Rade Šerbedžija: Zagreb je i danas lijep i božanstven, ali je zatvoren!

Rade Šerbedžija: Zagreb je i danas lijep i božanstven, ali je zatvoren!

»Jako me nervira što primjerice subotom i nedjeljom gotovo nemate gdje izaći, pojesti i popiti nešto u kasnijem vremenu. Podsjeća me ta zatvorenost Zagreba na nekadašnji Graz koji je bio takav za razliku od Beča. Volio bih da se to promijeni«

Razgovarala: Snježana Kratz

Kakvi su mu bili prvi susreti sa Zagrebom, kako su se družili tadašnji studenti glume i što mu to u Zagrebu smeta, ZG-magazinu govori glumac, pjesnik i glazbenik Rade Šerbedžija. Prisjeća se glasovitih profesora, odlaska u inozemstvo i prijatelja kojih više nema. Otkrio nam je kakva je Rijeka u kojoj živi i zašto mu je ovaj intervju predugo trajao.

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je moj grad u njemu sam stasao, studirao… U njega sam došao kao osamnaestogodišnjak i živio do 1989 godine. Sve sam godine dotad proveo u tom gradu i sa svojom bivšom suprugom Ivankom. U njemu sam dobio djecu, Danila i Luciju.

Je li i vaš prvi susret s gradom bio s kolodvora i pogledom na Umjetnički paviljon?

Ne, prvi su susreti bili za vrijeme srednje škole, zapravo još dok sam bio dijete kada sam sa ocem odlazio u Liku, iz Vinkovaca pa preko Zagreba. Uvijek bi u njemu presjedali.

Serbedzija_LA_TimesGdje ste prvotno stanovali?

U Trnskom kod jedne familije, to su bili očevi prijatelji. Iza toga živio sam ponad Britanca, a zatim kao ilegalac u studentskim domovima. Sa svojim prijateljem Stevom Krnjajićem živio sam tako jedno vrijeme, bili smo »divljaci«. Iza vojske, sa drugim sam prijateljem Mustafom Nadarevićem iznajmio stan koji smo dijelili dok smo studirali. Poslije sam se oženio sa svojom prvom suprugom Ivankom, pa sam Aleju pomoraca zamijenio Medulićevom ulicom tik do gostionice »Kalnik«, na uglu sa Ilicom. Tu je prvotno bio teatar i kavana »Jazavac«, a poslije je preseljen dalje u Ilicu. U Braće Kavurića živio sam do 1989. godine kada sam otišao u Suboticu pa u Beograd. U njemu sam bio od devedesete, sa svojom ženom Lenkom Udovički s kojom sam se oženio godinu kasnije. Poslije sam otišao dalje u inozemstvo. Danas je u mom stanu u Beogradu kćer Lucija.

Imate li stan u Zagrebu?

Nemam, živim u Rijeci. Ali za Zagreb me veže puno toga, kada je bio jedan od najljepših gradova u bivšoj Jugoslaviji i po koncertima, kazalištima, kavanama… On je i danas lijep i božanstven, ali je zatvoren! Postao je na žalost zatvoren.

Kako?

Pa jako me nervira što primjerice subotom i nedjeljom gotovo nemate gdje izaći, pojesti i popiti nešto u kasnijem vremenu. Podsjeća me ta zatvorenost Zagreba na nekadašnji Graz koji je bio takav za razliku od Beča. Volio bih da se to promijeni.

Je li se promijenio način učenja, polaganja ispita glume? Koja su vam profesorska imena predavala?

U pravilu nema neke veće razlike. A kada je o profesorima riječ to su bili fantastični ljudi! Recimo Kosta Spajić, jedan od najznačajnijih režisera tog vremena, pa Božidar Violić, Georgij Paro, Mladen Škiljan, Joško Juvančić. Bilo je to s kulturnog, ali i životnog aspekta bogato vrijeme, mnogo smo se družili, nije bilo televizije ni kina toliko. Nakon predstave nerijetko bismo ostajali u kazališnom bifeu ili odlazili u restorane.

Kakva vam je Rijeka? Kažu da je avangardna?

Rijeka je posebna! Ona ima iskustvo života i s mnogo je različitosti jer u njoj je mnogo nacija počevši od Talijana koji imaju svoj dio, Austrijanaca i drugih. Multietnična je.

Odgovara li vam njezin spoj kopna i mora?

Obožavam more, a divno je da ste tamo i u planinama za kratko vrijeme.

Predajete na Fakultetu u Rijeci?

Da, pokrenuli smo studij za glumu i već smo izveli jednu generaciju poslijediplomskog odnosno sada smo u dodiplomskom studiju. Radimo po Bolonji tri plus dva.

Kakve su danas generacije studenata, jesu li mladi drukčiji u razmišljanjima u odnosu na nekad?

Rade_Serbedzija_vaniNema bitne razlike. Svako vrijeme nosi svoje, ali mogu reći da mi je cijela generacija sjajna. Vrijedni su i zaista sam sretan s njima. Oni su najživlji tetar s kojim možete raditi.

Okusili ste inozemni glumački život, možete li povući paralelu između tamošnjeg ustroja glume i ovog našeg?

Ima mnogo razlike. Kod nas društvo odnosno država u izvjesnoj mjeri sufinancira kazalište i ne znam koliko je to dobro jer ih tako na neki način umrtvljuje. Mi u Hrvatskoj imamo nasljeđe iz socijalističkog teatra, s velikim ansamblima koje dotira država. Ali kada govorimo o glumačkom životu, i vani imate teatre gdje su glumci izvrsno plaćeni, ali i jako loše.

Taj osjećaj nemate kada ste u Istri?

Naprotiv, tamo sam često vikendima jer sa društvom i prijateljima volim ondje boraviti.

Jednog ste ovih dana izgubili, Kemala Montena?

Uf, teško mi je to! Prijatelji smo bili do groba i ovih dana to su mi bili najgore proživljeni dani. Potreslo me je to, jer smo bili jarani.

Vratili ste se netom iz Ljubljane, kojim ste povodom bili tamo?

Imao sam sastanak s predsjednikom Borutom Pahorom koji je počasni pokrovitelj Festivala filma na Bledu. Nastavljamo tu manifestaciju u lipnju, traje šest dana i zapravo se zove Bled film festival. Ja mu predsjedam, a festival ima poveznicu sa ekologijom, govorit će se o vodi…

Njenoj čistoći?

Da, onečišćenju voda, mora… Održavat ćemo okrugle stolove i znate što draga moja…

Što?

Ovo predugo traje, a ja moram stići u Rijeku.

Kako u Rijeku? Zar nam je tako brzo došao »rez«?

Jest, moram stići na premijeru.

Pa dajte mi bar jednu završnu misao o Zagrebu…

Evo onu Arsenovu: »Zagreb i ja se volimo tajno«.

Samo to?

Da!