“PTSP!”

PTSP!

PTSP!

Govorili su mi

Da imam dara

Za klošara

Ili štrajkom

Izmorenog prosvjetara.

 

Nisu za mene škole,

Dnevne obaveze,

Moljakane dozvole,

Nezasitne veze.

Imali su pravo,

A bilo je hrđavo,

Mrzio sam štrebere,

Pamtio štemere,

Servisirao mezimice.

 

Godina

Kao vjetar prođe,

A ja još uvijek na početku.

Pamet nikako da dođe,

A knjige su

Izgradile zagonetku.

 

I onda

Posvađali se političari

I dogovorili ratno stanje,

A mi smo

Kao uljudni paničari

Nasjeli na pripremljeno sranje.

Disalo je smradom

Kao da

Pokvarenu dušu diraš

I žališ za nasladom

U kojoj

Prolivene žuči skrivaš.

 

Upisali me u dobrovoljce.

Čudnovata, prošarana škvadra,

Nalik na nevidljive moljce –

Za umiranje nije bila kadra.

Mislio sam:

Sve je prolazna avantura,

Ples na žici,

Razmirica s nekog žura,

Stajanje na trepavici

Ili

Zadivljeni opis nekih ura

Provedenih u nesanici.

 

Ali

Sve je nestalo u šali.

Postali smo mali,

Zbilja se promijenila,

Krv je potekla,

Srdžba se pjenila,

A molitva je

U strahu klekla.

 

Bježali smo,

Tražili sjenke ustajale,

Umirali na kiši,

Strepnjom iskopali kanale,

Grlili zaklon viši,

Mrznuli u inju,

Dozivali posustale,

Sanjali kuhinju,

Žalili odustale,

Proklinjali svetinju

I dogovore propale.

 

A neki,

Neki najbolji dečki,

Oprostite na suzi,

Ostali su iza

Odmarati ležečki

S krvavom mrljom na bluzi.

Oprostite,

Bili su korijeni pravi.

Vjerovali su grudi,

U majčinstvu tvrdoglavi,

prezirali su potkupljene čudi.

 

Prijale se u prkosu pobjede,

Uozbiljila se lica,

Preko noći pojavile se sijede.

Nestalo je propalica,

Školskih ulizica,

Maminih mezimica,

Bezličnih stranputica,

Glupih trzavica.

 

Mrtve su pokopali inati

Ljubav je snagu prosipala.

Gruda nam je bila mati,

A ponos

Utjeha učestala.

 

I odjednom kraj,

Usuglasili se interesi,

Osuđen je osjećaj.

Nemoć se kesi,

Liječi se doživljaj,

A krivnju

Promiču u primjesi

Za novi događaj.

 

Ukrali nam ideale,

Suzili horizonte,

Svrstali nas u budale

S nepotrebne fronte.

 

Govore:

Tko nas sa mržnjom zavadi,

Gdje smo omirisali blud.

Za one

Izgubljene u nadi

Izmislili su sud.

 

Koja šmrkava pravica,

Režirana iz fotelja,

Uz srkanje kavica

I odurnog istražitelja

Bez žila kucavica.

 

 

Ne znaju oni

Da se i metcima kosi,

Da se tijelo

Od izdajstva raspada.

Ne znaju

Kako želja ranjenike nosi

I koliko je u grudi

Krvavog jada.

 

Jednima nerazumno sude,

Nestale brojkom oslovljavaju.

Čudne riječi za utjehu nude,

A sjećanja zlostavljaju,

Početke zaboravljaju.

 

Priređuju nam zabave prazne,

Dijele nam diplome i značke,

Smanjuju dogovorene kazne,

Nude sezonska lječilišta,

Uče nas živjeti naopačke,

Prebrisuju u nama ratišta

Sudbinom poklonjena stratišta.

 

Politika Truje Svoje Pobjednike!

PTSP!

Sve mi je to prokleto jasno!

Vrijednost je gaziti podanike

Za uzvišenje časno

U igrama vječitih gubitnika.

 

Što da danas žalim,

Gdje da suzu pustim,

Komu da osmijehom malim

Patnje u povjerenju izustim.

Trebaju me samo

U bunilu zova,

U nekom nedoraslom pokriću.

Ne znaju put iz snova

I onda na posramljene viču.

 

Sjetim se često

One priče o klošaru

Prosvjetaru,

Nerazumne škole,

Ovaj puta u košmaru

Gdje sve uspomene bole.

Ladislav Prežigalo