Raspušten templarski red, rođen Josip Manolić

Raspušten templarski red, rođen Josip Manolić

(Hram u Jeruzalemu)

Templari ili punim imenom »Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama« (nazivani još i Vitezovi Templari) je bio kršćanski vojni red osnovan 1119. u Palestini / J. Manolić, jedan od osnivača HDZ-a, bio je saborski zastupnik, predsjednik Vlade RH, a obnašao je i mnoge druge visoke funkcije. Sudjelovao je u stvaranju HV-a (pričuvni je general pukovnik)

Dogodilo se na današnji dan, 22. ožujka:

1885. – Hrvatski slikar, jedan od utemeljitelja hrvatske moderne Josip Račić rođen je na današnji dan u Horvatima kraj Zagreba (Zagreb, 22. 3. 1885. – Pariz 19. 6. 1908.). U Münchenu učio kod A. Ažbea i na Akademiji (s M. Kraljevićem, V. Becićem i O. Hermanom činio takozvanu minhensku četvoricu). Iz Münchena je 1908. otišao u Pariz, gdje je kopirao djela starih majstora u Louvreu i na način kasnog impresionizma i postimpresionizma, pretežito u akvarelu, slikao pariške krajolike (Pont des Arts, S bulevara, U Luksemburškom parku, Na klupi, Kavana na bulevaru, Place d’Étoile, Na Seini) te psihološki i subjektivno interpretirane likove u prostoru (Majka i dijete, Djevojka pred ogledalom). Kratko vrijeme crtao je karikature naglašene ironije za zagrebački humoristički list Koprive. Tragično je završio život u Parizu, a njegova misteriozna smrt – nađen je ustrijeljen u svojoj hotelskoj sobi – pobuđivala je zanimanje tadašnje javnosti. Apsurd je to veći što je cijeli svoj umjetnički opus stvorio u teškim uvjetima, kao student. Iako je otišao prerano i tako mlad, postao je velikanom hrvatske moderne.

Josip Manolić

1920. – Hrvatski političar, bivši komunist i drugi predsjednik Vlade RH, Josip Manolić, rođen je 22. ožujka 1920. u mjestu Kalinovcu kraj Đurđevca. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu. Politikom se počeo baviti 1937. godine. Omladinski i sindikalni dužnosnik bio je od 1938., član KP Jugoslavije od 1939. U antifašističkom je ratu bio od 1941., kao organizacijski sekretar PK Saveza komunističke omladine Jugoslavije za Hrvatsku, s vodstvom kojega je smijenjen nakon smjenjivanja Andrije Hebranga s dužnosti sekretara CK KP Hrvatske. Nakon rata bio je u unutrašnjim poslovima. Smijenjen je 1946. s dužnosti načelnika Ozne u Bjelovaru, nakon čega je bio načelnik u hrvatskom Ministarstvu unutrašnjih poslova, u službi izvršenja kaznenih sankcija, zatim načelnik Sekretarijata unutrašnjih poslova grada Zagreba. God. 1965. i 1969. bio je izabran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske (bio je predsjednik Zakonodavno–pravne komisije i član Ustavne komisije Sabora). Nakon 21. sjednice Predsjedništva SK Jugoslavije u Karađorđevu 1971. bio je uklonjen s položaja i isključen iz političkog života.

Bio je jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i prvi predsjednik njezina Izvršnog odbora, potom od 1990.–1993. potpredsjednik HDZ-a. Na izborima 1990. i 1992. bio je izabran za zastupnika u Saboru RH. Bio je potpredsjednik Predsjedništva RH, predsjednik Vlade RH (1990.–1991.), predsjednik Kriznoga stožera RH, te predstojnik Ureda za zaštitu ustavnoga poretka. Sudjelovao je u stvaranju HV-a (pričuvni je general pukovnik). God. 1993. bio je imenovan u Županijski dom Sabora i izabran za predsjednika Doma. Godine 1994. razišao se s HDZ-om i osnovao stranku Hrvatski nezavisni demokrati, kojoj je bio potpredsjednik i predsjednik. Objavio je autobiografsku knjigu Politika i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku (2015.) te Špijuni i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku (2016.).

1955. – Hrvatski odvjetnik, političar i ban Ivan Šubašić umro je na današnji dan u Zagrebu (Vukova Gorica, 28. 5. 1892. – Zagreb, 22. 3. 1955.). Bio je član HSS-a, narodni zastupnik kotara Delnice, ban banovine Hrvatske, predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije 1944. te ministar vanjskih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije. Studirao teologiju, ali je početkom I. svjetskog rata kao austrougarski novak bio poslan na bojište u Srbiju, gdje je zbog veleizdaje bio osuđen na smrt. Nakon pomilovanja otišao je na talijansko bojište, pa na bojište u Galiciji, gdje je pao u rusko zarobljeništvo. Potom je kao dobrovoljac sudjelovao u bitkama na Solunskoj fronti. Nakon završetka rata diplomirao je pravo u Zagrebu, a zatim u Vrbovskom otvorio odvjetničku pisarnicu (1924.). Protivio se politici emigrantskih vlada i sudjelovao na Prvom kongresu američkih Hrvata u Chicagu, koji je podržao Narodnooslobodilački pokret i ideju federativne Jugoslavije te osudio ustaški režim.

