Radojka Šverko: Ne smijemo se buniti protiv izgradnje fontana

Radojka Šverko: Ne smijemo se buniti protiv izgradnje fontana

»Tkogod uputi kritiku ovom gradu neka se prisjeti njegove vizure otprije 10 – 20 godina. Ljudi trebaju biti zahvalni Bogu i ljudima koji vode ovaj grad, jer nije to lako. Lijepa slika grada privući će više turista, bit će više posla za sve, a to izgrađeno služit će svima nama i odraz je naše kulture«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome zašto joj je užitak prošetati zagrebačkim ulicama, kako su je kao »riječku pjevačicu« prihvatili kajkavci, zašto nije unovčila bednjanski, ZG-magazinu govori glazbena umjetnica i hrvatska glazbena diva Radojka Šverko. Otkriva nam da je nisu fascinirala svjetla reflektora, ali i što su to radile ruske babuške i tko je čuvao Lenjinov spomenik u Rusiji.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim jer sam u njemu provela najviše svojih godina. Došla sam tu još 1977. i nastanila se u ovom gradu, ali kadgod bi se spominjalo moje ime, uvijek bi se govorilo »pjevačica iz Rijeke«.Kada me već pitate o Zagrebu, dao mi je on puno toga lijepog. Doduše, bilo je i onog ružnog i tužnog, ali to je tako u životu. Bilježio je moj Zagreb rođenja, ponajprije moje kćeri, ali i vjenčanja, razvode i sve što prati ljudski život odnosno profesiju koja mi donosi velikih radosti.

Da?

Voljela sam ga i još uvijek volim, posebice ljeti kada se isprazni od ljudi, jer užitak mi je tada prošetati njegovim ulicama i doživjeti taj lijepi ugođaj slobode. Ta mi je navika ostala do danas. Uvijek sam nekako bježala od mora u vrijeme gužvi i vreve jer ne volim te ljetne gužve, ali volim naše otoke, more, buru… Ona mi prirodno ide uz sve to. Neizmjerno volim i Zagreb, pa kako rekoh ljeti, kada se oslobodim kućnih obaveza i koncerata veliko mi je zadovoljstvo otići na Sljeme.

Gdje? Na Puntijarku?

Svakako, ali i ostala tamošnja mjesta na koja sam dovodila i strance, odnosno svoje goste, jer sam im htjela pokazati te naše tipične krajeve… Ne biste vjerovali koje im se mjesto jako svidjelo.

Koje?

Okrugljak!

Jeste li ih još negdje vodili?

Svakako, na Mirogoj – da vide taj grandiozni spomenik kulture gdje se iščitava nacionalna povijest. To je mjesto respekta, empatije i dostojanstva. Amerikancima je bio posebna atrakcija što i razumijem, jer kod njih ipak nema takvih monumentalnih spomeničkih dostignuća.

Bili ste im svojevrsni vodič?

Moglo bi se i tako reći, no ne smijem zaboraviti i nezaobilaznu i predivnu zagrebačku katedralu! Čekam doduše da se završi i drugi toranj tog važnog mjesta koje je važno ne samo vjernicima, već i turistima. To više jer i mi kada putujemo u inozemstvo ne odlazimo samo u šoping, već i obići tamošnja monumentalna povijesna i kulturna zdanja.

I vi živite u svojevrsnom povijesnom zdanju, Jurjevskoj ulici?

Posebno sam emotivna kada je o njoj riječ. Često razmišljam o godinama koje će doći, posebice u okolini u kojoj živim, jer takvi građevinski usponi kada ljudi dođu u starije godine nisu uputna odredišta. Često od ljudi koje (po)znam i to svih vokacija, odnosno onih domaćih koji žive na katovima zgrada, bez liftova sa mnoštvom stepenica istovjetna je misao, kako se u graditeljstvu treba držati određenih standarda prilagodbe. Možda me na to razmišljanje potakla i činjenica, da ljudi koji bi htjeli prošetati gradom, a u invalidskim su kolicima, jer i takvih ima među turistima, trebaju imati »arhitektonskih mogućnosti« to i učiniti bez obzira na hendikep.

