 3. prosinca, ispričala mr. sc. Mirjana Dobranović, predsjednica Udruge za promicanje istih mogućnosti (UPIM). Otkrila je kako je prilagođen kvart u kojem živi, što ju čini sretnom i zašto je Zagreb lijep grad.

Srednjoškolsko obrazovanje invalida nije dobro »posloženo«. Imate primjera gdje se `cerebralci´ školuju za pletače, a (po)teškoće imaju sa rukama i sl.

Zašto volite Zagreb?

Zato jer je to grad u kojem živim, gdje su odrastali moji sinovi Bojan, koji je ime dobio po prvom hrvatskom kralju a, Danko… Danko je kao dan, nešto što svijetli i nosi ljepotu. Zagreb volim jer sam tu postala i baka četvero unučadi: Nine, Brune , Maye i šestomjesečne Nasje… Tko ga onda ne bi volio? Zagreb je i mjesto…

Gdje ste rođeni?

Ne, rođena sam u Opatiji.

Opatiji Bajnoj?

Jest, Opatija je mjesto mojeg ranog djetinjstva, lijepa kada u njoj zamirišu predivne kamelije koje doduše u toj »slici« Zagreb nema, ali ima nešto drugo. On je mjesto moje obitelji, grad gdje su moji najmiliji. Grad u kojem jesam, radim, živim.

Tu ste došli studirati?

Da, 1969. godine. Prvo sam bila upisala medicinu, moju prvu ljubav potom sam prešla na socijalni rad, a kasnije sam se kroz postdiplomski studij opet vratila medicini. Magistrirala sam na socijalnoj psihijatriji.

Kakav je bio Zagreb tada? Sjećate li ga se?

Ah, tko bi tada zapažao kakav je bio grad. Bilo je to vrijeme studija, pljuštale su tada neke ljubavi, neki drugi pogledi. Mislio si gdje ćeš se s nekim naći, prijateljevati . A o gradu …

Baš se i nije razmišljalo?

Tako nekako. Postala sam majkom za vrijeme studija što se mojim roditeljima posebice mami, nije sviđalo… Nije joj odgovarala recimo to tako, nepoćudnost.

Svejedno ste uz roditeljstvo postigli respektabilnu karijeru. Vaš životopis, funkcije koje ste obnašali, nabrajanjem bi zauzele puno mjesta.

Da. Profesionalni mi je život, eto vidite svojom puninom također vezan za Zagreb. U njega mi je utkan čitav život. To je i grad koji je od svih u Hrvatskoj uz Đurđevac, mislim najprimjereniji osobama s invaliditetom.

U kojim segmentima?

U dosta njih. Svakako da kao bogata i civilizirana sredina može pružiti i više toga.

Kakvo je bio stanje s invalidima u vrijeme kada ste radili u Gradskom poglavarstvu s kraja 70-tih? Što se o njima znalo?

Malo toga. Nije se bilježila u to vrijeme gotovo nijedna informacija o kvaliteti njihovog života, o tome što je u tom smislu potrebno učiniti. Ponosna sam da sam tada začela ta pitanja, a i rad pa su se u konačnici iznjedrile prva ginekološka ambulanta za žene s invaliditetom, poradilo se na osiguravanju njihovog prijevoza , mnoga su se pitanja i problemi podigli na višu razinu.

Koliko se tada u Hrvatskoj brojalo osoba s invaliditetom?

Lijepo pitanje! Nismo znali ni koliko ih je u Zagrebu, a kamoli u Hrvatskoj. Uz one koji su bili entuzijasti okupila sam i sama tim liječnika, epidemiologa i drugih stručnjaka s ciljem da načinimo Registar osoba s invaliditetom odnosno donesemo Zakon o hrvatskom registru osoba s invaliditetom. Zaživio je on 2001. godine i s ponosom mogu reći da je to prvi Zakon koji u Saboru »prošao« konsenzusom svih stranaka.

Koje je stručnjake okupio?

