Promjena smjera razvitka čovjeka

Promjena smjera razvitka čovjeka

Današnje stanje čovjeka pokazuje da je čovjek od stvaratelja postao instrumentom. Otvoreno rečeno, svi smo mi sredstva, od kojih se neka mire sa svojim stanjem, a neka ne mire. Ljudi su aktivni kao sredstva, ali su mrtvi kao ljudi / Kapital ima odgovornost samo za svoje samouvećanje. Za svoje održanje kapital treba godišnje uvećavati tri posto. To je temeljna zapadno-liberalna društvena dogma. Sve druge društvene istine i opće ljudske potrebe moraju biti usklađene s tom dogmom

Um je čovjeku donio izbor, a ljudski duh mu je donio mjerilo izbora. Čovjek koji je izrođen po umu, može se preporoditi po ljudskom duhu

Čovjek je po razmetnom umu u jednu ruku izrod, pogreška ili pobačaj evolucije

mr. Zdravko Mršić

mr. Zdravko Mršić

mr. Zdravko Mršić

Danas ljudska i društvena pitanja treba razmatrati sa stajališta vrste. Ako se tako gleda, za konačno globaliziranu vrstu homo sapiens s pravom se kaže da je najnevoljnija živa vrsta. Nevolje joj dolaze iz nje same odnosno od društvene infrastrukture, koju je sama postavila te koju sama neprestance i bez ikakva plana dograđuje. (Postoji planiranje obitelji, ali nema planiranja vrste!) Vrsta se sama dovela u neizvjesnost, koja bi mogla potrajati sve dok vrsta ne udari u neuklonljive i nepremašljive granice. Koju i kakvu neizvjesnost vrsti nosi teorijska neusklađenost ili unutarnja suprotnost u Kini, u kojoj se kapitalizam snažno razvija unutar jednostranačke države. Hoće li se ili kad će se u Kini održati „četrnaesti kongres“, kojim bi se jednom jedinom političkom odlukom tresnulo o budućnost najmnogoljudnijim narodom svijeta i gospodarstvom koje postaje najvećim gospodarstvom svijeta? To je jamačno najteže i najljuće geopolitičko i geoekonomsko pitanje današnjice. Zna li čovjek u što se upušta?

Instrumentalizacija homo sapiensa

Čovjekova vrsta je ili kruna ili jedan od pobačaja dosadašnjeg tijeka evolucije života i kulturne evolucije čovjeka. Pod kulturnom evolucijom razumijevam razvitak čovjeka kao vrste uporabom znanja, a ne promjenom čovjekova tijela. Biološka evolucija donijela je čovjeku kao vrsti postupno, ali brzo zamiranje instinkta te vrlo složen i izdašan, ali osjetljiv imunosni sustav, koji čovjeku omogućuje da živi na svim staništima na Zemlji. Kulturna evolucija čovjeka te prestanak oslanjanja vrste na instinktivno i urođeno ponašanje čine „dijalektičko jedinstvo“. Homo sapiens je kao vrsta i koliko je još vrsta jedincat po tome, što mu zajedništvo i vrstnost, koji su mu kao svakoj vrsti potrebni za „množidbu, hranidbu i obrambu“, ne jamči urođeno ponašanje jedinki, nego se jedinke moraju svjesno, namjerno i sustavno uzgajati, održavati, usavršavati i prilagođivati. Usklađeno ponašanje unutar vrste te postupanje prema drugim vrstama i prema prirodi čovjek ne nasljeđuje pa ih mora učiti.

Kulturna evolucija čovjeka je posljedica kreativnosti čovjeka kao vrste. Izumi postupaka i tvari unutar vrste uvijek izviru iz kreativnijih pojedinaca, ali se kreativnost svakog čovjeka budi i usmjeruje putem učenja. Stvaralačka sposobnost vrste dolazi od iznimno razvijena mozga u njoj, ali i od životne prisile da čovjek zadovoljava životne potrebe u prirodi, koju čovjek stalno mijenja. Čovjek se prilagođuje prirodnim okolnostima, ali on i okolnosti prilagođuje sebi. Čovjek kao vrsta u prirodni, životni okoliš umetnuo je svoj „vanjski kostur“, koji uključuje društvenu infrastrukturu, znanost i tehnologiju, kojima je čovjek pokušavao gospodariti prirodnim svijetom.

