Puca mi lajbek

Puca mi lajbek

U svakom slučaju dosadašnji slučajevi snimanja filmova državnim novcima kojima se vlastita država ocrnjuje i prikazuje u neistinitom svjetlu moguće je samo kod nas. Ne mislim pri tome kako satira, kritika ili humor nisu poželjni, ali očigledna antipropaganda se ne smije dogoditi

Žarko Delač

Žarko Delač

Još jedan u nizu prosvjeda ponovno je pokazao kako se ljudi vrlo lako okupe oko svojih interesnih sfera i brinući se samo za sebe ne mare pri tome ni za što drugo. Pri tome za oholost i sebičnost, koji su jedni od glavnih grijeha ili nisu ili ne žele čuti. Tako se i jedan dio filmaša najednom zabrinuo kako će im matično ministarstvo, na koje gledaju kao na političkog žandara, određivati teme i pisati scenarije filmova.

I to potaknuti činjenicom kako je jedno službeno i ovlašteno državno tijelo ustanovilo da se proračunski novci namijenjeni produkciji i razvoju filmske industrije troše netransparentno i nenamjenski. Stoga mi je kao i većini običnih građana koji sufinanciraju i filmsku kulturu potpuno nejasno što ti ljudi žele.

S jedne strane ne mogu osigurati sponzore, bilo domaće ili strane ulagače za svoje filmske uratke i u većini se slučajeva obraćaju državi. S druge stranu negoduju i prosipaju žuč po toj istoj državi jer samo želi uvesti financijsku kontrolu u tom segmentu trošenja proračunskog novca. Pri tome onaj tko daje novce vjerojatno bi trebao provjeriti i o kakvim se djelima radi i što se financira. Ne tako davno snimale su se u državnoj produkciji Sutjeske, Neretve i slični hvalospjevi jednoj ideologiji, a nisam primijetio da su se avangardni filmaši protiv toga bunili. Dapače nastojali su biti što više uz izdašni erar ili su otišli u inozemstvo stvarati svjetske karijere. Eto vrlo jednostavnog rješenja i za sadašnje nezadovoljne filmske djelatnike.

Financiranje filmova kojima se ocrnjuje Hrvatska

U svakom slučaju dosadašnji slučajevi snimanja filmova državnim novcima kojima se vlastita država ocrnjuje i prikazuje u neistinitom svjetlu moguće je samo kod nas. Ne mislim pri tome kako satira, kritika ili humor nisu poželjni, ali očigledna antipropaganda se ne smije dogoditi. Osobito u svjetlu velikih razaranja i pretrpljenih žrtava u Domovinskom ratu. Ratu za koji malobrojni pojedinci govore da je bio građanski, a upornim ponavljanjem takvih teza laž pomalo postaje istina. Isto kao što i upornim negiranjem slobode, demokracije i slobodnog stvaralaštva filmski stvaratelji stvarno mogu prikazati da su omalovaženi, cenzurirani ili podložni političkim pritiscima. A kako slika i osobito film ili video znači više od tisuću riječi ovakvi su centri vrlo snažni, a samim time i opasni za društvena zbivanja.

Najavna špica filma “15 minuta – Masakr u Dvoru” u dansko -hrvatskoj koprodukciji

Upravo to se pokazalo kada je otkriven lopovluk i nepotizam u podjeli financijskih sredstva i ta činjenica se nastoji razvodniti i omalovažiti. Umjesto da se odgovorni procesuiraju i poput uzimanja lažnih dnevnica završe u pritvoru u prvi se plan guraju neke umjetničke slobode, kulturna samostalnost i odlični rezultati filmske industrije. Možda ako je broj gledatelja domaćih filmova obrnuto proporcionalan sa kvalitetom i zanimljivošću filmova. Naravno kako pri tome lončići nisu pobrkani već je to učinjeno organizirano i svjesno u moramo ipak priznati odličnoj režiji političkih burleski naših umjetnika. Stoga napokon njihov talent zapaze i domaće mecene ili inozemni producenti osim već dobro etabliranog u našoj sredini mađarskog neoliberala.

Do tada i dalje možemo očekivati otvorene, ali i zakulisne radnje različitih interesnih skupina čije muze nisu umjetnost već financije, regija a ne Hrvatska ili kozmopolitizam umjesto domoljublja. Srećom što takvi ne mogu uspjeti u politici u koju silom pokušavaju ući na mala vrata pa možemo i dalje mirno i bezbrižno spavati ili kak bi rekli po domaće puca mi lajbek za njih.