Na današnji dan: Rođen J. Strossmayer, izabran George Washington

Strossmayer se oduševljava idejom slavenske uzajamnosti. Tijekom revolucije 1848. podupire politiku Narodne stranke i bana Jelačića, velik je protivnik stare Austrije i njezina aristokratskog i feudalističkog ustrojstva, bori se za federalističko uređenje države i samostalnost  / Washington je oprezno gradio mladu američku državu. Izdizao se iznad političkih podjela pokušavajući smanjiti razlike između sjevera i juga. U povijest je ušao kao legenda

Na današnji dan:

1810. U mađarskom mjestu Szala-Apathyju u 64. godini života urmo Franjo Jelačić, hrvatski general i podmaršal habsburške carske vojske, otac bana Jelačića. U mnogim bitkama uspješno se borio protiv Osmanlija i istaknuo hrabrošću u ratu s Francuzima. Zbog svojih vojničkih pothvata odlikovan je ordenom Marije Terezije, a dodijeljen mu je i naslov baruna te čin generala carske vojske.

1815. U Osijeku rođen Josip Juraj Strossmayer (umro 8. travnja 1905. u Đakovu), hrvatski političar, prosvjetitelj, đakovački biskup, veliki mecena i jedan od vodećih ljudi XIX. stoljeća u Hrvatskoj.

S devetnaest godina stekao je doktorat filozofije, a osam godina poslije i doktorat teologije. Nakon toga je profesor u đakovačkome sjemeništu, a zatim bečki dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u glasovitom Augustineumu.

U politički život Strossmayer ulazi kao mladić tijekom studija. Oduševljava se idejom slavenske uzajamnosti. Tijekom revolucije 1848. podupire politiku Narodne stranke i bana Jelačića, velik je protivnik stare Austrije i njezina aristokratskog i feudalističkog ustrojstva, bori se za federalističko uređenje države i samostalnost svih njezinih mnogobrojnih naroda. Premda oportunistički taktizira s Bečom, dosljedni je zagovornik ideja da je krajnji cilj južnoslavenskih naroda u monarhiji osamostaljenje i ujedinjenje u zasebnu ravnopravnu državu.

Za bosansko-srijemskoga biskupa sa sjedištem u Đakovu imenovan je 1849. Došavši na čelo jedne od najbogatijih biskupija toga dijela Europe Strossmayer je mogao pomoći narodu da materijalnim i kulturnim uzdizanjem otvori put prema samostalnosti. Novčanim prilozima polaže temelje crkvenih ustanova i škola. Od 1866. do 1882. gradi veličanstvenu katedralu u Đakovu. Pomaže rad Ivana Kukuljevića i Franje Račkog i mnogih drugih kulturnih i političkih djelatnika. Novčanim darom položio je temelj Sveučilišta u Zagrebu, a 28. srpnja 1867. kao njezin tvorac i mecena otvorio je Akademiju znanosti i umjetnosti nazvavši je jugoslavenskom. Osniva veliki Akademijin rječnik, 1868. novim darom pokreće osnivanje Medicinskog fakulteta. U Europi su praćeni Strossmayerovi govori na Vatikanskom koncilu 1869./70. Đakovački biskup bio je zapažen zbog smjelosti svojih misli, osobito zato što se odupro prihvaćanju dogme o nepogrešivosti Pape.

Umro je u 90. godini života, omiljen u narodu, prezren od Beča, Pešte, hrvatskih mađarona i ortodoksnoga klerikalnog kruga.

1941. Nesretnim slučajem, u dobi od samo 29 godina u Zagrebu je poginuo Ivo Kozarčanin, pjesnik, prozaik i književni kritičar. Kozarčanin već sa 17 godina počinje objavljivati pjesme, kritike i kratku prozu u brojim časopisima te dvije knjige namijenjene djeci i mladeži, nakon čega se posvećuje književnosti za  odrasle. Suradnik je uglednih književnih časopisa, prevodi sa slovenskoga te je urednik kulturne rubrike Hrvatskog dnevnika. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom, vrlo su česti motivi neuslišane ljubavi, samoće te erotska harmonija prekinuta smrću, a slična tematika prevladava i u njegovim novelama.

1949. U Valentinovu umro spisatelj Anko Leskovar. Nevelikim opusom od 10-ak novela i dva kraća romana, napisana u 15-ak godina spisateljskog rada, Janko Leskovar otvara novo poglavlje u hrvatskoj književnosti, onu njezinu važnu dionicu u kojoj se otima uskoj, provincijalnoj zaokupljenosti sobom i, tematski i izražajno, pridružuje se aktualnoj problematici europske književnosti.