Neću navoditi što je sve čovjek stvorio za sebe i oko sebe. Spomenut ću samo proizvodnju posuda od pečene gline s ocaklinom i to u postupku, koji traži grijanje na temperaturi do 350˚C, u kojemu se nije rabio termometar i u kojemu nije pucalo posuđe ni kod zagrijavanja ni kod hlađenja. Čovjek je postao keramičar prije 10.000 godina. U kreativnom postupku kulturne evolucije, koja traje dva i pol milijuna godina čovjek je stvarao radom, ali je u radu imao nakane i slijedio svrhe koje je sam postavljao, kako bi bolje, ali zajednički zadovoljavao životne potrebe. U stvaralačkom postupku postavljanja svrha, izvršenja nakana i obavljanja posla čovjekov um je došao i do pitanja svrhe ili smisla postojanja te smisla jedinačnog, vlastitog života. To je presudan korak u kulturnoj evoluciji čovjeka i općoj evoluciji života, koji je čovjek napravio prije najviše 60.000 godina, a vjerojatno prije samo 30.000 godina.

Međutim, današnje stanje čovjeka pokazuje da je čovjek od stvaratelja postao instrumentom. Otvoreno rečeno, svi smo mi sredstva, od kojih se neka mire sa svojim stanjem, a neka ne mire. Ljudi su aktivni kao sredstva, ali su mrtvi kao ljudi. U njima tinja iskra, ali ne bukti vatra ljudskog života. Malo je ljudskog života. Čovjek je instrumentaliziran i kao vrsta. U čovjekova društva, a odnedavno i u globaliziranu vrstu – mimo politike kao postupka vođenja javnih, zajedničkih poslova, mimo potreba zaštite čovjeka i mimo kulture, u kojoj prednjače znanost i vjera – umetnuto je slobodno, otvoreno i autonomno tržište, s atomiziranom i razdijeljenom razmjenom, kojom se zadovoljavaju životne potrebe i društveni prohtjevi. Jedinačni ljudi i čovjek kao vrsta žive pod prisilom životnog nadmetanja, koja instrumentalizira čovjeka kao proizvođača i kao potrošača. Kreativnost je oduzeta čovjeku kao vrsti i prenesena na tržište i na slobodan, privatni (nedruštveni, nezajednički, nedržavni) kapital, koji je iscrpljen iz rada i prirodnog bogatstva te koji stenje pod samoprisilom stalnog i nesmiljenog zgrtanja.

Međutim, čovjek nije bez nade. Iz jedinačnih ljudi u društvu rovare davno otvoreno pitanje čovjekova smisla te zadržani, očuvani i neuklonjivi čovjekov biološki nagon životnog zajedništva, koje se ne može zamijeniti ili nadoknaditi ni kanaliziranom komunikacijom mimo tržišta ni razmjenom na tržištu. Čovjek opet može postati čovjekom, ali samo po smišljenom i njegovanom zajedništvu.

Civilizacija

Civilizacija je, kao što imate na umu, pristup uređenju društva, koji bitno označuju: (1) podjela i usredotočenje rada te podjela ljudi na osnovi podjele rada, (2) izdvajanje vlasti iz zajednice i uzdizanje vlasti iznad društva; (3) uporaba pisma, koje je omogućilo vezanje vlasti uz imovinu; (4) postojanje i djelovanje posebnog pismoznanskog sloja, koji prikuplja objektivno znanje za potrebe vladanja i upravljanja društvom te njeguje obvezujući sustav uvjerenja, kojim se u društvu, puku ili radnom staležu stvara privid zajedništva, te (5) unutarnji i vanjski militarizam, kao sredstvo vladanja ljudima i prostorom te zaštite vlasti, ljudi i prostora. Civilizacija se pojavila prije kojih 6.000 godina, kao uistinu „kasna berba“ kulturne evolucije čovjeka, koja traje kojih dva i pol milijuna godina.

