Puhovski: U Zagrebu imamo puno kandidata (gotovo) jednakih programa

Puhovski: U Zagrebu imamo puno kandidata (gotovo) jednakih programa

Dva su neugodna iznenađenja predstojećih izbora u Zagrebu: gospođa Esih koja se formalno kandidira za gradonačelnicu, ali je dala do znanja da je to uopće ne zanima i gospođa Švaljek koja vrluda – od suradnje s HDZ-om i HSLS-om, do toga da za sebe drži kako je nestranačka kandidatkinja

Razgovarao: Matej Knežević

Politički analitičar, umirovljeni profesor filozofije prof. dr. Žarko Puhovski je za portal ZG-magazin ustvrdio da će lokalni izbori biti u mnogome politički falsificirani, zato što će sjenka nacionalnih političkih problema prekriti lokalne probleme. Smatra kako je to vrlo problematično, budući da bi na tim izborima trebalo biti riječi o lokalnim pitanjima i temama. Nacionalna politička klima ovoga će puta biti izraženija nego ranije zato što se lokalni izbori događaju u jeku parlamentarne krize, ističe Puhovski. Osim toga, naglasio je da Hrvatska ima katastrofalni lokalni izborni sustav jer niti jedna država Europe više nema sustav lista, razmjerni, ili proporcionalni sustav na najnižoj razini. Tako da biramo vijeća četvrti po stranačkim ili neovisnim listama, a ne tako da svaka ulica i svaka veća zgrada ili svaki grad u županiji ima svog zastupnika ili zastupnicu. To bi za logiku lokalnih izbora bilo bitno jer je građanima važno da imaju svog predstavnika ili predstavnicu po imenu, pa ih mogu pozvati na red, ali to u ovom sustavu ne postoji.

Koji su vam ovo izbori po redu?

Prvi put sam bio neovisni – alternativni kandidat 1969. godine. Tada nisu bili pravi izbori, ali su tada bili jedini izbori u jugoslavenskom razdoblju na kojima su se pojavili službeni i neslužbeni kandidati. Ti alternativni kandidati su imali jako dobre šanse. Mislim da sam i ja imao dobre šanse, ali sam malo prije izbora odustao od toga jer sam držao da atmosfera nije bila dovoljno politična. Naime, hvalili su me na predizbornom mitingu, kao poštenog mladića od 22 godine, za kojeg se zna da nije krao voće kod susjeda po vrtovima, pa mi se ta cijela priča učinila smiješnom. Kasnije su lokalni (ako i ostali) izbori bila potpuna rutina, sve do uvođenja pluralističkog modela u neovisnoj državi, ali su i tada lokalni izbori ispali nevažni, jer su bili pod izravnim utjecajem nacionalnih projekata.

Tek od sredine devedesetih su lokalni izbori, dobili neko značenje zaoštreno poznatom zagrebačkom krizom, kada je predsjednik Tuđman odbio prihvatiti rezultate izbora u Zagrebu. S manjim odjekom to se događalo i u manjim sredinama. S time da su Istra i Pula bile poseban politički poligon gdje je IDS imao ulogu koju je HDZ imao u ostatku Hrvatske. HDZ i Tuđman koji su imali totalitarnu ambiciju upravljanja nacijom, pa se tada nisu mogli pomiriti s time da ne mogu dobiti Istru, budući su htjeli dobiti sve. Nakon 2000.-ih dolazi do denacionalizacije lokalnih izbora, promijenjen je zakon i konačno smo imali korektno (tj. pluralistički) sastavljene biračke odbore, što do tada nije bio slučaj. Stvari su se od tada normalizirale. U svim tim izborima sudjelovao sam kao građanin, kao glasač, budući sam desetljećima čekao na višestranačke izbore, pa mi se činilo nezamislivim da ne iskoristim priliku kad god je imam.

Tko je, po vašem sudu, ugodno, a tko neugodno iznenađenje nadolazećih izbora u Zagrebu?