Iako po godinama pripada naraštaju Starih – rodio se 12. prosinca 1861. u Valentinovu – Mladi su ga pripadnici Moderne spontano prihvatili. Do 1891., kada je u Vijencu objavio prvu pripovijest Misao na vječnost, Leskovarov život kretao se gotovo ugaženom stazom nadarenog seoskog momka koji se posvećuje učiteljskom zvanju. Nakon stjecanja niže naobrazbe u Pregradi, Zagrebu i Karlovcu, završio je Preparandiju u Zagrebu, a potom 30-ak godina službuje kao učitelj i školski nadzornik u Slavoniji i Hrvatskom zagorju.

Misao na vječnost i njezin glavni lik Đuro Martić, programatski lik Leskovarove proze, naišli su na golemo zanimanje i pohvalu kritičara, sitih zastarjele realističke proze. Leskovarovo djelo: pripovijesti Katastrofa, Poslije nesreće i Jesenski cvijeci, te romani Propali dvori i Sjene ljubavi slike su tragičnih sudbina glavnih junaka koje autor opisuje u trenutku kada su se našli pred ostvarenjem idealne ljubavi, ali u tome ne uspijevaju zbog vlastitih psihičkih opterećenja. Uzrok je tome njihov odnos prema životu, pasivan, kontemplativan, mlak. Osim možda u pripovijesti Katastrofa, gdje junaka i njegovu obitelj upropašćuje siromaštvo.

Leskovarovi su likovi bez društvenih odrednica. Slabi i neodlučni, opterećeni prošlošću koja je kod Leskovara ujedno vječnost, pred bolešću, smrću, grižnjom savjesti zbog učinjenoga, doživljajem ljubavi koji u sebi nosi nesklad i sukob. Leskovarovi junaci odišu suptilnošću modernog intelektualca. Tekst je nabijen snažnim unutarnjim emocionalnim preispitivanjem, intelektualističkim raščlanjivanjem vlastite osobe. Leskovarova radnja svedena je na bitno, ali je to bitno produbljeno. Od 1905. Leskovar više nije objavljivao, a vjerojatno ni pisao, očito iscrpivši svoje književno traganje za biti egzistencijalne opstojnosti.

1945. U Jalti na poluotoku Krimu počela osmodnevna konferencija na vrhu o završnim akcijama u Drugom svjetskom ratu; sudjelovali su vođe Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i SAD-a, Staljin, Churchill i Roosevelt. Raspravljali su o poslijeratnoj podijeli i obavezama Njemačke, pomoći okupiranim državama, o podjeli interesnih područja i poslijeratnoj Jugoslaviji.

1959. Popularni hrvatski pjevač Ivo Robić snima svoj najpoznatiji singl Morgen njemačkog skladatelja Petera Moessera, u aranžmanu i uz pratnju Berta Kaempferta. U nepunih godinu dana singl je Robiću donio Zlatnu ploču Polydora i Brončanog lava Radio Luxembourga, a na ljestvicama popularnosti onodobnh poznatih glazbenih časopisa vrlo dugo je držao visoko mjesto. Morgen  je dospio i na 1. mjesto Billboardove liste Top 40, kao i 23. mjesto britanske New Musical Express top ljestvice.

1789. Izabran prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država George Washington. Rođen je 22. veljače 1732. u Bridges Creku u Virginiji. Obrazovao se sam. U dvadesetoj godini stječe poljoprivredno imanje u Mount Vernonu koje će obrađivati praktički cijeloga života, a tamo će i umrijeti 14. prosinca 1799.

U politiku stupa nakon angažiranja u vojnim jedinicama koje se bore protiv Francuza i Inijanaca te postaje zapovjednikom virginijskih vojnih trupa. Nakon osvajanja francuske tvrđave Duquesne daje ostavku. Ponovno će se politički angažirati u trenutku nesuglasica i sukoba tadašnjih kolonija i britanske krune. Sudjeluje na glasovitom Prvom kontinentalnom kongresu američkih kolonija u Philadelphiji gdje proriče da će se u Americi proliti krv kao nikada prije u povijesti, ne dopusti li kruna veću neovisnost američkim zemljama. Nakon prvog ozbiljnog sukoba američke i rojalističke vojske, Washington je izabran za glavnog zapovjednika američkih snaga koje se bore za nezavisnost. Ali, ta je vojska bila slabo opremljena, loše izvježbana, puna nesuglasica i izdajica, pa se rat otegnuo više od pet godina. Nakon važne pobjede kod Yorktowna, Washington kreće na istok te 1783. ulazi u New York.

Nakon rata odlazi na svoje imanje. Međutim, zbog poratnih razmirica vraća se u politiku i zauzima se za panameričku uniju. Posljednjeg dana travnja 1789. preuzima dužnost prvog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, koju će obavljati osam godina. Oprezno je gradio mladu američku državu. Izdizao se iznad političkih podjela pokušavajući smanjiti razlike između sjevera i juga.

U povijest je ušao kao legenda. Njegovim je imenom prozvana krajnja sjeverozapadna američka država, nekoliko manjih gradova, te novo administrativno središte i glavni grad – Washington, koji se počeo graditi godinu dana nakon njegove smrti. (zg-magazin)