Drevni Egipat istaknuti je primjer rane kulture koju nazivamo civilizacijom  Izvor:Wikipedija

Drevni Egipat istaknuti je primjer rane kulture koju nazivamo civilizacijom Izvor:Wikipedija

U minulih pet stoljeća kao vrhunac ili slijepa cesta civilizacije uspostavljen je kapitalizam, pod kojim se podrazumijeva pretvaranje rada i sredstava za proizvodnju, uključujući i kapital, u robu za tržište te stvaranje društvenih staleža po obje osnove. U vrijeme Industrijske revolucije, koju su omogućili zgrnuti kapital i razvitak tehnologije putem znanosti, činilo se da će sukob rada i kapitala određivati razvitak društvenih odnosa. Kasnije su ipak klase izgubile važnost, jer su u borbi kapitala i rada za dobivanje prava od države stvorene nebrojene skupine građana, koji su u različitom stupnju ostvarili građanska, politička i društvena prava. Kapital se tako otresao radničke klase i stupio u privremeni savez sa srednjim slojem.* Država se u minulim desetljećima odrekla mnogih ovlasti u korist kapitala i tržišta, posebice putem privatizacije, liberalizacije i deregulacije. Ustrajavanje na slobodi, autonomiji i odvojenosti kapitala i tržišta od politike te na nepovredljivosti načela usiljenoga daljnjeg zgrtanja kapitala putem privatizacije viška vrijednosti prisililo je državu da smanjuje društvena prava mnogih skupina građana, koji za sebe i za svoju budućnost moraju sami snositi odgovornost. Kapital ima odgovornost samo za svoje samouvećanje.

Kapitalisti i njihovi zapadni profesori ekonomike slažu se, da se za svoje održanje kapital treba godišnje uvećavati tri posto. Stoga bi i svjetski godišnji gospodarski rast trebao biti bar tri posto. (1990.-2003. – 3.21 %; 2003.-2030. – 3.23 %.) To je temeljna zapadno-liberalna društvena dogma. Sve druge društvene istine i opće ljudske potrebe moraju biti usklađene s tom dogmom. Kako bi omogućio svoje daljnje zgrtanje ili akumulaciju, kapital mora ukloniti ili zaobići sve prepreke njegovu slobodnom kolanju (prirodne, prostorne, demografske, političke ili ljudske) i to se mora postići ili milom ili silom. U okviru svoje jedine moguće strategije kapital se u devetnaestom stoljeću upustio u industrijski kolonijalizam i politički imperijalizam, a u dvadesetom stoljeću dizao se na svjetske ratove, uveo trajnu i usiljenu znanstveno-istraživačku revoluciju, uspostavio potrošaštvo ili konzumerizam kao način ljudskog života i pokrenuo financijski imperijalizam. Neću se upuštati u pitanje monopolizma, koji se sad uspostavlja između ostaloga jurnjavom za novom tehnologijom i proizvodima, patentima i zaštićenim proizvodima kao sredstvima nasilnog nakupljanja kapitala.

Pred očima iskusnijih ljudi – kao što smo mi koji činimo većinu na ovom skupu – kapitalizam je dosegnuo svoju zrelost pretvorivši sve, doslovce sve, u robu: od dionica, kredita i dugova preko nacionalne politike, ljudske rodnosti i dijelova ljudskog tijela do zdravlja i ljudske prisnosti. Potpuno otržištenje života raspršilo je vrstu i ostavilo je bez uporišta u bilo kakvom zajedništvu, a iscrpljivanje energenata i nagon za gospodarskim rastom (bez kojega nema daljnjeg nakupljanja kapitala) ugrožava čovjekov prirodni okoliš koji je biološka podloga života. Tržna inovativnost se približava granici zamišljivoga, ali nagon kapitala za množenjem vodit će daljnjem pomicanju granica mogućega, posebice u području zdravlja, kulture, informatike i komunikacija, što će voditi daljnjem programiranju, digitaliziranju, instrumentaliziranju, preobrazbi, uniženju i putanju čovjeka te stvaranju vrste otuđenih i nezadovoljnih, obespravljenih i razvlaštenih ljudi, koji se smiju i moraju samo međusobno nadmetati. Što je najgore, kultura, povijest i ljudska kreativnost pretvorene su u robu za prodaju. To vodi otimanju ljudima njihove i povijesne i sadašnje kreativnosti. Čovjek je ostao bez ljudskog stvaralaštva i bez ljudskog rada. Kreativni su samo kapital i tržište. Takvo je „stanje čovjeka“ na vrhuncu civilizacije.