U Zagrebu ugodno je iznenađenje definitivno alternativna lista Tomislava Tomaševića utoliko što pokušavaju na nov način pristupiti gradskoj politici. Cijena toga je loša organiziranost i slaba vidljivost u medijima, ali i dosta političkoga amaterizma. Oni su taj dašak svježine koji će ostati zapamćen, čak i ako se oni ne uspiju bolje organizirati za naredne izbore. Neugodna su dva: gospođa Esih koja se formalno kandidira za gradonačelnicu, ali je sada manje više jasno dala do znanja da je to uopće ne zanima jer se bavi prebrojavanjem na desnici. Ona nastoji pokazati puno jačom od Drage Prgometa, ali na način koji predstavlja očito manipuliranje lokalnim izborima. S druge strane se nalazi gospođa Švaljek koja vrluda – od suradnje s HDZ-om i HSLS-om, do toga da za sebe drži kako je nestranačka kandidatkinja – koju dijelom, podržavaju navedene stranke.

Spomenuti svjetonazorsko-politički obračun je moguć jedino zato što su lokalni izbori izgubili smisao. Esih i Prgomet se ne spore u povodu lokalnih pitanja. Radi se zapravo o tomu ima li Plenković kontrolu nad desnim biračkim krilom HDZ-a ili će se ono oteti ili hoće li zagrebački HDZ biti neovisan o državnom. Tu se doista radi o Plenkovićevoj glavi, odnosno o dijelu njegovog autoriteta koji ima kao predsjednik stranke. Poruka koja se tada šalje biračima, ista ona koju MOST pronosi na jugu Hrvatske jest da lokalna sredina nije izvor ključnih političkih problema.

Nije riječ o tomu treba li na Žitnjaku popraviti infrastrukture ili učiniti nešto sa Zagrebačkom bankom na južnom izlazu iz pothodnika, koja je naprosto ruglo, nego hoćemo li se desno ili lijevo orijentirati. To je uvjetovano parlamentarnom krizom te unutarstranačkim sukobom prvenstveno u HDZ-u, a onda i u SDP-u koji se dugo nije mogao odlučiti ima li kandidata za nadolazeće zagrebačke izbore ili nema. I, s druge strane, na to utječe nesuvisli izborni sustav koji imamo. Bilo bi drukčije da vijeća ili skupštine biraju čelne ljude lokalne i regionalne samouprave. I to je, svojevremeno, izazivalo probleme, no po mojem sudu, iz toga se može izići odredbom o mogućem opozivu onih koji nakon izbora prekrše neke dogovore i obećanja; treba, dakle, uvesti opoziv na osnovi određenog broja potpisa. To naravno ne bi riješilo sve probleme, budući da sustav ne rješava probleme, ali bi otežalo stranačko politikantstvo koje sada oštećuje spomenutu narav lokalnih izbora.

Kakav je vaš stav o kriznim i žarišnim točkama u trenutnoj političkoj poziciji Milana Bandića?

Savica se može smatrati nespretnošću sadašnje Gradske uprave koja je iskorištena za predizborne svrhe. Bilo je suludo dežurati kad se zna da nikakvi bageri više neće dolaziti, kao što je bilo očito da nije bilo potrebno slati bagere tamo, dok se ne dogovore stvari. Također je potpuno nejasno kako je išlo prebrojavanje na tom mini-referendumu. Je li to netko kontrolirao i je li bio poznat popis birača, kako bi se moglo valjano odrediti što je većina? To je sve ostalo kao dio manipulativnog momenta, jer je, nakon što se odustalo od gradnje crkve, došlo do zaoštravanja na razini koja nije u prvih pedeset problema u gradu.

Tko, po vama, ima najviše izgleda za ulazak u drugi krug izbora?

U drugom krugu su najizgledniji gospođa Mrak Taritaš i gospodin Bandić. Kada je riječ o Mrak Taritaš, ona iza sebe ima dobro organizirani HNS i SDP sa figom u džepu, koji joj ipak pomalo pomaže. Mislim da gđa. Švaljek nema dovoljno organizirane podrške, a uz to je u kampanji je izvela svoju politiku iz zamišljene staze koja joj je mogla dati puno bolju poziciju. Bandić je činjenica sam po sebi nakon toliko godina i on je za mnoge građane personifikacija grada. Teško je prognozirati konačnog pobjednika izbora, no mislim da su šanse aktualnog gradonačelnika nešto veće.