Slažem se, ali vama je po Jurjevskoj zasigurno divno šetati? Povijesno je izvorište?

Istina! Divno mi je ovdje čak i kad pogledom hoću – neću, zavirim u druga dvorišta. Često razmišljam tko je tu živio i tko je sve prošao kroz ta dvorišta i prostore? Kako su živjeli i na koncu kako su se ovuda uspinjali ti ljudi? Uz taj brijeg… Ali, kakogod, inspirativno je hodati Jurjevskom i doživjeti taj lijepi ugođaj.

Kako su vas kao Istrijanku prihvatili kajkavci?

Istranka sam, ne Istrijanka iako mnogi govore o Istrijanima. U kući smo još kod mog djede Jakova Šverka govorili da smo Istrani. Taj termin Istrijani ponikao je iz talijanskog jezika,ne iz hrvatskog.

Govorite nekoliko jezika?

Rekla bih da se njima služim. Talijanski mi ide dosta dobro, a tu je i engleski, ruski, španjolski… To je svakako dobro, jer posluži i poslu.

Da, umogome ste svojim glasom obišli svijet…

Jesam. Bila sam od Brazila,Tokija, Seula do Singapura, Sydneya, Melbournea pa nadalje. Upoznala sam i obišla svijet i mnoge kulture, ali nisam od toga radila čuda. Nisam takva osoba, kao što nisam ničice padala ni pred svjetlima Los Angelesa i sličnih gradova. Nisu me šarmirali takvi izvanjski momenti jer sam se uvijek pitala koja je i kakva pozadina toga. Propit(k)ivala sam se u profesiji uvijek što je iza svjetala reflektora, a ne što je pod njima. Znate, kad smo već kod toga, sve vam sreće i zadovoljstva traju koliko i honorari. Ja vam volim živjeti pod svojim nebom gdje mogu slobodno disati. Svi koji bi htjeli u te svjetove zaraditi novce koje ne mogu u Hrvatskoj, ne znaju što to jest, i sve te novce koje bi tamo zaradili mogli bi okačiti mačku o rep! A i dug je put do bogatstva. Iako sam u inozemstvu uživala slavu, mene nisu mogli uvjeriti u nju, jer mi je potreba bila dom. Mjesto gdje su mi djeca, plavetnilo mojeg neba, šuma, potoka, mora…

Da?

E znate što to znači biti u Kaliforniji, a sve vam je pod klimom, u visokim ste neboderima! Ljudi nisu svjesni što imaju ovdje kod nas, kakvo sve blago. Nisu svjesni, jer se nisu imali prilike s time suočiti.

Radoholičarka ste?

Pa da. Mislila sam kositi travu ovih dana, ali nastojim biti pristojna gospođa pa nisam. Inače, živce uvelike odmaram radeći oko bilja.

radojka-sverko-cbNiste rekli kako su vas prihvatili kajkavci?

Prihvatili su me, a sve mi je to kajkavsko blisko. Na Ćićariji se zapravo nije govorilo ča već kaj, a kako je naš očuh bio iz Poznanovca kraj Bednje, postoji u meni i ljubav prema hrvatskim narječjima ali nisam je još unovčila. Šalim se. Znate, nedavo sam bila u Lepoglavi u sklopu UNESCO-ve manifestacije za zaštitu nematerijalne baštine gdje je bila izložba lepoglavske čipke. To što sam tamo vidjela je nešto prekrasno! Umjetnost koju proizvode te čipkarice, taj trud i rad koji daruju, pletenje s tankim končićima – to treba vidjeti. To znanje, koncentracija, umješnost. Otiđite ljudi u Lepoglavu to vidjeti, to je pravi mirakul.

Gdje ste vi došli s radom?