Politika tranzicije kapitalizma

Ako su nacionalne države imalo odgovorne narodu i za narod, a ne samo kapitalu i za kapital te ako one trebaju štititi ljude i nešto pružati čovjeku, politika se treba prihvatiti posla tranzicije ili preobrazbe kapitalizma. Kapital je potreban, ali on ne mora i ne smije biti slobodan i ne mora sav biti u osobnom vlasništvu, a tržište ne može ostati stvarnim političkim sustavom nacionalnih država i svijeta. Krvotokom društvenog života umjesto kapitala treba biti demokracija kao izraz zajedničke političke volje ljudi ili vrste. Da se to postigne kapital treba vezati uz prostor i uz rad. Nakupljeni kapital samo tako može služiti čovjeku, a ne sam sebi. Time bi se ljudima vratila sposobnost ljudskog stvaralaštva i ponovo usadio smisao zajedničke odgovornosti. Sputavanje kapitala je nužan uvjet svjetskog mira. (Danas se ratuje u sedamdesetak „suverenih“ država.)

Narodi se trebaju zauvijek otresti objavljenih istina ili dogma o poboljšanju ljudskog roda putem slobodnih tržišta i slobodne trgovine, o potrebi privatnog vlasništva svega, o osobnoj, vlastitoj odgovornosti za život, o nužnosti niskih poreza i o najmanjem mogućem uključenju države u pružanje društvenih dobrobiti. Kriza kapitalizma je na pomolu i nju će izazvati čovjek kao vrsta. Pouzdani znakovi neodržljivosti stanja su nakazna neujednačenost u podjeli novostvorene vrijednosti koja sva pripadne privatnom vlasništvu i pogubna razdioba dohotka po industrijskim granama. (Agrar 2 %, industrija 11 %, zdravstvo 18% u SAD.) Države su dužne, proizvodnja dobara propada, a ljudi su bez posla.

dolariPolitička tranzicija ili de-evolucija kapitalizma treba retrogradno slijediti njegov uspon, koji se odvijao putem uređenja javnih ustanova i administrativnih postupaka; uvođenju novih tehnologija i organizacijski oblika; promjene društvenih odnosa; odnosa prema prirodi; novih načina proizvodnje i radnih odnosa; dnevnog održavanju života u vrsti te putem njegovanja određene predodžbe ljudi o svijetu ili svjetonazora. Ta područja djelovanja se razvijaju sama od sebe, iako snažno djeluju jedna na druga. Kao što je sprega evolucije u tim područjima dovela da sadašnjeg stanja čovjeka, tako se i revolucijska tranzicija kapitalizma treba odvijati spregom smišljenog političkog djelovanja u tim područjima.

Već se javljaju raštrkani pokreti za ograničenje slobode kapitala i oni su različiti kao što je različito postupanje kapitala u različitim dijelovima svijeta ovisno o okolnostima. Komunistička vladavina u Nepalu, maoistički pokreti u ruralnoj Indiji, zapatistički pokret u Boliviji, pokreti u deindustrijaliziranim dijelovima SAD, otpori seljaka pretjeranoj urbanizaciji u Kini i Indiji, šijitska revolucija u Iranu pa čak i reakcija mnogih naroda Europske unije na duboku ustavnu, političku, gospodarsku i ljudsku krizu koja nepovratno potresa Uniju znakovi su općeg nezadovoljstva ljudi ili ljudske vrste nakupljenog uspostavom totalitarne vlasti kapitala i svjetskog tržišta.

