Rođen Tin Ujević, predstavljen prvi bikini, izvedeno kloniranje ovce

Rođen Tin Ujević, predstavljen prvi bikini, izvedeno kloniranje ovce

(Tin Ujević oko 1940. / Izvor: Wikipedija)

Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, Ujević je ostao upamćen, a najčešće i vrednovan, prije svega po lirskom opusu

Dogodilo se na današnji dan 5. srpnja:

1891. – Jedan od najvećih pjesnika moderne Hrvatske književnosti i prevoditelj Augustin Tin Ujević rođen je u Vrgorcu 5. srpnja 1891., a umro 1955. u Zagrebu. Njegova su djela poveznica klasičnosti i modernosti, prošlosti i sadašnjosti, i po motivima, ali i u jezičnom smislu. U književnosti je počeo djelovati u dobi od 18 godina – prvi mu je objavljen sonet Za novim vidicima u časopisu Mlada Hrvatska. Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. Emigrirao je u Pariz 1913. godine, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti.

Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.) u kojima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda. Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima.

Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom i Sumrak poezije. Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930.–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, Ojađeno zvono). Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954.

Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963.–1967.) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene.

Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta. U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde.

Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u 20. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja. Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.

1916. – Znanstvenik svjetskoga glasa, nezaobilazna osoba novije hrvatske povijesti na području tehničke znanosti i znanstvenih dostignuća, inženjer, enciklopedist, doktor tehničkih znanosti i hrvatski akademik Hrvoje Požar, rođen je u Kninu 5. srpnja 1916., a umro 1991. u Zagrebu. Diplomirao je 1939. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao projektant i elektroenergetski dispečer, a zatim na Elektrotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta (poslije Elektrotehnički fakultet), na kojem je doktorirao 1955. te postao redoviti profesor 1960. i dekan (1960./62. i 1968./70). Kao predstojnik Zavoda za visoki napon i energetiku bavio se elektroenergetskim sustavima i izvorima električne energije, bio je istaknuti stručnjak za elektroenergetiku, osobito pridonio unaprjeđenju fakultetske nastave elektrotehnike, utemeljio Zagrebačku energetsku školu.

Od 1965. izvanredni, od 1975. redoviti član te od 1978. glavni tajnik JAZU (danas HAZU). God. 1970.–72. prorektor Sveučilišta u Zagrebu, od 1976. glavni urednik Tehničke enciklopedije (od V. do XII. sv.). Djelovao je i u Institutu za elektroprivredu, iz kojega se 1994. izdvojio današnji Energetski institut »Hrvoje Požar«. Član Ustavne komisije RH 1990. Dobio je mnoge nagrade, odlikovanja i priznanja, među ostalim i Nagradu za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1963). Požar je objavio više od 330 znanstvenih i stručnih radova te studija, skripata i knjiga s područja energetike na ukupno 30 000 stranica.

863. – Braća Ćiril i Metod na današnji dan imaju spomendan jer su 5. srpnja počeli širiti kršćanstvo po Velikomoravskoj kneževini. Rođeni su u Solunu koji je u to vrijeme bio okružen Slavenima. Po nalogu bizantskog cara Mihajla angažirani su za misiju kod Slavena. Naime, moravski knez Rastislav zatražio je od Mihajla svećenike koji će propovijedati kršćansku vjeru na slavenskom jeziku. Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo glagoljicu i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna s Metodom preveo najnužnije crkvene knjige. Tako su stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Godine 863. braća stižu knezu Rastislavu, ali uspjeh njihove misije izaziva reakciju njemačkog klera i protiv braće počinje podmukla borba njemačkog svećenstva.

Braća u sljedećim godinama mnogo putuju, a Ćiril umire u Rimu zbog bolesti. Papa Hadrijan odobrava slavensku službu jer u slavenskim misionarima vidi dobre pomagače u borbi protiv neposlušnih njemačkih nadbiskupa. Nakon Metodove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo, a neki su se uspjeli skloniti u druge slavenske zemlje, uključujući i Hrvatsku, gdje su nastavili svoj rad.

1792. – SVETO RIMSKO CARSTVO: Nakon smrti Leopolda II. (.1. 3. 1792.) novim je carem proglašen njegov sin Franjo II., koji je posljednji car Svetog Rimskog Carstva (kraj mu priređuje Napoleon 1806. godine). Carstvom vlada od 5. 7. 1792. do 6. 8. 1806. godine.

1809. – PAPINSKA DRŽAVA: U noći na 6. 7. Francuzi su zarobili papu Pija VIII.; bio je tri godine zatvoren u Savoji.

1811. – VENEZUELA: Na prijedlog Simona Bolivara, narodnog vođe, sastao se kongres koji je proglasio neovisnu Republiku Venezuelu. Slijedi dugotrajan rat sa španjolskom vojskom.

1833. – Umro izumitelj Joseph Nicéphore Niépce (rođen 7. 3. 1765.), po zanimanju časnik i učitelj, jedan od izumitelja fotografije. Bavio se litografijom, a 1826. napravio je prve upotrebljive snimke kamerom.

1946. – Na današnji dan 1946. je na modnoj reviji u Parizu prvi put predstavljen bikini – ženski kupaći kostim iz dva djela, a ime je dobio po otoku Bikini na kojem su izvođena testiranja atomske bombe 1945. godine. To je bio prvi ženski kupaći kostim iz dva dijela koji je otkrivao pupak. S vremenom bikini postaje sve manji, pa je sredinom šezdesetih godina lansiran i monokini, a daljnji povijesni razvoj ovog kupaćeg kostima je evoluirao u tange.

Dizajner Louis Reard nije mogao naći “ugledan” model za svoju kreaciju pa je posao prikazivanja dobila 19-godišnja Micheline Bernardini, plesačica iz Casina de Paris. Luardov dizajn proslavio se kao prvi bikini koji je došao je nekoliko mjeseci nakon što je sličan dvodijelni dizajn napravio francuski dizajner Jacques Heim.

 1996. – Svijet je doživio prvo kloniranje sisavca iz odrasle stanice. Radilo se o poznatoj ovci Dolly, a u kloniranju je korišten proces nuklearnog prijenosa. Dolly su klonirali Ian Wilmut, Keith Campbell i njihovi kolege na Institutu Roslin u škotskom Edinburghu. Stvorena je 5. srpnja 1996., živjela je šest godina, a ime je dobila prema poznatoj country pjevačici Dolly Parton.

(zg-magazin)