Doktoricu Mariju Strnad, pokojnu prim. dr. Nataliju Runjević – školsku liječnicu, dr. Jasnu Santini druge. Njih su dvije, uz moju malenkost bile zamašnjak realizacije takvog registra.

Što se slovom zakona odnosno registrom tada saznalo?

Da je osoba s invaliditetom bilo nešto više od 400.000 …

Koliko ih je danas?

Podaci kazuju oko 526.000.

Kojih je najviše?

Najviše je osoba s intelektualnim teškoćama odnosno s lakšom mentalnom retardacijom, srednjom i teškom. Najmanje je slijepih, oko šest tisuća. Oni su najbolje zaštićeni i dobro organizirani, a i građani ih percipiraju, stavljaju se nekako u njihov položaj …

Slijepi ne misle tako.

Istina, ne misle.

Tko je na začelju skrbi?

Osobe s tjelesnim invaliditetom, a njih ima dosta. Problem je u toj kategoriji ljudi što se nerijetko njihova prava zloupotrebljavaju, a sve rezultira restriktivnim mjerama. Primjerice, pravo na vinjetu svima se dijeli i šakom i kapom. Nije dobro što se privremena tjelesna oštećenja tretiraju kao stalna. Primjerice, slomte nogu na skijanju i uz takvo oštećenje ostvarite spomenuto pravo kao i osobe čiji invaliditet na žalost nije privremen. Za očekivati je zato postroženje te mjere, a sramotno je da se u civiliziranoj Hrvatskoj ta prava zloupotrebljavaju.

Jesmo li onda dovoljno civilizirani?

Izgleda da nismo. Nastojimo se tako prikazati. Vidi se to i u međunarodnim aktivnostima i konferencijama koje sam pohodila. Nerijetko se tamo ističe da smo dobro organizirani, da osluškujemo potrebe osoba s invaliditetom… Mi imamo 280 pravnih propisa koji slovom zakona reguliraju život osoba s invaliditetom a problem je da se ljudi u svima njima baš i ne snalaze. Često su propisi u kontradiktornosti ili se isprepliću s onima iz socijalnog, zdravstvenog , mirovinskog, prometnog i drugih prava.

Kažu da su nam zakoni dobri?

Ma oni su doista sjajno napisani. Pa pogledajte samo Zakon o gradnji donesen 2004. godine. Ima čak sedam članaka koji se u tom segmentu odnose na osobe s invaliditetom. Govore o zakonitosti gradnje, predviđa zakon čak i kazne, a od kada je donesen još nijedna sankcija nije izrečena. Ogledan je primjer stambene zgrade na Trešnjevci koja ima rampu pristupačnosti a ona je …

Neodgovarajuća?

I više! Ona je tako prestrma da ne znam kako se osoba u invalidskim kolicima uopće, sama po njoj može popeti do ulaza. Još je »upotpunjena« nepremostivom stepenicom! Ta rampa nije postavljena pravilno ni po kosini kakva treba biti!

Jeste se žalili nekome? Odgovornima? Kako se to kaže – institucijama?

Da, rekli su što s tim zapravo hoću? Pa rampa je postavljena. A to što na njoj, i ljudi bez tjelesnog hendikepa mogu stradati nikoga nije briga! Snimila sam to građevinsko »stanje« i fotografiju nazvala »Toliko o dobroj volji«.

Kako ste zadovoljni arhitektonskom tj. građevinskom prilagođenošću Zagreba?

Uži centar Zagreba je bolje prilagođen od periferije gdje je više teškoća. Isto je i sa tramvajima. Primjerice, došao nam je u UPIM volontirati mladi Nikola Štulić koji se kreče pomoću invalidskih kolica. Tramvajem se, naime, zaputio do Selske ulice na Trešnjevci,gdje je sjedište Kuće ljudskih prava u sklopu koje je i naša udruga. Kada je trebao sići njegovo je »putovanje« postalo prava avantura, zbog toga što su ga ljudi iz tramvaja, zbog neprilagođenog stajališta gotovo izvlačili i »iskipavali«. To stajalište nedaleko Remize nije i jedino u gradu, pa vidite onda kako je »lako« biti samostalan. Puno još toga treba pružiti osobama s invaliditetom kako bi mogle živjeti dostojnim životom.