Sadašnje „stanje čovjeka“ dovoljno je teško, a kriza kapitalizma neupitna, da se mora pojaviti nova politička ideja koja će pokrenuti vrstu na uspostavu svjetskog političkog pokreta za tranziciju ili de-evoluciju kapitalizma. Zasad nema ni imena novom nastojanju da se ukroti kapitalizam te da se oplemeni i humanizira civilizacija. Komunizam i socijalizam kao antikapitalistički pokreti obrukani su u zbilji. Za stvaranje novog ljudskog pokreta potrebna je jasna ideja, a ideja se kuje upravo u pokretu mnoštva. Sadašnja kriza kapitalizma obezvrijedila je donedavno vladajuću liberalističku doktrinu, da su krize kapitalizma ostale u povijesti. Sadašnja svjetska kriza navela je mnoge pobornike liberalnog kapitalizma na sumnju i to predstavlja preokret i obećavajući početak. U svijetu postoje vojske dobro obrazovanih ljudi koje je kapitalizam isključio iz matice društvenog života i koje je učinio nezadovoljnima. Oni sad tragaju za korijenima nevolja, s kojima su suočava cijeli svijet, a posebice mase obespravljenih i izlišnih ljudi. Sumnja je prvi korak do nove istine.

Treba očekivati da će se uskoro, kako se kriza nezaustavljivo nastavlja, pojaviti prava politička ideja, koja će jasno pokrenuti sve ljude, cijelu globaliziranu vrstu homo sapiens, na put demokratizacije političkog života narodâ. Nova ideja će osloboditi samostalne, ali spregnute postupke u području uređenja javnih ustanova i administrativnih postupaka; novih tehnologija i organizacijskih oblika; društvenih odnosa; odnosa prema prirodi; načina proizvodnje i radnih odnosa; dnevnog održavanju života u vrsti te njegovanja određene predodžbe ljudi o svijetu. Prava i prva sredstva uspostave novoga održljivog poretka bit će uspostava demokracije kao zajedničke političke volje naroda, zavođenje mira i pružanje posla svakom čovjek, a konačna svrha bit će jamčenje najmanjeg potrebnog rasta gospodarstva, koji će omogućiti najveći mogući ljudski razvitak. U tome će biti novi smisao kulturne evolucije vrste. „Stanje čovjeka“ se može poboljšati samo „pritiskom odozdo“.

Novi čovjek

Već sam dvaput naveo područja čijom je ko-evolucijom postupno uspostavljena potpuna svjetska vlast kapitala i čijom de-evolucijom treba izvesti tranziciju kapitalizma i oplemenjenje ili humanizaciju civilizacije. Među njima je čovjekova predodžba o svijetu. Ta predodžba uključuje i poimanje čovjeka kao osobe i kao jedinke vrste homo sapiens.

Naša vrsta nastala je spregom kulturne i biološke evolucije, kojom je stvoren čovjek, koji kao bitne značajke ima: (1) oslanjanje ponašanja u vrsti i postupanja izvan vrste na sadržaj uma, a ne na instinkte; (2) stjecanje složenog, ali osjetljivog imunosnog sustava, koji omogućuje čovjeku da živi na svim staništima, ali koji lagano zataji kad je čovjek izložen stresu, koji sadašnja društvena infrastruktura nemilice pojačava; (3) osvješćenje postojanja i vlastitog, jedinačnog života u vrsti. Te tri stečevine ljudske evolucije omogućile su u čovjeku pojavu ljudskog duha, koji je nadgradnja čovjekova uma, koji je utemeljen na radu ljudskog mozga kao tjelesnog organa. Um je, međutim, osim istinitih tvrdnji, dobrih zamisli i korisnih ljudskih svrha u stanju proizvoditi neistine, obmane te izlišne i opasne društvene svrhe. Čovjek je po razmetnom umu u jednu ruku izrod, pogreška ili pobačaj evolucije.