Paradoks je u tomu što se manje promjene mogu očekivati ako pobjedi Bandić, nego ako izgubi izbore, jer je gradonačelnik osvijestio da su mu ovo zadnji izbori i on bi u zadnje četiri godine htio ostaviti trag o sebi kao »vječnom« gradonačelniku.

Mogu li se nakon izbora očekivati određene promjene u upravljanju Zagrebom?

Vjerujem da bi više promjena, više novih projekata došlo do realnosti, bude li on izabran jer ipak ne treba zaboraviti da je i gđa Mrak Taritaš iz te škole došla. Koliko god se ona pokušala odmaknuti od dosadašnje prakse upravljanja Gradom, ona to, kao i drugi kandidati, čini na razini moraliziranja, prije nego li formuliranjem alternativnih projekata. Vjerojatno bi stil upravljanja bio znatno drugačiji dobije li Zagreb gradonačelnicu; nitko neće, kao Bandić, u šest ujutro ići trčati i »delati«. Također, vrlo je vjerojatno da bi cilj bio drugačiji te se sve ne bi svodilo na jednu osobu. Bio bi to više profesionalan, a manje vladarski stil, ali sadržajno mislim da ne bi bilo puno drukčije ako Bandić ne bude izabran, uz sve prigovore koje mu se mogu postaviti.

Svi govore o biciklistima, a o automobilistima ne. Nitko nema dovoljno hrabrosti da traži konačno čišćenje pješačkih zona od najvećih nametnika, a to su biciklisti. Na Trgu bana Jelačića prosječno se u minuti proveze barem jedan bicikl – to je nepojmljiva situacija.

Kakvima biste ocijenili programe kandidata?

Ono što me doista čudi jest da su praktički svi programi frapantno slični. Do te mjere se pitam zašto imamo toliko kandidata, a potom ispada pitanjem tko je uvjerljiviji kao osoba koja bi nešto napravila i čudi me da se Bandić nije okrenuo onome što mu je uvijek bila jaka strana, a to su rubna područja grada jer gotovo svi ostali kandidati imaju neku vrstu šminkerskog programa u kojima se hvale svojim programom za središnje dijelove grada, te za odlagališta otpada. No nemamo nijednog ozbiljnog kandidata koji bi zastupao Novi Zagreb, koji bi zastupao kultiviranje Novog Zagreba, školski sustav ondje, sport i tako dalje jer to paradoksalno da 40 godina prekosavski dio grada živi pod teretom starog centra. Interesantno je da nitko automobiliste ne postavlja u središnje pažnje. Svi govore o biciklistima, a o automobilistima ne. Nitko nema dovoljno hrabrosti da traži konačno čišćenje pješačkih zona od najvećih nametnika, a to su biciklisti. Na Trgu bana Jelačića prosječno se u minuti proveze barem jedan bicikl – to je nepojmljiva situacija. Jer bi na početku svake pješačke zone trebao biti znak, kao što to imate vani, pješaka koji stoji kraj bicikla. Bicikl je, naime, također vozilo koje nema što raditi u pješačkoj zoni.

Trebalo bi razgovarati i o nizu klubova za koje se ne zna što je s njima bilo od Kulušića nadalje, a svima su usta prepuna fraza o kulturnom i noćnom životu za mlade. Trebalo bi razgovarati o tomu da Grad ne ispunjava obveze naspram osnovnih škola u elementarnom materijalnom smislu. U samome Zagrebu imamo nekoliko škola koje su ispod razine lošijih škola u manjim mjestima, škola u kojima nemate niti jednog uređenog WC-a, u kojima nemate uređenu ploču, nema krede, a kamoli što drugo. I škole u kojima profesori sami kopiraju nastavni materijal. Takve dnevne stvari su ostale u pozadini priča o izgradnji deset novih škola, a o ovoj problematici se uopće ne govori. Ako se već gradi, primjerice, novi vrtić, treba pripremiti, kako sada stvari stoje, montažne i prenamjenjive objekte, jer za vrtićima će, možda, za nekoliko godina biti manja potreba nego sada, a o tomu nitko ne misli. Isto vrijedi i za škole.

Komentari su zatvoreni