Da, slijepi se žale da u tramvajima popodne, a najčešće večernjim satima znaju biti isključene govorne najave tramvajskih stanica.

Eto vidite!

Ali ne treba odustajati? Vi ste itekako aktivni u svemu. Osigurali ste svojedobno prvih 19 soba za studente s invaliditetom?

Točno. U studentskom naselju Cvjetno. Ima od toga više od desetljeća i tada gotovo da nismo mogli vjerovati da osiguravamo prilagođene studentske sobe za invalide. A danas oni imaju i svoj Ured. Brojke kazuju da 450 studenata s invaliditetom studira i čeka svoju akademsku titulu.

Vaša je predsjednica UPIM-a?

Tako je. Desetljeće sam bila predsjednica gradske udruge, deset državne, a evo sada se isto toliko bavim ljudskim pravima. Smatram da se život i rad osoba s invaliditetom i problemi koje s tim u vezi imaju, moraju podići na višu razinu i rješavati. Moraju se podići na razinu ljudskih prava! Moraju se onda u europskom okviru donositi propisi, odluke, upute. I svakako ih se primjenjivati i u Hrvatskoj.

Mirjana Dobranović (u sredini) sa suradnicima u Udruzi

Mirjana Dobranović (u sredini) sa suradnicima u Udruzi

Imate već (ne)što na umu?

Pa veliki je europski projekt Barijere na putu od obrazovanja do zapošljavanja osoba s invaliditetom čemu smo i mi dali svoj obol. Naš je projekt koji sam napisala odnosno njegove preporuke, (za)počeo 2012. godine, a završen je lani. Sve je odrađeno u suradnji sa Agronomskim fakultetom u sklopu čijeg se stručnog kadra primjerice iznjedrila edukacija u hortikulturi kao mogućnost zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Kakvo je danas stanje s njihovim zapošljavanjem?

Bolje i brže. Ali to ovisi o kompetentnosti i vještinama invalida, bez toga se ne može promišljati njihovo zapošljavanje. Živi ono i kroz zaštitne radionice, baš kakva je zaživjela u slastičarstvu u Križevcima gdje osobe s invaliditetom proizvode ukusne čokolade. U Osijeku su oživotvoreni u poljoprivrednom segmentu … Kada o toj problematici govorimo, osobe s invaliditetom trebaju biti proaktivne i tražiti posao, a ne smiju biti uljuljkane u sustav socijalne skrbi. To nije dobro jer raditi je važno! Nemalo je danas slika takva, da se nakon školovanja oni vrate u lokalnu sredinu gdje dobivaju 1250 kuna osobne invalidnine i 850 kuna uvećani dio dječjeg dodatka, pa sa te dvije tisuće kuna primanja, nemaju volje svakodnevno odlaziti na posao.

Ali još se školuju i za zanimanja koja odumiru i nisu ni blizu 21. stoljeću?

Srednjoškolsko obrazovanje nije dobro »posloženo«. Imate primjera gdje se cerebralci školuju za pletače, a (po)teškoće imaju sa rukama i sl.

Pa koja je smjernica najbolja?

Integriranje osoba s invaliditetom u redovno obrazovanje. Ne treba ih se držati pod staklenim zvonom, uljuljkane… Čovjek u takvom stanju (na)dalje ostaje. Roditelji tu imaju važnu ulogu. Nerijetko posežu za statusom roditelj – njegovatelj koji iznosi 3.500 kuna pa se često obitelji ne isplati ulaziti u sustav rada. A rad …

Oplemenjuje čovjeka?

Itekako! Htjela sam reći da kada se osoba zaposli gubi pravo na obiteljsku mirovinu pa nerijetko i to bude kočnica proaktivnosti koju sam spomenula. Ako je, primjerice, nasljeđe obiteljeske mirovine veće od onoga što bi se zaradilo »računica« je tu. Također kada se osoba s invaliditetom zaposli smanjuje se invalidnina za zarađeni iznos.

