Rastuća industrija ljepote

Rastuća industrija ljepote

Foto: Kadar iz francuskog filma “Oči bez lica” (1959.)

Prema podacima Američkog društva za estetsku plastičnu kirurgiju u 2014. napravljeno je 1 764 956 zahvata, što predstavlja ukupno povećanje broja operacija od 82 % s obzirom na 1997. Vrijednost ovih postupaka iznosi 7 472 027 593 USD. Iako su operacije na ženama češće (90,3 %), godine 2014. 171 322 postupka izvedena su na muškim tijelima. Čak 31 201 postupak bio je na tijelu osobe od 18 godina ili mlađe…

dr. sc. Ana Maskalan

Ana Maskalan

Ana Maskalan

Taština je ljudska osobina o kojoj ni danas, u vrijeme spektakularizacije banalnog i uzdizanja tjelesnosti kao najvažnijeg načina vrednovanja osobe, ne slušamo hvalospjeve. Upravo suprotno, uz nju se i dalje (iako u nešto manjoj mjeri) vežu negativne oznake poput ispraznosti, ništavnosti, lažnosti, lakoumnosti i frivolnosti. Taština je, štoviše, manifestacija oholosti, jednog od kršćanskih sedam smrtnih grijeha. Povezana s narcisoidnom posvećenošću sebi, a onda i vlastitom liku nerijetko je u umjetnosti prikazivana slikom lijepe nage žene ispred ogledala. Zašto?

Motiv koji se nije iscrpljivao samo u umjetnosti već i u mnogo široj društvenoj imaginaciji bio je onaj ženske ljepote utjelovljene u liku zavodnice (femme fatale) koja svojim čarima odvlači nevine žrtve od predanosti intelektualnim i moralnim nagnućima. Ona se svojom ljepotom koristi kao oruđem, tijelo je njezin najjači adut koji ona predano i s puno pažnje njeguje.

triptih_tastine_memling

(Slika: Triptih Zemaljske taštine i božanskog spasenja, Hans Memling / Izvor: Wikipedija)

Ako estetske operacije pozitivno utječu, a utječu, na psihičko zdravlje onih koji su im se podvrgli, onda je teško govoriti o njima kao o nemedicinskima, kao o onima koje ne liječe bolesti

Iako je naša povijest obilježena divljenjem ljepoti ljudskog tijela, posvećenost estetici istoga nerijetko je određivana banalnom i ispraznom. Otuda se i danas, kada govorimo o najradikalnijim oblicima ulaganja u vlastiti izgled, onim kirurškim, uvodi razlika koja je duboko natopljena ovim kompleksnim i saturiranim povijesnim značenjima. O kojoj je razlici riječ? Većina je čula za plastičnu kirurgiju. Plastično se u ovoj sintagmi ne odnosi na materijal već na sposobnost oblikovanja, sposobnost koja se s pravom uspoređuje s umijećem kipara.

Rekonstruktivna i estetska kirurgija: Pacijenti i klijenti

Svi plastični kirurzi režu, buše, usađuju, bruse i poliraju. Iako su njihovi postupci, metode i materijali identični, neki njihovi postupci ulaze u tzv. Rekonstruktivnu, a neki u estetsku plastičnu kirurgiju. Razlika između jedne i druge čini se naizgled jasnom: rekonstruktivna kirurgija obuhvaća nužne postupke koji služe uspostavi prirodnih funkcija i izgleda tijela a koje su narušene uslijed ozljede, bolesti ili prirođene anomalije. Njezin je povod uvijek medicinske prirode.

Estetska kirurgija pak podrazumijeva intervencije u zdravo/“normalno“ tijelo usmjerene poboljšanju fizičkog izgleda. Ti se, dakle, postupci u ovom slučaju primjenjuju u nemedicinske svrhe te ovise o željama, neki bi rekli i hirovima pojedinca. Subjekti rekonstruktivnih postupaka u zapadnoj se praksi nazivaju pacijentima, čije medicinske troškove financiraju porezni obveznici; subjekti onih estetskih, tzv. klijenti, svoje operacije plaćaju iz vlastitih džepova. Žrtve neuspjelih rekonstruktivnih operacija opravdano se oplakuju; žrtve onih drugih optužuju se za taštinu i oholost, ismijavaju i smještaju na ljestvice vizualnih čudovišta.