Ljudski duh ili svijest čovjeka o samom sebi i bližnjima, društvu i prirodi omogućuje čovjeku (1) da ocjenjuje kvalitetu svojega jedincatog i kratkotrajnog života u dugotrajnom rodu homo i da uviđa mogućnost i način stjecanja zadovoljstva vlastitim životom; (2) da zna što je dobro za vrstu i da u vrstu unosi dobro, kojim se stvaraju dobrobiti za dnevno obnavljanje života u vrsti i za ispunjenje ljudskih svrha; i (3) da u zajedništvu traži i nađe ljudsku slobodu te da dalje razvija i trajno rabi svoje stvarateljske sposobnosti, koje su stvorile čovjeka. Čovjek je izvorno bio toliko zapanjen i očaran pojavom duha u sebi, da je zaključio da je njegovu tjelesnom organizmu dodana neuništiva i održljiva božanska duša. To svjedoči izvorna pojava čovjekove umjetnost.

Za održanje novog svijeta potreban je drukčiji čovjek. Novi čovjek, na kojem će se temeljiti tranzicija kapitalizma i humanizacija civilizacije mora biti čovjek neprevarljiva ljudskog duha, koji će krotiti ljudski um i upozoravati na stranputice, koje unatražuju čovjekovu evoluciju i ugrožavaju čovjeka kao vrstu. Duh se u vrsti pojavio kao proizvod kulturne evolucije. Pojavio se kao nasumična „kulturna mutacija“ u određenim jedinačnim ljudima, a u sadašnjem razdoblju kulturne evolucije nužno je da se duh raširi cijelim ljudskim življem i to jednostavnim buđenjem u svakom jedinačnom čovjeku. Za prelazak jedinačnog čovjeka na režim života po duhu potreban je poticaj od drugih ljudi ili mukotrpno društveno stanje, koje sprječava čovjeka da živi pun ljudski život. Duh je u svakom čovjeku i svaki čovjek ima snažan potencijal duha. Za prelazak na režim života po duhu čovjek treba uvidjeti, da je život kojim je nezadovoljan upravljan društveno potpomognutom ideologijom ili obvezujućim sustavom uvjerenja. Za prelazak na takav režim života dosta je samo odluka čovjeka, da jagmu za višak vrijednosti koji se stvara zajedničkim radom zamijeni skromnošću i da se odluči za pružanje dobra, koje nosi dobrobiti ljudima i unapređuje zajedništvo.

Isus_vitrajLjudi koji su prešli na režim života po duhu trebaju drugim ljudima otkrivati mogućnosti duha i zadovoljstvo životom po duhu. Što je Isus drugo radio, koliko god ga je to stajalo, osim pokazivanja života po ljudskom duhu? A što drugo radi sadašnji papa? I Isus i papa Bergoglio pokazuju samo to, da je čovjek u svojoj kulturnoj evoluciji dovoljno napredovao, da može očovječiti kapitalizam i oplemeniti civilizaciju, koja je homo sapiensa uistinu učinila najnevoljnijom živom vrstom. Duh je najnovija značajka čovjeka, koja ga – kad se raširi vrstom – može napraviti najzahvalnijom vrstom koju je proizvela evolucija života. Um je čovjeku donio izbor, a ljudski duh mu je donio mjerilo izbora. Čovjek koji je izrođen po umu, može se preporoditi po ljudskom duhu. Ljudsko pitanje je uistinu pitanje života, koji je niknuo u mrtvoj tvari, ali kojega nema u društvu, a ima samo u jedinačnim ljudima. Sadašnje „stanje čovjeka“ koje sam pokušao prikazati u knjizi Stanje čovjeka uistinu se svodi na pitanje uporabe ljudskog duha. William Shakespeare bi rekao da „nam bogoliki duh, kojim možemo gledati naprijed i natrag, nije dan da u nama pljesnjivi nerabljen“. Duh će omogućiti čovjeku da obavi golem ljudski posao koji je pred njim, a to je da se on sam od najnevoljnije žive vrste prometne u krunu evolucije. Pojava ljudskog duha je ispravak pogreške u ljudskoj evoluciji. Mogućnosti duha su dar čovjeku. U njima je sva nada.

(Predavanje mr. Zdravka Mršića održano je u Tribini Grada Zagreba, 21. studenoga 2013. godine)

 

Komentari su zatvoreni