Ali se ne smanjuju aktivnosti UPIIM-a ?

Puno radimo na promociji svijesti o osobama s invaliditetom. Odlučili smo Međunarodni dan invalida 3. prosinca obilježiti zapravo 10–og, na Dan ljudskih prava. U posjet će nam doći djeca iz vrtića »Bajka«, koju ćemo upoznati s time što UPIM radi, tko su to osobe s invaliditetom, naravno, na njima shvatljiv način. Počastit ćemo ih slatkišima i uživati u druženju uz prigodne priče o toleranciji i igrokaz koji sprema naša odgajateljica s invaliditetom, Ljiljana Vuković.

Kako djeca prihvaćaju »drukčije«?

Jako dobro! Djeci treba dati odgovore na sva pitanja i ne treba ih obeshrabrivati. Na pitanja »zašto ti teta ideš sa kotačima« ili »zašto striček ima štap«, roditelji ili s kim već jesu tog trenutka, trebaju im odgovoriti, a ne ih ušutkivati i prečuti pitanja. Imam četvero unučadi i najsretnija sam kad da se popnu na mene i kolica, odnosno na nešto što njihovu baku čini sretnom i pokretljivom. Roditelji svoje predrasude i stavove prenose na djecu.

Znači odrasle treba preodgajati?

mirjana_dobranovic_kolicaJavnu svijest o osobama s invaliditetom itekako treba mijenjati što potvrđuje situacija u Sv. Ivanu Zelini gdje smo mi, upimovci održavali predavanje o Bontonu za bolje razumijevanje osoba s invaliditetom. To je brošura koju smo izdali poradi mijenjanja svijesti ponajprije školaraca, ali i svih drugih i besplatno ju dijelimo po osnovnim i srednjim školama i tamo gdje gostujemo. Kada smo došli do odredišta škole, jedna je razrednica kada je ugledala »predavačicu«, odnosno mene u invalidskim kolicima, rekla da pričekamo da ode »djecu pripremiti na prizor kako se ne bi šokirali«.

Svaki je komentar suvišan.

Nažalost, da. Ali o tome vam govorim. Ta žena nije bila ni svjesna što je zapravo ustvrdila. I to je ono što se mora mijenjati u svijesti ljudi. Ubuduće ćemo rad usmjeriti na nastavnička vijeća a kada je o djeci riječ, mogu reći da su ona predavanja o invalidima izvrsno prihvatila. Spoznali smo da moramo rušiti predrasude starijih, nastavnika kako bi oni »rasterećeno« mogli educirati mlade.

Za sav taj rad trebaju i financijska sredstva?

Naravno, a novac osiguravamo preko projekata nerijetko i inozemnih, koje često počnemo pisati pa odustanemo jer to doista zahtijeva znalce i stručnjake. Angažirati nekog od njih, nama je preskupo jer mi u udruzi uglavnom volontiramo. Upravo nam je aktualno prikupljanje novca za slijedećih tri tisuće primjeraka Bontona, što će koštati oko 20.000 kuna. Dosada smo takvih brošura darivali oko osam tisuća. Pomogla nam je za ovaj novi ciklus, s 3.000 kuna Zagrebačka županija i još neki dobrotvori, ali to još nije dostatno. Nadamo se pomoći Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Recite na kraju mr. Dobranović, kako je prilagođen kvart u kojem živite?

Živim u Novom Zagrebu, nedaleko Avenue Malla i mogu reći da je u tom dijelu grada mnogo toga prihvatljivo, izuzev rinzola o koje mi zapinju kotači invalidskih kolica kada se krećem po pločniku. Što se kulturnih sadržaja tiče, u blizini mi je Muzej suvremene umjetnosti, lijepo uređeni Bundek, kina u Avenue Mallu i to je također ono što me čini sretnom i potvrđuje da je Zagreb lijep grad.