No, je li razlika između rekonstruktivne i estetske kirurgije toliko intuitivna i jasna? Američki povjesničar Sander L. Gilman na primjerima sifilitičnih nosova pokazuje kako je razlika između njih zapravo ideološka i utemeljena u tradicionalnom kršćanskom moralu. Naime, renesansnu je Europu 16. stoljeća potresala epidemija sifilisa, spolno prenosive bolesti koja se, između ostalog, očitovala i razaranjem nosne pregrade bolesnika. Ideja o tome da se grijesi puti doslovno nose na licu sviđala se onovremenim moralizatorima, a sposobnost nekih kirurga da tu sramotu izbrišu nerijetko je nailazila na osudu. Ovo društveno vezivanje grešnosti i nakaznosti (ili neatraktivnosti) s jedne strane, te ljepote i morala s druge prisutna je i danas.

Dvostruka mjerila

Gilman tvrdi kako su upravo operacije sifilitičnih nosova u 16. stoljeću pogrdno imenovane tal. chirurgia decoratoria tj. estetskom kirurgijom, a sami kirurzi, za razliku od današnjih koji često uživaju ugled pop zvijezda, bili su na glasu kao šarlatani. Vojnici pak koji su se vraćali iz ratova s gotovo identičnim povredama nosa bili su podvrgavani postupcima koji su nosili ponosan naziv rekonstruktivne kirurgije te oni kirurške promjene svojih nosova nisu morali ni skrivati ni opravdavati. Sljedeća velika skupina klijenata estetskih kirurga također nije mijenjala svoj fizički izgled zbog taštine ili hira već da bi (lakše) preživjeli. Među njima u 19. stoljeću isticali su se njemački Židovi i svjetloputi crnci u SAD-u nakon građanskog rata te u Južnoj Africi nakon uvođenja aparthejda.

No, nisu sve tjelesne promjene, u koje ulaze i one nastale kirurškim putem, bile proizvod bijega od moralne osude, šovinizma ili smrti. One, također, nisu proizvod suvremenog doba. Ljudska je povijest obilježena nizom intervencija u tijelo iz ne-medicinskih razloga: iz potrebe za pripadanjem kolektivu (npr. obredi prijelaza), za isticanjem individualnosti ili čak šokiranjem drugih, zbog želje za poboljšanjem seksualnog užitka ili oblikovanjem tijela u umjetničko djelo. Jedni to čine da bi pripadali, drugi da bi se razlikovali.

Pripadnice tajlandskog plemena Kayan produljuju vrat pomoću metalnih ogrlica; u afričkom plemenu Mursi buše i rastežu donju usnicu umetanjem okrugle pločice

Pripadnice tajlandskog plemena Kayan produljuju vrat pomoću metalnih ogrlica; u afričkom plemenu Mursi primjenjuje se bušenje i rastezanje donje usnice umetanjem okrugle pločice

Prema podacima Američkog društva za estetsku plastičnu kirurgiju u 2014. izvedeno je 1 764 956 zahvata, što predstavlja ukupno povećanje broja operacija od 82 % s obzirom na 1997. od kada ovo društvo vodi statistiku. Vrijednost ovih postupaka iznosi 7 472 027 593 USD. Iako su operacije na ženama češće (90,3 %), godine 2014. 171 322 postupka izvedena su na muškim tijelima. Čak 31 201 postupak bio je na tijelu osobe od 18 godina ili mlađe. Štoviše, sve više djevojčica za svoj 16.rođendan želi operaciju povećanja dojki. Štogod mislili o ovome, intervencije u tijelo maloljetnika nisu nov fenomen, budući su kroz povijest obredi prijelaza iz mladenaštva u odraslu dob redovno bili njima praćeni: dakako, obično se radilo o bitno manje invazivnim metodama poput tetoviranja ili ožiljkovanja.

