Refleksni prezir prema institucionalno ustrojenoj religiji

Refleksni prezir prema institucionalno ustrojenoj religiji

Stephen Frears: „Philomena“ (2013.)

U navedenim filmovima svako zaređeno, uniformirano lice slično je bezimenom liku iz stare pjesme španjolske rock-grupe Gabinete Caligari “La fuerza del costumbre” (Moć navike), što će reći da se ono portretira kao osoba kojoj navike potpuno zamjenjuju razbor i mogućnost kritičke misli, i od koje se, ni uz najbolju volju, ne može očekivati ništa iznimno. Taj trend donekle je nastavljen i u  drami Stephena Frearsa “Philomena”

Jerko Grgec

Homo sapiens je, kažu, vrlo prostodušno stvorenje. Sudeći po aksiomima pojednostavljene antropologije, velikodušnost, pristojnost i dobrotu taj isti arhetipski čovjek  uglavnom pohranjuje u svome posvećenom obiteljskom krugu, pošteđujući pritom ostatak svijeta svoje napaćene, neugodne ljudskosti. A upravo iza te konvencionalne prijaznosti, predmnijevamo, uzdiže se improviziran sigurnosni bedem predrasuda pomoću kojih se profani svijet, udaljen na nepreglednu i divlju čistinu izvan granica njegove tvrđave, svodi na prihvatljivu mjeru spasonosne osrednjosti.

“Izgleda da ćemo morati još neko vrijeme pričekati stvaranje vrijedne filmske tvorevine koja bi se artikulirano i razgovijetno pozabavila upravo institucionalnim okvirom Katoličke crkve. A skica toga okvira mogla bi, bez prevelike natege i zlonamjernosti, uključivati puno zanimljivih stvari…”

Brojna filmska djela koja su snimljena u posljednjih petnaestak godina baš su u profiliranju likova iskazivala nevjerojatnu šlampavost i jednostranost, uzimajući zdravo za gotovo činjenicu temeljne predvidljivosti i banalnosti privatnih utočišta što se nalaze sigurno pod ključem iza poslovično neprobojne fasade građanske doličnosti. S time da nigdje taj osnovni nerazmjer između prirodne ljudske kompleksnosti i njezina manjkavog odraza na celuoloidnoj traci nije bio tako izražen kao u filmovima vjerske tematike. Film Petera Mullena “The Magdalene Sisters, 2003.” (Sestre Marije Magdalene), kao i drama Johna Patricka Shanleyja “Doubt” (Sumnja), snimljena 2008. godine, ogledni su primjerci takvog, neshvatljivo zlonamjernog, lijenog pristupa. U njima je naime svako zaređeno, uniformirano lice slično bezimenom liku iz stare pjesme španjolske rock-grupe Gabinete Caligari “La fuerza del costumbre” (Moć navike), što će reći da se ono portretira kao osoba kojoj navike potpuno zamjenjuju razbor i mogućnost kritičke misli, i od koje se, ni uz najbolju volju, ne može očekivati ništa iznimno.

Taj trend donekle je nastavljen i u  drami Stephena Frearsa “Philomena”, snimljenoj 2013. po knjizi Martina Sixsmitha “The Lost Child of Philomena Lee” (Izgubljeno dijete Philomene Lee). U središtu priče nalazi se novinar Martin Sixsmith koji se, nakon sablazni izazvane nepromišljenom, a možda i krivo protumačenom izjavom, našao bez posla. Na samome početku filma s njime kontaktira mlada žena nudeći mu gradivo za interesantnu pripovijest. Riječ je o dostojanstveno ostarjeloj gospođi, Philomeni Lee, koja je prije punih pedeset godina zbog neplanirane trudnoće bila prisiljena otići u samostan u irskome mjestu Rosecrea. Radila je tamo od jutra do mraka sedam godina pod budnom paskom časnih sestara, a bilo joj je dopušteno svakoga dana provesti tek ponešto vremena sa svojim sinom. Sve dok njezina dečkića sestre nisu – uz više nego pristojnu naknadu, razumije se – dale na posvajanje bogatome američkom paru.

Prezir prema religiji

Otada je Philomena neuspješno pokušavala doći do informacija o davno izgubljenom potomku, sudarajući se pritom stalno sa šutljivošću birokratski hladnih i na davanje pomoći posve nespremnih crkvenih institucija. Valja naglasiti da je rasplet filma posve usklađen s prilično površnim, refleksnim prezirom prema institucionalno ustrojenoj religiji koja navodno, podjarmljujući jednostavne duše anakronim dogmama i ritualima, poriče u praksi univerzalnost svojih načela. A takav pristup slobodno se može nazvati krnjim i nedostatnim upravo zbog toga što se njegova kritika, kako je već izražena u Frearsovu filmu, zaustavlja na prelakim metama.

Judi Dench 2007. godine (Izvor: wikipedia.org)

Judi Dench 2007. godine (Izvor: wikipedia.org)

S jedne strane tako imamo bespoštedne, neumoljive i pamfletski intonirane prosudbe deklariranog bezvjerca, novinara Sixsmitha, dok nas na drugome kraju spektra željno iščekuju nijanse neiskorjenjive zatucanosti i bezuvjetnog prianjanja uz pretpotopne vjerske regule, a njih utjelovljuje časna sestra koja, ispostavlja se, svjesno Philomeni uskraćuje mogućnost da uđe u trag svome sinu. Između ta dva ekstremna uzorka nalazi se, u ulozi vodiča i svjetionika koji će na na kraju dovesti do zdravoga razuma i do pravog poimanja vjere, sama Philomena, u doista izvrsnoj interpretaciji veteranke Judi Dench.