Na inicijativu Winstona Churchilla postao je predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije (1944.). Postigao je sporazum s J. Brozom – Titom (te se s članovima kraljevske vlade vratio u zemlju u veljači 1945. Na temelju sporazuma s Titom dao je ostavku na mjesto predsjednika vlade te je u ožujku 1945. u Privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) zauzeo mjesto ministra vanjskih poslova. Zauzimao se za ujedinjenje HSS-a s novoosnovanom prokomunističkom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS) i za zajednički izlazak na izbore u okviru Narodne fronte. Prije izbora za Ustavotvorni sabor NR Hrvatske (studeni 1946.) prihvatio je inicijativu Božidara Magovca i predložio komunističkim vlastima da dopuste izlazak na izbore pojedincima HSS-a, kako bi se postiglo jedinstvo naroda i gospodarska obnova. Njegov je prijedlog, međutim, bio odbačen. Pošto se 1947. povukao iz politike, živio je u Zagrebu.

1988. – Violončelist, glazbeni kritičar, pedagog, skladatelj i atletski prvak Rudolf Matz umro je 22. ožujka u Zagrebu u 87. godini života (rođ. u Zagrebu 19. 9. 1901). Bio je vrstan umjetnik, veliki društveni djelatnik, duhovita, pristupačna i dobronamjerna osoba kojoj su svi iskazivali iskreno poštovanje. Utemeljio je i vodio niz vokalnih i instrumentalnih ansambala (Glazbeno društvo intelektualaca, Zagrebački komorni zbor, Zagrebački komorni orkestar, Zagrebački liječnici pjevači i dr.). Bio je dirigent Međunarodnog omladinskoga komornog orkestra u Bayreuthu, Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda, Hrvatskoga pjevačkog saveza i Američko-hrvatskoga pjevačkog saveza, a kao violončelist bio je član Zagrebačkoga trija, nekoliko gudačkih kvarteta i Chicago Chamber Trio.

U mladosti se bavio atletikom (jugoslavenski rekorder u disciplinama sprinta). Bio je i član više žirija na najznačajnijim violončelističkim natjecanjima u svijetu (Moskva, Firenca i dr.). Matz je kao skladatelj pripadao pretežito neonacionalnomu stilu (uglavnom s elementima zagorskoga, međimurskog i gradišćanskoga glazbenog folklora), ali ga je povremeno kombinirao i s postupcima impresionističkoga, neoklasicističkog i rjeđe dodekafonskoga stila. Skladao je više od 500 djela s područja orkestralne, komorne, glasovirske, vokalne, dramske i crkvene glazbe. Posebno su uspjela i češće izvođena Matzova djela vokalna suita Faun, Elegija i humoreska za violončelo i gudače, odnosno glasovir, II. gudački kvartet, neke glasovirske minijature (Stara ura igra polku) i niz zborova. Objavio je i mnogobrojna djela za poduku, među kojima se ističe Osnovna škola za klavir (s L. Šabanom; niz izdanja od 1938). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1981. godine.

Jedan od templarskih znakova s prepoznatljivim križem

1932. – Papa Klement V. raspustio je templarski red. Templari ili punim imenom »Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama« (nazivani još i Vitezovi Templari) je bio kršćanski vojni red osnovan 1119. u Palestini nakon prvog križarskog rata po uzoru na cistercite s namjerom da pomognu novom Jeruzalemskom kraljevstvu da se odupre napadima muslimana iz okolice, i da pruži sigurnost velikom broju hodočasnika koji su krenuli u Jeruzalem nakon njegovog osvajanja. Red je osnovao Hugo de Payens. Sjedište reda je prvobitno bilo pokraj mjesta gdje je nekad stajao židovski hram, Templum Salomonis, po čemu je i dobio ime. Templari su kao i ostali crkveni redovi polagali vječni zavjet poslušnosti papi.

1945. – Arapska liga (Liga arapskih država), međunarodna organizacija osnovana je 22. 3. 1945. u Kairu. Prvotni su pakt sklopili Egipat, Irak, Jemen, Jordan (tada Transjordanija), Libanon, Saudijska Arabija i Sirija. Naknadno su joj pristupile Libija, Sudan, Maroko, Tunis, Kuvajt, Alžir, Bahrein, Oman, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Mauretanija, Somalija, Palestinska oslobodilačka organizacija, Džibuti te Komori. Glavni ciljevi Arapske lige su jačanje suradnje između arapskih država i koordinacija njihova političkog djelovanja. God. 1950. članice Arapske lige potpisale su sporazum o kolektivnoj obrani i gospodarskoj suradnji. Vrhovni organ Arapske lige je Vijeće u kojemu svaka članica ima jedan glas, dok predsjedništvo Vijeća naizmjenično drže predstavnici pojedinih država.

1995. – Sa svemirske postaje Mir vratio se Valerij Poljakov, ruski liječnik i kozmonaut (Tula, 27. 4. 1942). Kao liječnik radio u moskovskom Insititutu za biomedicinske probleme, vodećoj sovjetskoj instituciji za svemirsku medicinu. Kandidat za kozmonauta postao 1972. U svemir poletio 1988., te je u dva navrata (1988.–89. i 1994.–95.) proveo ukupno 678 dana na svemirskoj postaji Mir, obavljajući medicinske eksperimente i skupljajući saznanja o utjecaju dugotrajna leta svemirom na ljudski organizam. U drugom je navratu postavio rekord u duljini boravka u svemiru (437 dana). Vratio se na Zemlju upravo na današnji dan 1995. godine.

Poljakov promatra spajanje Space Shuttlea Discovery sa svemirskom postajom Mir u veljači 1995. godine

(zg-magazin)