Ljepši i uspješniji

Sama želja za lijepim fizičkim izgledom nije beznačajna u raspravama koje kao ključnom barataju sintagmom erotskog kapitala. Erotski kapital je doslovno društvena vrijednost koju individua ima zahvaljujući, između ostalog, tjelesnoj atraktivnosti, a koja joj donosi privilegije. Istraživanja su tako pokazala kako lijepi ljudi bolje zarađuju, brže napreduju na radnom mjestu, imaju prednost u političkim utrkama te ih ljudi češće percipiraju zdravima i simpatičnima. Govoriti isključivo o taštini i površnosti u vremenu u kojem ljudi čine štošta u nastojanju da izbjegnu egzistencijalnu provaliju vrlo je naivno.

Rečeno je kako se kao razlog uvođenja razlike između dvije kirurgije često navodi (ne)postojanje bolesti – rekonstruktivna kirurgija liječi, estetska ne. No, je li to posve točno? Ta razlika, naime, postaje problematična zahvaljujući medicinskom proširenju definicije zdravlja na psihičko zdravlje a onda i stavu kako ne samo da loš duh stvara loše tijelo već i obrnuto, kako loše, ružno, neatraktivno tijelo može stvoriti i jednako takav duh.

Abdominoplastika (Foto: Wikipedija)

Abdominoplastika (Foto: Wikipedija)

Sam Sigmund Freud je rekao kako bi neki njegovi pacijenti prije riješili svoje probleme kod kirurga za nos, aludirajući time na niz psihičkih poremećaja koji nastaju uslijed nezadovoljstva vlastitim izgledom. Ako estetske operacije pozitivno utječu, a utječu, na psihičko zdravlje onih koji su im se podvrgli, onda je teško govoriti o njima kao o nemedicinskima, kao o onima koje ne liječe bolesti. Štoviše, kako stvari stoje čini se da njihove koristi uključuju ali i bitno nadilaze one zdravstvene.

Sve jeftiniji estetski zahvati

Na kraju, ne treba zanemariti tvrdnje nekih teoretičara kako estetski zahvati, koji razvojem medicine i tehnike, postaju sve jeftiniji, dovode do stvaranja svojevrsne utopije prelijepih ljudi, ljudi koji neće moći diskriminirati jedni druge zbog fizičkog izgleda, a potencijalno ni zbog rase ili etniciteta. Estetske će operacije, poput nosova Židova i sifilitičnih bolesnika, razlike jednostavno izbrisati. Ovi pozivi na tragu su transhumanističkim snovima o nadljudima koji upravljaju vlastitim tijelima, vlastitim identitetima na način na koji mi danas biramo što ćemo odjenuti. Ovdje su dva problema: prvi je praktični. Čak i pod pretpostavkom takvog razvoja znanosti i tehnike, uvijek će neki postupci biti skuplji od drugih, uvijek će rezultat skupljih postupaka biti smatran vrjednijim, zanimljivijim, ljepšim…

Korekcija kapka

Kirurška korekcija kapka

Razlikovanje a onda i diskriminacija najvjerojatnije neće nestati. Drugi problem je onaj etički. Je li ukidanje razlika doista lijek protiv diskriminacije ili je to možda angažman čitavog društva usmjeren prema poštovanju, prihvaćanju i razumijevanju onih različitih? Estetske operacije su često kirurški čin brisanja koji možda pojedinca čini sretnijim no ostavlja svijet tužnijim mjestom. Upravo zato interes oko estetske kirurgije mora prestati biti popularno cerekanje iznad naslovnica novina i zgražanje nad (ne)uspjelim primjerima, te postati ozbiljna i angažirana rasprava o budućnosti ljudskog roda.

Također, taj se interes ne smije svoditi na okrivljavanje individua koje se prebrzo dijeli na dokone bogatašice, lijene pretile ili narcisoidne mediokritete željne 15 minuta slave jer ne operiraju se samo (čak ni većinom) oni/e. Bijeg od pogrešnog identiteta, pogrešne rase, pogrešnog etniciteta, pogrešne egzistencije jest individualni čin no odgovornost za njega se nalazi u suvremenim političkim i ekonomskim sustavima, napokon, i u potrebi da se ljude sudi prema ambalaži. Dok je to tako, ne treba se čuditi onima koji će ju htjeti kirurški zamijeniti »boljom«.

* Autorica je znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu i članica Istraživačkog odbora za bioetiku, tehniku i transhumanizam Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku

Komentari su zatvoreni