Poticaj na duboko promišljanje

No u čemu se sastoji njezina vjera? U laganom, ali isto tako sustavnom i promišljenom odbacivanju okova katoličke vjere. Postoji opipljiva razlika između scene iz prvoga dijela filma u kojoj vidimo Philomenu kako, ničim izazvana,  pali zavjetnu svijeću za svoga izgubljenog sina pred praznim oltarom, i njezine kasnije odluke da ipak ne zadrži za sebe svoju napornu, desetljećima dugu kalvariju. Nakon što pogleda Frearsovo djelo, gledatelju ostaju u svijest pribijene tek dvije slike: novinar Sixsmith koji nakon razgovora s Philomenom o začudnim karakteristikama vjerski potkoženog spolnog odgoja uspije procijediti tek kletvu o prokletim katolicima, i đavolski postojana grimasa časne sestre kojoj glavna junakinja naposljetku oprašta sve njezine smicalice i propuste.

A između ta dva kamena međaša nalazi se tek slutnja o fino ugođenom napadu na, kao što smo već rekli, prelake mete te o prigodno sastavljenoj slagalici koja nauštrb stvarnog razumijevanja pozitivnih i negativnih svojstava određene religije nudi samo neuvijen, apodiktički sud o njezinoj temeljnoj pokvarenosti. S obzirom na to da Philomenina priča nije izmišljena, jer radi se o stvarnoj osobi čija bi iskustva i nevolje svakom vjerniku trebali poslužiti kao dobrodošao poticaj na duboko promišljanje o naravi zajednice kojoj pripada, nužno je pokušati ocrtati barem obrise takve refleksije.

Kontinuitet evanđeoske poruke na marginama crkvenih institucija

Kontinuitet evanđeoske poruke, koja je, prema riječima francuskog filozofa Jeana-Claudea Guillebauda, stoljećima bila osiguravana upravo na marginama crkvenih institucija[1], i održavanje infrastrukturnog “hladnog pogona” Petrove Crkve povezani su, suprotno onome što se obično misli, neraskidivim sponama. Mogli bismo dakle reći kako je đavolski ukočena grimasa pokvarene redovnice zalog Philomenine dobrote i ljubavi. Štoviše, oslanjajući se na misao američkog sociologa religije Deana M. Kelleyja o tome kako “…ekumenski napori mogu voditi bratstvu, miru, pravednosti i suosjećanju, ali oni ne pogoduju čuvanju ili osnaživanju društvene snage vjerskih grupa…”[2], usudit ćemo se izustiti i to da bi bez jakog institucionalnog okvira Katolička crkva već odavna bila blago upokojena, precrtana odlučnim potezom učena pera iz svih povijesnih udžbenika.

Pa ipak, iako svi mi dobro znamo da nam povijest i antropologija samo u svojim fusnotama ostavljaju tragove “prirodnih” religija, i dalje ćemo se vraćati svakoj spontanoj, neusiljenoj mogućnosti istinskog vjerskog osjećaja kao svojoj neodgodivoj sudbini i duševnoj hrani, pa makar nam i tu hranu prečesto servirali u sklopu brzopotezne usluge: kao dio neumoljivog trojstva koje uključuje dijetu, surogate i gotova jela.

Izgleda da ćemo morati još neko vrijeme pričekati stvaranje vrijedne filmske tvorevine koja bi se artikulirano i razgovijetno pozabavila upravo institucionalnim okvirom Katoličke crkve. A skica toga okvira mogla bi, bez prevelike natege i zlonamjernosti, uključivati puno zanimljivih stvari: ljude koji pojam radne snage doživljavaju samo i isključivo kao ekonomsku varijablu, one za koje je hijerahija važnija od vjere, bogoslužja, zajedništva i svih drugih aspekata crkvenoga nauka, svećenike koji se upuštaju u trgovanje mjestima na listama za beatifikaciju poput konkistadora koji izbijaju na djevičansku plažu novotkrivenog svijeta oboružani drangulijama i bižuterijom… Popis je doista prevelik, grijesi crkvenih struktura neosporan su kamen spoticanja u svakom iskrenom zbrajanju računa, tako da ćemo rado, i bez ustezanja, prihvatiti i neobičan slučaj Philomene Lee. Kao surogat vrijednog umjetničkog djela i kao podsjetnik na uznemirujuću stvarnost koja nerijetko ostaje skrivena u jedva vidljivim naborima ispeglanog ruha Kristove Crkve.


[1] Vidi: Jean-Claude Guillebaud: „La force de conviction – À quoi pouvons-nous croire?“(Snaga uvjerenja – U što možemo vjerovati?), str. 399. Éditions du Seuil, 2005.

[2] Cit. Dean M. Kelley: „Why Conservative Churches Are Growing?“ (Zašto rastu konzervativne crkve?), str. 175., ROSE 1995.