Završila sam sinkronizaciju uloge u jednom crtanom filmu, o čemu će se znati više početkom 11. mjeseca. Pripremam novi glazbeno-scenski komad, ali o tome ne mogu govoriti, zapravo sve u svoje vrijeme.

Bilježite i kazališne uloge, bili ste Jana u mjuziklu Gubec-Beg, iza vas je Karolina Riječka

Da, ima ih.

Volite kazalište?

Da, cijenim i poštujem tu moć koncentracije koje u njemu tijekom predstave mora biti. Kada je riječ o filmu, tu scene možete umnogome ponavljati jer film je reklo bi se »tehnika narodu«. Nisam posjetitelj kinematografa jer prioritet dajem kazalištu. Odavno me je ono zagolicalo, još u počecima karijere. Ali imala sam rolu u filmu Bravo maestro, iznjedrila se u tom žanru i Zlatna arena, a tu noć u hotelu u kojem sam bila u sobi su me bili i pokrali, vjerojatno u dosluhu s nekim.

Odlazite na predstave?

Posjećujem koncerte sa svojim prijateljicama, nemalo s Denis Vasilj, mojom Dadom liječnicom, Ivicom i Zdenkom, ali i drugima. Znate uvelike me oduševljavaju mali kikići koji se bave umjetnošću, pjevaju, sviraju klavir, a nema ih nigdje.

Održavate i nastupe sakralne tematike?

Glazba mi je u genetskom kodu, a ima djela koja su tako pisana bez obzira radi li se o tenoru ili altu, odnosno mjestu gdje se to izvodi. Važno je da je riječ o glazbi s kojom dopireš do publike. Poslije svakog takvog koncerta osjećam se da sam učinila nešto dobro, neopisivo je vidjeti kada se bakice i dedeki rasplaču od takve vrste uprizorenja.

Surađivali ste s mnogim uvaženim umjetnicima?

Da, sa prof. Vladimirom Babinom, gđom. Ljerkom Očić, Đelom Jusićem…

Održavate li glas?

O, glas održava mene! Jer da nije tako, možda bih i ja u inozemstvo. Šalim se! Svakako se veselim životu, živim skromnije.

Životni vam je moto: uvijek ići dalje, voljeti i pjevati?

Pa moglo bi se i tako reći.

Kako ste zadovolji Zagrebom?

Zadovoljna sam. Tkogod uputi kritiku ovom gradu neka se prisjeti njegove vizure otprije deset, dvadeset godina. Ljudi trebaju biti zahvalni Bogu i ljudima koji vode ovaj grad, jer nije to lako. Pa recimo ove pobune protiv izgradnje vodoskoka i fontana i pitanja što će nam jer se na njih troši mnogo. Pa lijepa slika grada privući će više turista, bit će više posla za sve, jer svaki dolazak u ovaj grad ga zapravo obogaćuje. To izgrađeno služit će svima nama i odraz je naše kulture. Pa pogledajte što u tom smislu nudi jedan Beč? Što ljudi tamo idu gledati? Parkove, katedrale, dive se ili ne čistoći grada, pokošenoj travi na travnjacima… Osobno se veselim svim kulturološkim aktivnostima. Znate, kada sam bila u Moskvi za jednog od svojih profesionalnih nastupa, vidjela sam kako uz Lenjinov spomenik na minus 20, mrtvu stražu drže djeca, a ceste su asfaltirale babuške na sličnoj temperaturi. A vidite, ja sam mislila kako tom Rusijom uvelike šeću Ane Karenjine! Shvatila sam tada da je ovdje kod nas doma najljepše!

Razmišljali ste …

Kako su to živjeli i moji roditelji, bez kupaone i modernih blagodati, razmišljala sam o onima koji su gradili ovu zemlju i koji su puno toga ostavili, što su nam dali. Tako gledam na život, bez zavisti spram drugih ljudi.

Što planirate ubuduće?

Radit ću ono što volim, obući ću ponovno haljinu sa šljokicama i sa kojom kilom više, stat ću pred publiku pustiti glas – i zakričati!

Komentari su zatvoreni